Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-793/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S KE
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Maje Skorić i Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mislavu Biočiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Zagreba, protiv tuženika FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivani Škare odvjetnici iz Zagreba, radi regresa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Pn-2817/2020-24 od dana 29. svibnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Uvažava se žalba tužitelja, te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Pn-2817/2020-24 od dana 29. svibnja 2025. godine na način da se prihvaća tužbeni zahtjev i nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 6.180,15 EUR / 46.564,38 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 4. listopada 2014. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.289,37 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja drugostupanjske presude 12. svibnja 2026. godine, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troška, te tuženik sa zahtjevom troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio da mu tuženik u roku od 15 dana isplati iznos od 46.564,38 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 4. listopada 2014. godine do isplate, te zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.699,08 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 29. svibnja 2025. godine do isplate (točka II. izreke).
2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga označnih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu cjelokupnog parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguravatelja za isplatu iznosa kojeg je prednik tužitelja isplatio osiguravatelju oštećenih vozila u nezgodi u kojoj je sudjelovalo vozilo osigurano kod njegovog pravnog prednika policom osiguranja od obvezne odgovornosti, a temeljem članka 24. stavak 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) i članka 3. Uvjeta za obvezno osiguranje automobilske odgovornosti pravnog prednika tužitelja – Veritas osiguranje d.d., kao sastavnog dijela police AO br. 18010100360.
6. U ovom postupku bila je već donesena presuda Pn -2276/16-39 od dana 2. prosinca 2019. godine kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev, jer je u postupku na temelju izvedenih dokaza, posebno nalaza i mišljenja vještaka za toksikologiju dipl. ing. Zdravka Kovačića, prvostupanjski sud utvrdio da je u vrijeme štetnog događaj dana 27. rujna 2003. godine u prometnoj nezgodi sudjelovalo više vozila i da je nakon predmetne nezgode na lice mjesta izišla policija i izvršila alkotestiranje prisutnih, uključujući i tuženika, da je prema nalazu i mišljenju vještaka za toksikologiju utvrđivanje alkoholiziranosti uređajem marke Drager vrlo nesigurno i da na temelju istog nije moguće utvrditi da li je u vrijeme štetnog događaja tuženik imao alkohola u organizmu i u kojoj koncentraciji, slijedom čega je zaključio da nije ispunjen uvjet iz članka 3. stavka 1. točke 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za gubitak prava iz osiguranja i prihvaćanje regresnog zahtjeva prema tuženiku, za kojeg je utvrdio da je skrivio prometnu nezgodu, zbog čega nije ocjenjivao sve druge u postupku izvedene dokaze.
7. Navedena presuda bila je po žalbi tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku pod brojem Gž-280/2020-2 od dana 8. listopada 2020. godine, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer prvostupanjski sud nije ocijenio navode tužbe da se tuženik odbio podvrći analizi krv i i urina nakon predmetne nezgode, te predloženi dokaz, uz tužbu dostavljene "Podatke o prometnoj nezgodi" , za koje je tijekom postupka i u žalbi tuženik isticao da je javna isprava izdana od strane MUP-a, te je predmet bio vraćen na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, uz uputu da se utvrdi da li su policijski djelatnici koji su izišli na lice mjesta i provodili alkotest predložili tuženiku ispitivanje alkoholiziranosti i upućivanje na vađenje krvi i urina, te da li je tuženik odbio taj prijedlog, kao i da li je alkohol u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja – prometnom nezgodom.
8. U ponovnom postupku, prema razlozima presude, prvostupanjski je sud ponovno saslušao vještaka toksikologa koji se izjasnio da se na temelju dokumentacije u spisu, kojoj nedostaje Zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti u izdahu (alkometar), zbog čega da se ne zna vrijeme kada je izvršeno alkotestiranje, kao i da na temelju samog podataka o koncentraciji alkohola u izdahu od 1,22 g/kg alkohola, nije moguće, a bez zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola u izdahu sa sigurnošću utvrditi da li je ili nije, te eventualno s kojom koncentracijom alkohola u krvi tuženik mogao biti u vrijeme štetnog događaja.
