REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-914/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika AUDIO ARTIS d.o.o., Zagreb, Ulica Stjepana Babonića 32, OIB 27937891496, kojeg zastupa punomoćnik Marko Gašević, odvjetnik u Zagrebu, Pokornoga 16, radi isplate iznosa od 5.020,18 EUR / 37.824,60 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-231/2024 od 30. prosinca 2025., 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-231/2024 od 30. prosinca 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Suzane Serda-Pavlović u Zagrebu, Maksimirska 38, poslovni broj Ovrv-15340/2023 (javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-222/2023) od 4. svibnja 2023. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.051,60 EUR sa zateznim kamatama na iznos:

- 334,68 EUR od 6. siječnja 2022.

- 334,68 EUR od 6. veljače 2022.

- 8,70 EUR od 1. travnja 2022.

- 343,38 EUR od 6. ožujka 2022.

- 343,38 EUR od 6. travnja 2022.

- 343,38 EUR od 6. svibnja 2022.

- 343,38 EUR od 6. lipnja 2022.

do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i naknaditi troškove ovrhe u iznosu od 25,00 EUR sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 486,04 EUR sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-231/2024 od 30. prosinca 2025. u točki I. izreke u preostalom dijelu točke I. i II. izreke i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Suzane Serda-Pavlović u Zagrebu, Maksimirska 38, poslovni broj Ovrv-15340/2023 (javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-222/2023) od 4. svibnja 2023. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 512,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 36,04 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku žalbeni trošak u iznosu od 78,12 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-231/2024 održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Suzane Serda-Pavlović u Zagreba, Maksimirska 38, poslovni broj Ovrv-15340/2023 (javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-222/2023) od 4. svibnja 2023. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.564,50 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, kao i naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 25,00 EUR sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 522,08 EUR, sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je u obrazloženju pobijane presude izostala stvarna pravna analiza ključnog pitanja spora, aktivne legitimacije tužitelja. Ističe da je sud zaključio da Grad Zagreb ima pravo potraživati naknadu za korištenje poslovnog prostora pozivajući se na činjenicu da u odnosu na dio predmetnog prostora još nije pravomoćno okončan postupak povrata oduzete imovine te da Grad Zagreb do okončanja tog postupka „upravlja“ nekretninom, a pritom sud ne obrazlaže na koji se način iz takvog upravljanja izvodi ovlast potraživanja novčane naknade od treće osobe koja prostor koristi temeljem valjanog ugovora sklopljenog sa zemljišnoknjižnim vlasnikom. Ukazuje da takvim zaključkom sud odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-547/2025 od 19. svibnja 2025. Nadalje, smatra da se bitna povreda očituje i u tome da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iako je vještak izradio samo matematički izračun visine naknade, a da nije razmatrao pravnu osnovu potraživanja, niti je izvršio kontrolu računa sadržanih u izvodu iz poslovnih knjiga, pa je stoga sud taj dokaz ocijenio nekritički. Zatim, navodi da je sud pogrešno prihvatio zakonitost obračuna PDV-a na naknadu iako između stranaka ne postoji ugovorni odnos i isporuka dobara i usluga. Nadalje, ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede aktivne legitimacije jer da tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora, niti raspolaže pravomoćnim rješenjem o povratu i da tuženik koristi poslovni prostor na temelju ugovora sklopljenog s vlasnicima upisanim u zemljišnoj knjizi, pa se stoga ne može smatrati da tuženik poslovni prostor koristi bez valjane pravne osnove. Predlaže da ovaj žalbeni sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije ili ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Presuda je ispitana na temelju odredaba članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP -a) i imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

