Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-535/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezović odvjetniku u OD Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosi i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 26. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom a u nenazočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu broj 5140060226 - 26000045283/2005 sklopljenog dana 05. travnja 2005. godine između tužitelja PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Slavonska banka d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% (nula zarez osamdeset posto) jednokratno, unaprijed“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnika i založnog dužnika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu broj 5140060226 - 26000045283/2005 sklopljenog dana 05. travnja 2005. godine između tužitelja PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Slavonska banka d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877 koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnika i založnog dužnika.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877 da tužitelju PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati

- novčani iznos ulazne naknade od 278,39 € / 2.097,53 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje koja teče od 14.04.2005.g. do 31.12.2007.g., po stopi od 14% od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena,

- novčani iznos izlazne naknade od 278,95 € / 2.101,77 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 12% teče od 24.10.2014.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdob lje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877 da tužitelju PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 439,81€ zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 12. svibnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 3.9.2025. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom odnosno njegovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 5140060226-26000045283/2005 od dana 05. travnja 2005. godine, a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 54.800,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu otplate kredita u cijelosti izvršio prijevremenom otplatom dana 23. listopada 2014. godine.

U članku 6.st.1. Ugovora o kreditu prednik tuženika je kao bankar ugradio odredbu o obvezi korisnika kredita da Banci plati naknadu sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 0,80%, jednokratno, unaprijed. Temeljem ove ugovorne odredbe prednik tuženika je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 438,40 CHF odnosno 2.080,96 kn dana 13. travnja 2005. godine (tečaj: 4,7467170) odnosno 276,19 €.

U točki 8.st.2. Ugovora o kreditu prednik tuženika je kao bankar ugradio odredbu o mogućnosti prijevremene otplate odnosno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka uz prethodnu najavu namjere i uz posebnu odluku Banke, izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, a Banka je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno Tarifi banke i poslovnoj politici Banke. Iz ugovorne odredbe nije razvidno da se naplaćuje naknada prilikom prijevremene otplate niti na koji način se ista obračunava nego su očito primijenjene Odluke o naknadama u poslovanju sa stanovništvom koje nikada nisu uručene tužitelju. Temeljem ove ugovorne odredbe, a prema tadašnjim važećim Tarifama odnosno Odlukama o naknadama u poslovanju sa stanovništvom – Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (u vrijeme prijevremene otplate su to odluke prednika Hypo Alpe Adria d.d. ) u točkama 8.9. i B 4.6. propisano je da se naplaćuje naknada u visini 3 % preostalog dijela glavnice kredita kod konačne otplate iz ostalih izvora sredstava korisnika kredita.

Tužitelj je dana 23. listopada 2014. godine otplatio kredit jednokratnom uplatom iznosa od 33.131,86 kuna. Naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 3% od navedenog iznosa je 993,95 kn odnosno 131,92 €, a koji iznos je očito prednik tuženika naplatio kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Tužitelj sa prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 6.st.1. i 8.st.2. Ugovora o kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane prednika tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita, kao niti o naknadi prilikom prijevremene otplate. Isto tako u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u Ugovoru nema naznake njezine visine odnosno nije određena. Točka 8.st.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz posebnu odluku Banke, i uz uvjete koje odredi tuženik je ništetna, jer je ujedno suprotna i kogentnoj odredbi članka 1024. st. 4. i članka 5. Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odredbom Zakona o obveznim odnosima propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Nesporno da je ovakvom ugovornom odredbom, a onda i samom praksom prednika tuženika znatno otežano ispunjenje ugovora prije roka, a koje je pravo tužitelja na prijevremeno zatvaranje kredita zakonsko pravo, što znači da je sada tuženik u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj budući da nije pretrpio nikakvu štetu.

Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba čl. 296 st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se tuženiku obratio svojim zahtjevom od 05. studenoga 2024. godine za dostavu dokumentacije o visini naplate naknada, datuma naplate te predložio i očitovanje tuženika o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba. Tuženik je u svojim dopisima od 15. studenoga 2024. godine te 27. studenoga 2024. godine očitovao da ne mogu dostaviti podatke jer nema valjane punomoći za zastupanje. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno ne spori da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 13.4.2005. u iznosu od 2.097,53 kuna te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita sa 23.10.2014. u iznosu od 2.101,77kn. Tuženik ističe prigovor zastare te navodi da je kredit otplaćen u listopadu 2014., da je sklopljen u travnju 2005. a da je tužba podnesena 9.3.2025. U slučaju ništetnosti spornih odredbi a što tuženik osporava riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326 st. 2 ZOO-a pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Vezano za prigovor zastare navodi da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri pa tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela VSRH a sve u smislu odredbe čl. 214 ZOO-a.

Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu, osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao jer se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.

Točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita a čl. 8. st. 2 odredba o mogućnosti prijevremene djelomične i konačne otplate kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika da li su navedena odredba Ugovora o kreditu ništetne i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu konačnu otplatu kredita.

Tužitelj u tužbi navodi da je odredba članka 6. st.1. i 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetne jer su suprotne načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o tim odredbama nije posebno pregovaralo, da su nepoštene sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03).

Tuženik osporava navode tužitelja te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 0,80 % iznosa kredita te ugovaranjem naknade pri prijevremenoj djelomičnoj i konačnoj otplati kredita pod uvjetom prethodnog podnošenja zahtjeva za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita najmanje 30 dana unaprijed nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 0,80 % iznosa kredita i naknade kod prijevremene otplate kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03.

Tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Naknada u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita je određena prema tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Odredbe čl. 6.1. i 8.2. Ugovora o kreditu su u potpunosti jasne, lako razumljive i lako uočljive te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem naveden ih odredbi bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedene odredbe nisu nepoštene sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetne. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 6.1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen.

Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 6.1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita a iznos naknade prilikom prijevremenog zatvaranja kredita vrši se prema zaključnom obračunu banke a obzirom na preostali iznos kredita.

Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03 - a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U 4 smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam te banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade. Tužitelj tvrdi da tuženik nije obrazložio strukturu sporne naknade no tuženik smatra da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu te troškovi naplaćene naknade na teret potrošača ne uzrokuju štetu potrošaču niti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Po odobrenju kredita tužitelj dobiva na raspolaganje određeni novčani iznos te je konkretno tužitelj dobio 54.800,00CHF u kunskoj protuvrijednosti a troškovi obrade su nesporni po tuženiku koji navodi da je po predmetnom ugovoru o kreditu naknada za troškove obrade kredita naplaćena 13.4.2005. u iznosu od 2.097,53 kuna te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita sa 23.10.2014. u iznosu od 2.101,77kn. Tuženik ne osporava visinu no osporava osnovu te u slučaju ništetnosti spornih odredbi koju tuženik osporava navodi da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326 ZOO-a. Osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Punomoćnica tužitelja je obzirom na ne osporavanje tuženika u pogledu visine tužbenog zahtjeva čiju visinu je navela u odgovoru na tužbu precizirala tužbeni zahtjev na način da na ime naknade za troškove obrade kredita koja je naplaćena 13.4.2005. u iznosu od 2.097,53 kuna potražuje protuvrijednost iste u eurima od 278,39€ sa zakonskim zateznim kamatama na iste počevši od 14.4.2005. , a na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita koja je naplaćena sa 23.10.2014. u iznosu od 2.101,77kn potražuje iste u eurima od 278,95 sa zakonskim zateznim kamatama na iste počevši od 24.10.2014. Na istom ročištu precizira točku III st. I i II izreke tužbenog zahtjeva.

4. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP -a uvidom u Ugovor o kreditu od 5. travnja 2005. ovjeren sa 7. travnja 2005., u dopis punomoćnika tužitelja tuženiku od 5.11.2024. i od 15.11.2024., u odgovor tužene punomoćniku tužitelja od 27. 11. 2024., u otplatni plan za ugovor o kreditu od 5. travnja 2005., u izračun razlike obročnih anuiteta kredita za isti kredit, u nalog za uplatu, u potvrdu od 24.10.2014. o prestanku obveza po kreditu broj 26000045283, u odluku tuženika o naknadama u poslovanju sa stanovništvom, u izvadak odluke o naknadama za usluge tuženika, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u dostavljenu sudsku praksu., u iskaz saslušanog tužitelja PĆ.