9. Ujedno, prvostupanjski je sud saslušao i policijske djelatnike GĆ i NĆ, policajce koji su 2003. godine radili očevid na mjestu nezgode, koje se svjedok GĆ ne sjeća, te navodi da je radio kao kriminalistički tehničar, a ne osoba koja vodi testiranje i da ne zna da li se zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti prilagao zapisniku o očevidu, dok je svjedok NĆ naveo da je nekad potpisivao zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti, ponekad kolega tehničar, da se nezgode ne sjeća, ispitivanje alkoholiziranosti da se radilo uobičajeno F, da je postojala obveza kod teških nesreća s poginulima obavezno provođenje laboratorijskog ispitivanja alkohola, te da se Zapisniku o očevidu prilagao i poseban zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti.
10. U postupku, prema razlozima presude, nije bilo sporno da je prvostupanjski sud po prijedlogu stranaka, tijekom postupka (pokrenutog tužbom 2016. godine) zatražio u veljači 2017. godine od Prekršajnog suda u Zagrebu pod brojem PpP- 4261/04 koji se odnosi na predmetni događaj, te u travnju 2017. godine dokumentaciju skice lica mjesta i fotografije, prema zapisniku o očevidu broj 511 -19-4473-P- 718772003 od 31. prosinca 2003. godine od MUP-a RH, PU Zagrebačke, I Postaje prometne policije, kao i da tim traženjima nije bilo udovoljeno, jer je sud izvješten, da je dokumentacija iz 2003. godine tužitelja uništena, nakon proteka roka za čuvanje iste.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da se na temelju dokumentacije u spisu ne može zaključivati o eventualnom utjecaju alkohola na smanjenje vozačkih sposobnosti tuženika u vrijeme šetnog događaja, te da se tuženik podvrgnuo ispitivanju alkoholiziranosti nakon prometne nezgode na način da je puhao u uređaj marke "Drager" i izrazio neslaganje s tim rezultatom, pa stoga da nisu ostvareni uvjeti za gubitak prava iz osiguranja, jer da na strani vozača ne postoji ni obveza da, ukoliko izrazi nezadovoljstvo ili ospori rezultat dobiven uređajem "Drager", mora ići na analizu krvi, te da se takav uvjet ne može staviti na teret tuženika, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev, jer tuženik po zaključku prvostupanjskog suda nije bio pod nedozvoljenim utjecajem alkohola.
12. Tužitelj u žalbi ponovno ističe da je činjenično stanje u pobijanoj presudi ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer prvostupanjski sud nije ocijenio činjenicu da je tuženik nakon što se podvrgnuo alkotestu i nakon što je odbio potpisati zapisnik, ujedno odbio i podvrći se analizi krvi i urina u svom organizmu, a što da je nesporno prema Uvjetima osiguranja od automobilske odgovornosti imalo za posljedicu gubitak prava iz osiguranja, te su tom pravcu poziva na " Podatke o prometnoj nezgodi" izdanoj od strane MUP-a.
13. Međutim, iz podatka spisa predmeta proizlazi da tuženik u trenutku prometne nesreće nije bio osiguranik prednika tužitelja, već da je to bio – kao vlasnik vozila, LĆ, čije je vozilo bilo osigurano kod prednika tužitelja Veritas osiguranja policom broj [broj police] (list 64 spisa), zbog čega ovaj drugostupanjski sud mijenja pravno stanovište iz ranije ukidne odluke, dok prethodno navedene činjenice nisu nepoznate strankama ovog spora. Pri tome, treba reći da iz podataka spisa predmeta ne proizlazi da bi polica osiguranja bila sklopljena sa tuženikom (kako to tvrdi tužitelj u tužbi), a niti da bi tijekom razdoblja dok je ista bila na snazi eventualno došlo do prodaje vozila od strane osiguranika, tuženiku.