5. U ovom se postupku sukladno odredbi članka 502. stavka 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti, pa se na osnovi odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega ovaj sud ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude polazi od činjenica kako ih je utvrdio prvostupanjski sud.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, ni ona iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju upućuje žalitelj. Neosnovane su tvrdnje žalitelja da presuda ne sadrži jasne, potpune i pravno održive razloge o odlučnim činjenicama i da su u dijelu obrazloženja razlozi međusobno proturječni. Suprotno tome, prvostupanjski sud je za donesenu presudu naveo jasne, razumljive i detaljno obrazložene razloge, a ti razlozi nisu međusobno proturječni. Također su jasno obrazložena utvrđenja i zaključci suda o neosnovanosti tuženikovih prigovora. Stoga je moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati naknadu za bespravno korištenje 410/480 dijela (85,42%) poslovnog prostora na adresi u [adresa], koji suvlasnički dio u postupku denacionalizacije još nije vraćen prijašnjim vlasnicima i to za razdoblje od siječnja do lipnja 2022. godine. Naknadu potražuje u visini zakupnine i to prema navedenom suvlasničkom omjeru (85,42%) sukladno kriterijima za određivanje zakupnine koji su se primjenjivali u predmetnom razdoblju. Tuženik je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

8. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz sadržaja pravomoćnog djelomičnog rješenja o povratu oduzete imovine donesenog 25. srpnja 2012. i očitovanja nadležnog tijela proizlazi da je vraćen prijašnjim vlasnicima suvlasnički dio po 35/480 HM i CM predmetnog poslovnog prostora,

- da postupak povrata oduzete imovine u odnosu na 410/480 suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora još nije pravomoćno okončan, i da se postupak i dalje vodi po zahtjevu drugih ovlaštenika, te da Grad Zagreb do pravomoćnog okončanja tog postupka upravlja navedenim dijelom poslovnog prostora,

- da tuženik predmetni poslovni prostor koristi od 2013. godine, i da su se glede plaćanja naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora za prijašnje razdoblje vodili drugi sporovi pred prvostupanjskim sudom,

- da je vještačenjem utvrđena visina naknade sukladno kriterijima koji su se primjenjivali u spornom razdoblju.

9. S obzirom na navedena utvrđenja pravilno je zaključio prvostupanjski sud da tuženik kao bespravni korisnik 410/480 dijela predmetne nekretnine duguje naknadu tužitelju koji ima pravo upravljanja nekretninom i ubiranja plodova dok se pravomoćno ne okonča postupak povrata oduzete imovine.

10. Sukladno članku 13. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugokomunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19) nekretninom za koju je podnesen zahtjev za povrat nije dopušteno raspolaganje do pravomoćnog okončanja postupka, pa nekretnina ostaje u režimu upravljanja dotadašnjeg nositelja upravljanja što proizlazi iz članka 67. navedenog zakona. U konkretnom slučaju je to tužitelj, kako je utvrdio prvostupanjski sud. Dakle, tužitelj je ovlašten upravljati predmetnom nekretninom u dijelu za koji se i dalje vodi postupak povrata, a što uključuje i zahtijevati naknadu za korištenje tog dijela prostora od osoba koje ga koriste bez pravne osnove, sve dok se ne utvrdi vlasništvo na tom dijelu poslovnog prostora.

11. To što je tuženik sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora s osobom koja je prema tvrdnjama žalitelja upisana kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u zemljišnoj knjizi, nema nikakvog utjecaja na pravo tužitelja zahtijevati plaćanje naknade u odnosu na dio kojim on upravlja (410/480 suvlasničkog dijela). Naime, zakup vrijedi između ugovornih strana iz ugovora o zakupu, ali ne obvezuje tužitelja u odnosu na dio nekretnine kojim on još uvijek upravlja. Tuženik, dakle, ima valjanu pravnu osnovu za korištenje 70/489 dijela predmetnog poslovnog prostora, ali nema pravnu osnovu za korištenje preostalih 410/480. Činjenica da postoji ugovor o zakupu ne oslobađa korisnika prema tužitelju, jer ugovor nije sklopljen s ovlaštenom osobom za 410/480 dijela predmetnog poslovnog prostora. Dakle, u odnosu na dio poslovnog prostora kojim upravlja tužitelj, suprotno žalbenim navodima, tuženik nema valjanu pravnu osnovu za korištenje, a nesporno je da tuženik koristi cijeli prostor.