5. Tužitelj ŠĆ iskazao je da je 2005. podigao kredit kod Slavonske banke u Podružnici u Novoj Gradiški radi kupovine kuće u kojoj stanuje sa obitelji. I prije podizanja kredita je bio komitent u Slavonskoj banci i tamo je imao račun preko kojeg je primao plaću. U banci mu je rečeno da je kredit koji je podigao povoljan a isti je bio vezan uz valutu CHF. Sa djelatnikom banke razgovarao je o uvjetima kredita i rečeno mu je da prikupi dokumentaciju koju je donio i pozvan je na potpisivanje ugovora. Kada je došao dobio je već napisani pismeni ugovor koji je potpisao a letimično ga je pročitao u dijelu kolika je mjesečna rata i kolika je kamatna stopa kao i razdoblje na koje se kredit otplaćuje. To su mu bili bitni elementi ugovora sa kojima je bio upoznat od strane djelatnika banke. Vezano za naknadu za obradu kredita nisu razgovarali i nije ni znao da ista postoji. Sredstava od kredita isplaćena su na račun prodavatelja od kojeg je kupo kuću. Nije imao uvid za iznos kredita koji mu je isplaćen i za koji iznos kredita mu je isti umanjen radi naplate na ime naknade za obradu kredita. Kasnije je čuo od svog odvjetnika koji ga zastupa i u drugom postupku protiv banke da postoji mogućnost tužbe radi povrata ulazne i izlazne naknade i zbog toga je podnesena tužba. Odvjetnik nije dobio podatak od banke koliko iznose visine naplaćenih naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Kada je htio kredit prijevremeno otplatiti morao je podnijeti zahtjev za prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita i rečeno mu je da mora platiti određenu naknadu prilikom zatvaranja kredita no nije mu rečeno koliko ista iznosi i na koji način se formira visina te naknade za zatvaranje kredita. Zna da mu je izlazna naknada naplaćena i nije mogao utjecati na banku u pogledu formiranja tih naknada niti prilikom dobivanja kredita niti prilikom prijevremene otplate kredita. Imao je hipoteku na kuću a bilo je i nekih drugih naknada i ne zna točno što je sve banci morao platiti. U otplatnom planu je vidljivo da je naplaćivano više različitih naknada. Završio je srednju školu za strojarskog tehničara i ne razumije se u financijske izraze. U vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti je imao udjela u trgovačkim društvima već je radio na carini na graničnom prijelazu. Prije podizanja kredita u Slavonskoj banci nije tražio dodatna pojašnjenja vezana za naknadu za obradu kredita niti je istu naknadu uopće uočio prilikom letimičnog čitanja ugovora o kreditu. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije niti znao da postoji naknada za obradu kredita. Nije se interesirao u drugim bankama za uvjete za dizanje kredita. Prije ovog kredita ranije nikada nije dizao kredit.

Na pitanje pun. tužitelja zna li što je efektivna kamatna stopa iskazuje da ne zna. Na dalje pitanje odgovara da je pri potpisivanju ugovora dobio samo pismeni ugovor i otplatni plan i nije dobio nikakvu drugu dokumentaciju u banci. Nitko ga nije u banci uputio da li ima i na kojem mjestu mogućnost uvida u nekakvu dokumentaciju od banke vezano za uvjete dobivanja kredita i naplatu naknade.

6. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 6. stavak 1. i čl. 8.2. ugovora o namjenskom kreditu za kupnju nekretnina broj ugovora 5140060226- 26000045283/2005 od dana 05. travnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 0,80% jednokratno unaprijed , te zahtjev za isplatu iznosa od 278,39€ eura obračunate naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama od 14.4.2005., obzirom da je naknada naplaćena sa 13.4.2005. u iznosu od tadašnjih 2.097,53kn/278,39€, te da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita a koja je kod tužitelja naplaćena sa 23.10.2014. u iznosu od 2.101,77kn/278.95€ pa se kamata na istu potražuje od 24.10.2014.

7. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika kao kreditora realiziran namjenski kredit za kupovinu kuće u kojoj tužitelj stanuje u iznosu od 54.800,00 CHF, da je u članku 6. stavka 1. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s odlukama kreditora o obavljanju bankarskih usluga.

Iznos ulazne naknade od 2.097,53kn/278,39€, je prema priznanju tuženika u odgovoru na tužbu naplaćen sa 13.4.2005. prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju.

