REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1846/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Slavka Pavkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OKTAL PHARMA d.o.o., Zagreb, Utinjska 40, OIB: 30750621355, kojeg zastupa punomoćnica Linda Bilosnić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, protiv tuženika NEUROPSIHIJATRIJSKA BOLNICA DR. IVAN BARBOT POPOVAČA, Popovača, OIB: 76024026802, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Grahek, odvjetnik u Kutini, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1936/2024-2 od 19. studenog 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1829/2021-2 od 1. veljače 2024., u sjednici održanoj 12. svibnja 2026.
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1936/2024-2 od 19. studenog 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv - 1829/2021-2 od 1. veljače 2024.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj je naznačio osam pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. Predlagatelj je naznačio sljedeća pitanja:
„1. Je li pravo vjerovnika na posebnu naknadu iz članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u visini 40,00 EUR vezano uz svaku pojedinačnu novčanu tražbinu (svaki račun koji je dospio i nije plaćen u roku), ili se to pravo može ograničiti na broj ‘poslovnih transakcija’ kako ih definira sud, odnosno na broj sklopljenih okvirnih/pojedinačnih ugovora između stranaka?
2. Može li sud, primjenom načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4., 6. i 8. ZOO a, ograničiti zakonsko pravo vjerovnika na naplatu posebne naknade iz čl. 13. ZFPPN a tako da mu prizna naknadu samo po jednoj osnovi (npr. po ugovoru), iako je vjerovnik imao više dospjelih i nepravodobno plaćenih tražbina (računa) temeljem tog ugovora? 3. Je li u skladu sa svrhom i ciljem članka 13. ZFPPN a tumačenje prema kojemu je vjerovniku dopušteno ostvariti posebnu naknadu jednom po ugovoru, bez obzira na broj zakašnjelo plaćenih računa iz tog ugovora, iako sam Zakon takvo ograničenje ne sadrži?
4. Može li se zakonito postupanje vjerovnika koji sukladno sklopljenim ugovorima i poslovnoj praksi izdaje pojedinačne račune za svaku isporuku robe, te za svaki zakašnjelo plaćeni račun traži posebnu naknadu iz čl. 13. ZFPPN a, kvalificirati kao zloporaba prava u smislu čl. 6. i 8. ZOO-a?
5. Predstavlja li sama činjenica da je vjerovnik izdao veći broj pojedinačnih računa (umjesto grupnih) za isporučenu robu, uz poštovanje ugovorne i zakonske mogućnosti takvog fakturiranja, dovoljnu osnovu da se njegovo pravo na posebnu naknadu iz čl. 13. ZFPPN a uskrati ili ograniči pozivanjem na načelo zabrane zloporabe prava?
6. Može li sud, polazeći od ocjene da je iznos pojedinačnog računa niži od iznosa posebne naknade od 40,00 EUR, držati da je zahtjev za tu naknadu suprotan svrsi propisa, iako ZFPPN ne postavlja nikakav prag minimalnog iznosa računa za ostvarivanje te naknade?
7. Je li dopušteno tumačenje članka 13. ZFPPN a kojim sud, pozivom na opća načela ZOO a, de facto mijenja normativni doseg odredbe donesene radi implementacije europskih direktiva o suzbijanju kašnjenja u plaćanju, tako da vjerovniku uskraćuje pravo na paušalnu naknadu za svaku zakašnjelo plaćenu tražbinu?
8. Može li se svrha članka 13. ZFPPN a, kao mjere za poticanje pravovremenog plaćanja osobito od strane osoba javnog prava, ostvariti tumačenjem koje u praksi onemogućuje vjerovnika da naplati paušalnu naknadu za svaki zakašnjelo plaćeni račun, nego samo ograničeni broj puta po poslovnom odnosu?“
5. Kao razloge važnosti predlagatelj se pozvao na odluke Visokog trgovačkog suda broj Pž-1936/2024, od 19. studenog 2025., Pž-2868/2023 od 22. svibnja 2025., Pž- 984/2025-2 od 13. ožujka 2025. i odluku ovog suda broj Rev-839/2024-2 od 4. veljače 2025.
6. U ovom sporu nižestupanjski sudovi djelomično su prihvatili tužbeni zahtjev za naplatu posebne naknade od 40,00€ propisane odredbom čl. 13. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/2012., 144/2012, 81/2013, 112/2013, 78/2015, 71/2015,114/2022 dalje: ZFPPN). Naime, sudovi su zaključili da je tužitelj izdavanjem velikog broja pojedinačnih, umjesto skupnih računa za svaku isporučenu robu pojedinačno, od tuženika pokušao dodatno naplatiti što veći iznos ovih posebnih naknada (u smislu čl. 13. st. 1. ZFPPN). Sudovi su utvrdili da je tužitelj izdavao 20 i više računa u jednom danu premda je to mogao učiniti izdavanjem samo jednog računa za svu robu naručenu tog dana i da brojni računi u odnosu na koje je tuženik zakasnio s plaćanjem, sadrže iznose niže od iznosa posebne naknade od 40,00€. Sud je u pobijanoj presudi ocijenio da je tužitelj obezvrijedio značaj i svrhu odredbe čl. 13. ZFPPN-a tumačeći je na način suprotan načelu savjesnosti i poštenja i s namjerom zlouporabe tog prava te odlučio maksimizirati svoje pravo na ovu posebnu naknadu prihvaćaju ga kao apsolutno i bezuvjetno pravo za nedopuštene osobne probitke protivne svrsi te odredbe i na tuženikovu štetu (čl. 8. ZOO). Stoga su nižestupanjski sudovi naknadu vezali uz svaki od 32 ugovora sklopljena između stranaka te su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu 1.380,00 €.
7. U odlukama koje je tužitelj naznačio kao razlog važnosti nije izraženo shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju u pobijanim odlukama, osim toga radi se o drugačijim pravnim i činjeničnim situacijama. U odluci Pž-984/2025-2 od 13. ožujka 2025. tužitelj je sukladno dogovoru stranaka isporučivao robu zasebno u svaki pojedini dućan, a ne cjelokupnu robu iz jedne narudžbe u centralno skladište te je potom za isporuku u svaki pojedini dućan ispostavio zaseban račun i otpremnicu kako su stranke dogovorile (što je drugačija činjenična situacija nego u ovom sporu) dok je u odlukama broj Pž - 5582/2021 od 14. prosinca 2021., Pž-2868/2023-3 od 22. svibnja 2025. izraženo shvaćanje da naknada iz čl. 13. ZFPPN-a predstavlja poštenu naknadu vjerovnicima čime nije izraženo shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju u predmetnoj odluci. U odluci broj Rev-839/2024 od 4. veljače 2025. ovaj sud izrazio je shvaćanje da vjerovnik ima pravo zahtijevati plaćanje zateznih kamata obračunati na iznos paušalne naknade iz odredbe čl. 13. st. 1. ZFNNP ako dužnik padne u zakašnjenje s plaćanjem te paušalne naknade. Slijedom iznesenog odluke koje je predlagatelji naznačio kao razlog važnosti ne daju važnost naznačenim pitanjima.
8. Slijedom iznesenog, u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP te je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja trebalo odbiti sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. ZPP kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 12. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