12. Prema tome, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati plaćanje naknade za 410/480 dijela poslovnog prostora u visini tržišne zakupnine, jer se zahtjev temelji na odredbi članka 1125. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), a ne radi se o vlasničkom zahtjevu iz odredbe članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

13. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka glede visine naknade. Naime, zadatak vještaka je bio samo da utvrdi visinu naknade prema propisanim kriterijima koji su se primjenjivali u razdoblju na koje se odnosi predmetna naknada, a što je vještak i učinio. Stoga, suprotno navodima žalitelja, vještak nije niti trebao ocjenjivati račune koje je izdao tužitelj na ime naknade za sporno razdoblje, a pogotovo ne ocjenjivati pravnu osnovu zahtjeva, što je isključivo zadatak suda.

14. U obrazloženju presude sud je izložio razloge o odlučnim činjenicama, a koji su prema utvrđenju ovoga suda uvjerljivi i logični, te je jasno i argumentirano obrazložio koje činjenice važne za odluku prvostupanjski sud smatra relevantnim i na kojima temelji donesenu odluku te su jasno obrazložena utvrđenja i zaključci suda o neosnovanosti tuženikovih prigovora. Obrazloženje suda prvog stupnja prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

15. U odnosu na pozivanje žalitelja na druge odluke ovog suda, ovaj sud ukazuje kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme drugačije pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg višeg suda, a što je prvostupanjski sud učinio u pobijanoj presudi.

16. Međutim, u pravu je žalitelj da je u odnosu na dosuđeni PDV na iznos mjesečne naknade za korištenje 410/480 dijela predmetnog poslovnog prostora sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti.

17. Naime, u konkretnom slučaju nema osnove za obračun PDV-a na predmetnu naknadu jer se ne radi o isporuci usluge za koju je tužitelj ispostavio račun tuženiku, već se radi o naknadi za bespravno korištenje predmetnog prostora, odnosno o obvezi tuženika nastaloj iz izvanugovornog odnosa, na koju se ne obračunava PDV. Tuženik nije ostvario korist s osnove PDV-a jer nije koristio, a niti će koristiti, pravo na odbitak pretporeza. Dakle, priznavanjem tužitelju prava na PDV sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo odbiti zahtjev za plaćanje PDV-a na korist koju je tuženik imao korištenjem poslovnog prostora.

18. Pravilna je i zakonita odluka o zateznim kamatama kako u odnosu na stopu zateznih kamata (članak 29. stavak 2. ZOO-a) tako i na tijek kamata od dana dospijeća potraživanja do dana plaćanja.

19. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo tuženikovu žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu u dijelu plaćanja mjesečne naknade bez PDV-a u ukupnom iznosu od 2.051,60 EUR, kako je odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a preinačiti u odnosu na dosuđeni iznos PDV -a u iznosu od 512,90 EUR, kako je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno pod točkom II.1. izreke ove presude.

20. Odluka o trošku donesena je primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Međutim, zbog djelomičnog preinačenja pobijane presude, o troškovima postupka je ovaj sud odlučio primjenom odredbe članka 166. stavka 2. i članka 154. stavka 2. ZPP-a.

21. Tužiteljica je uspjela u sporu sa 75%, a tuženik s 25% pa tužiteljici pripada razlika, odnosno 50% od dijela priznatog troška. Tužitelju pripada u cijelosti trošak vještačenja i 50% troška sudske pristojbe na presude, što ukupno iznosi 486,04 EUR, zbog čega je za taj iznos valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a za preostali iznos od 36,04 EUR kao pod točkom II.2. izreke ove presude.

22. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom, pripada mu pravo na žalbeni trošak razmjerno tom uspjehu. Tuženiku je priznat kao potreban trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 312,50 EUR prema Tbr. 10.1. u vezi s Tbr.7.1. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Budući da je uspio u sporu s 25% pripada mu trošak u tom omjeru koji iznosi 78,12 EUR, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Sutkinja

Ružica Omazić