U čl. 8. st.2. istog ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno prema Općim uvjetima kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate te je prema priznanju tuženika naplaćen sa 23.10.2014. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.101,77kn/278.95€.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je ocijenio da postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški pred kojim je podnesena tužba a imajući u vidu odredbe čl.1. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. te dodani čl.19.L. st.1. Zakona kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tim zakonskim izmjenama u naš pravni sustav inkorporirane su odredbe Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12 .12.2012.g. u kojoj Uredbi je u čl.18.st.1. propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil. Na opisani način zakonom, odnosno pravom EU je propisana izberiva nadležnost, između ostalog i prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište. U čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da se od odredbe iz st.1. Zakona može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora. Navedeni ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. primjenjuje se na sve ugovore o kreditu. Identično je propisano i čl.19. Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012.g. Kada su u pitanju potrošački ugovori, a predmetni kreditni odnos između stranaka to je, tada je zakonom, odnosno pravom EU propisana izberiva mjesna nadležnost prema sjedištu druge ugovorne strane ili prebivalištu potrošača, a od te propisane izberive nadležnosti se može odstupiti samo sporazumom koji se postigne nakon pokretanja spora. Kako je klauzula o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu u protivnosti sa odredbama javnog prava (kogentnim odredbama o nadležnosti iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i Uredbe EU br.1215/2012) to ista više ne može izazivati pravne posljedice. Navedeno pravno shvaćanje o mjesnoj nadležnosti u skladu sa čl.19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju zauzeo je ŽS u Zadru u odluci br.Gž- 535/19-2, ali i Vrhovni sud RH u rješenju br.Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.g. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti također je ugovorena prema unaprijed formuliranom obrascu pripremljenom od strane tuženika, a sukladno čl.49. Zakona o zaštiti potrošača(u kojemu su implementirane smjernice 99/13 EEZ o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora) nepoštena je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena kada bi se uzelo sjedište banke takva bi odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka (ŽS u Rijeci u odlukama br.Gž-1318/2019-2 i Gž-2066/2017-2 te ŽS u Splitu u odluci br.Gž-1550/2019-2 i br.Gž-2171/2019-2).

Mjesna nadležnost ovog suda postoji sukladno čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom odredbom je propisana univerzalna mjesna nadležnost nezavisno od toga radi li se o ugovorima o kreditu sa međunarodnim obilježjem ili ne .

9. Među strankama je sporno da li su odredbe članka 6. st. 1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu od 5.4.2005. ništetne prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o tim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, da li takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od ukupno 557,34€ (ulazna naknada od 278,39€ i izlazna naknada 278,95€) sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana nakon izvršene naplate.

10. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

13. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu Ugovora o kreditu, nespornog priznanja tuženika o visini naplaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 557,34€ i iskaza tužitelja PĆ, odredbe članka 6. st. 1. i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu po ocijeni suda su nepoštene, a time i ništetne iz razloga što se radi o odredbama ugovora koje je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 6. st. 1 i čl. 8.2. naveo da je naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu određena prema Odluci i tarifi naknade za usluge kreditora visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i to za obradu kredita jednokratno unaprijed a za prijevremenu naplatu i prema tarifi banke važećom u trenutku prijevremene naplate. Tako određene naknade i to jednokratna unaprijed prilikom realizacije kredita i naknada prilikom prijevremene otplate kredita da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, no bez navođenja o kojim troškovima i naknadama se točno radi. Na taj način kreditor bez ikakve suglasnosti korisnika kredita istog dovodi u neravnopravni položaj jer se isti obvezuje platiti sve naknade i troškove bez navođenja na što se isti odnose. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 278,39€ obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu. Tužitelj je kredit podigao radi kupovine kuće a dobiveni ugovor o kreditu je letimično pročitao prije potpisivanja jer je ugovor bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na sadržaj istoga. Nije niti znao da postoji ulazna naknada i koliko iznosi te je za istu saznao od svog odvjetnika koji ga je zastupao u drugim predmetima prema istoj banci. Iz navedenog je vidljivo da ne stoje navodi tužene strane da je tužitelj bio upoznat s odredbom kojom se određuje naknada za obradu kredita i za naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, no tužena svoje tvrdnje nije ničim dokazala.

Uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja koji navodi da mu nitko nije objašnjavao koliko iznosi naknada za obradu kredita i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita od strane djelatnika banke vidljivo je da nisu točne tvrdnje tuženika da je djelatnik banke objasnio tužitelju na što se odnosi ulazna naknada.

Na svakoj strani je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 6. stavka 1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi.

Prema navodu tuženika naknada iz čl. 6. stavke 1. Ugovora, a kako to tvrdi tužena se odnosila na obradu kreditnog zahtjeva pokrivene usluge i troškove koji se spominju, troškove rada, administrativne troškove i amortizaciju, materijalne troškove i troškove za nebankarske usluge, troškove provizija i naknada, poreza i drugih administrativnih davanja.Navedene naknade nisu tužitelju ni na bilo koji način spomenute niti objašnjene koliko će iste iznositi i zbog čega, a pogotovo u konkretnom slučaju gdje je tužitelj dobio već gotov pismeni ugovor o kreditu prije potpisivanja istog i prije ovjere kod javnog bilježnika. Iz navedene odredbe čije se utvrđenje ništetnom traži je vidljivo da je naknada za obradu kredita 0,80% no nije navedeno čega. Paušalno je navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita a prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita. Sudu nije poznato za obavljanje kojih bankarskih usluga je naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu, a visinu naknade nije nitko niti objašnjavano tužitelju kao korisniku kredita prilikom podizanja kredita.

Nejasno je u konkretnom slučaju koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da mu je ista jednokratno naplaćena prilikom realizacije kredita za kupovinu kuće, kao i prilikom naplate naknade zbog prijevremenog zatvaranja kredita.

14. Sud smatra da je odredba čl. 6.1. i odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, time da je prema priznanju same tužene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita zbrojeno iznosila utuženi iznos od 557,34€ a o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i koje kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa su zbog toga te odredbe nepoštene i ništetne.

Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja naplatio utuženi iznos od ukupno 557,34€, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO -a), odnosno protuvrijednost eura (557,34 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj:

55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja 20.11.2008. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za utužene iznose odlučeno je na temelju zakonskih odredbi a kako je to navedeno u izreci presude.

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 6.1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu od 5.4.2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO -a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. st. 1 i čl. 8.2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., HĆ i OĆ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., P, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu od 5.4.2005. koja glasi kako je to navedeno u točkama I i II izreke presude.

U odgovoru na tužbu tuženik je po punomoćniku naznačio nesporne iznose naplaćene ulazne i izlazne naknade sa naznakom dana kada su naplaćene a prema kojem je tužitelj i precizirao tužbeni zahtjev, pa je nesporno da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva po predmetnom kreditu s danom 13.4.2005. te je iznosila 278,39€ te sa danom 23.10.2014. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 278,95€.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 5.4.2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu nekretnine od 54.800,00 CHF.

U točki 6. stavka 1 Ugovora o kreditu je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 0,80% jednokratno unaprijed no nije navedeno na što se odnosi taj postotak.

U čl. 8. 2. ugovora navedeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ako obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te da se tada korisnik obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.

Sporno je među strankama da li su odredbe kojima je ugovoreno plaćanje navedenih naknada i troškova u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora stranci dovoljno jasno precizirana te da li je stranka u trenutku realizacije kredita znala koliko te naknade iznose i na što se odnose.

Sporna je i visina navedene naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru po jedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

U ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita te prijevremene otplate kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita i prijevremene otplate kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. i čl. 8. 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača.

Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razum ljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i prijevremene otplate kredita (članak 6. stavak 1. i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitel ja PĆ, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 5.4.2005.

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da mu bankarski službenik nije objašnjavao na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na iznos naknade za obradu kredita niti je znao koliki je iznos naknade za obradu kredita koji mu je odbijen od podignutog iznosa kredita.

Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te je isti uručila tužitelju koji nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 6.1. i 8.2. Ugovora. Naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita bile su u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o navedenim naknadama niti na što se iste odnose i koliko iznose. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade i troškove u skladu s odredbom o Tarifi naknada za usluge kreditora a kako je to navedeno u čl. 6.1. i čl. 8.2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita a sve prema odluci tuženi o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Tuženik je prigovorio da tužitelj nije dokazao da je potrošač prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača a temeljem sklopljenog namjenskog ugovora o kreditu od 5.4.2005. za kupovinu kuće.

Tužitelj je isti ugovor sklopio kao fizička osoba kao korisnik kredita a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao upravo za kupovinu kuće u kojoj stanuje te da je u vrijeme podizanja i otplate kredita radio kao policajac na carini na graničnom prijelazu i nije bio privatnik, niti vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

21. Sud smatra da je odredba čl. 6. st. 1 i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova kako je to navedeno u Ugovoru u odredbi 6. stavka 1. i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba nije transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o čak i o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. stavka 1. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s odlukom i Tarifom naknada za usluge kreditora.

23. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. i čl. 8. 2. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku naplatio utužene iznose od ukupno 557,34€, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku kao i datum naplate.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 20.11.2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 557,34€.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 100,00 € (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 13.12.2025. u iznosu 100,00 € (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 26.2.2026. u iznosu 100,00 € (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 12. svibnja 2026. u iznosu 50,00 € (Tbr. 9. točka 3. Tarife), trošak sastava zahtjeva od 5.11.2024. u iznosu od 50,00€ (Tbr. 36. točka 3 Tarife), što zbrojeno daje iznos od 400,00€.

Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 13,27 € i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 € pa ukupan trošak tužitelja iznosi 439,81€. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 12. svibnja 2026. do isplate.

U Novoj Gradiški 12. svibnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Sandra Đurin

2. Odvj. Zlatko Knezović