14. Prema odredbi članka 198. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 59/96 - pročišćeni tekst) koji je bio na snazi u vrijeme prometne nezgode vozač ne smije upravljati vozilom u prometu na cestama niti početi upravljati vozilom pod utjecajem alkohola, a prema stavku 2. tog članka smatrat će se da je pod utjecajem alkohola osoba za koju se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi više od 0,5 g/kg ili ako je prisutnost alkohola u organizmu utvrđena odgovarajućim sredstvima ili aparatima (alkometrom i dr.) za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama većim od 0,5 g/kg, ili kod kojeg se, bez obzira na udio alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znakove alkoholne poremećenosti.
14.1. Slijedom navedenog, kod utvrđene činjenice da je alkotestom kod tuženika utvrđena količina veća od 0,5 g/kg, odnosno da je utvrđeno 1,22 g/kg, te da iz "Podataka o prometnoj nezgodi" koji sadrže podatke o sudionicima, te opis nezgode, ujedno proizlazi da je tuženik (prema podacima zapisnika o očevidu po zanimanju policajac) bio pod utjecajem alkohola što da je utvrđeno alkotestiranjem i uvidom u alkometar marke "Drager 7410 plus" na kojem je očitana koncentracija alkohola od 1,22 g/kg alkohola u organizmu, da je stručni pregled – uzimanje krvi i urina radi analize na alkohol odbio, a na koje činjenice se tužitelj pozvao i u tužbi, dok je istodobno vađenjem krvi i urina, nakon alkotesta, vještačenjem Centra za kriminalističko vještačenja MUP-a RH utvrđeno da je drugi sudionik prometne nezgode ĐĆ u vrijeme prometne nezgode bio trijezan – za zaključiti je da je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, te da je sukladno članku 3. stavak 2. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti i članka 24. stavak 1. Zakona o obveznom osiguranju prometa na cestama ("Narodne novine" broj 151/2005 i dr., dalje: ZOOP), osiguranik izgubio svoja prava iz osiguranja.
15. Kod takvog stanja stvari, potraživanje tužitelja kao osiguravatelja ne proizlazi iz ugovora o osiguranju, već je riječ o tražbini koja pripada osiguravatelju prema trećoj osobi koja nije stranka ugovora, a tužitelj je u konkretnom slučaju platio osiguravatelju oštećenih vozila štetu umjesto tuženika čime je učinio isplatu za drugog pridržavajući pravo da naknadnom tužbom u redovnom postupku zatraži podmirenje učinjenog plaćanja. To pravo pripada tužitelju i prema odredbi članka 24. stavak 3. ZOOP koji propisuje da društvo za osiguranje koje je temeljem stavka 1. točka 4. oštećenoj sobi isplatilo štetu ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu cjelokupno isplaćenog iznosa štete, na kamate i troškove, u slučaju iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 4. i 6. članka, najviše do iznosa 12 prosječnih neto plaća prema službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku, dok navedena tražbina zastarijeva u roku od pet godina iz članka 225. ZOO, koji počinje teći od dana izvršene isplate, slijedom čega kod činjenice izvršenih isplata 2014. godine, do dana podnošenja tužbe 2016. godine, nije protekao zastarni rok.
16. U odnosu na dinamiku nastanka prometne nezgode, iz razloga presude, proizlazi da se vještak prometne struke izjasnio da tehničkim putem na temelju stanja spisa nije moguće utvrditi sudarne položaje i mjesto sudara te kojim su se točno smjerovima i brzinama kretala oba vozila, neposredno prije i u vrijeme sudara, te da stoga da nije u mogućnosti se ni izjasniti da li je do štetnog događaja došlo na način kako to iskazuje svjedok ĐĆ (tijekom postupka i u presudi označavanog pogrešno prezimenom G, suprotno podacima zapisnika o očevidu i podacima o prometnoj nesreći, te prezimenu označenom u raspravnom rješenju kojim je odlučeno o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka i pozivu za ročište) – zbog prestrojavanja tuženika iz srednje na lijevu traku ili je do štetnog događaja došlo na način kako to iskazuje tuženik, zbog radnje skretanja ulijevo vozila svjedoka ĐĆ preko sebi lijevog ruba kolnika, te naleta na parkirno vozilo svjedoka ĆĆ.
16.1. Nadalje, iz razloga presude, proizlazi da je sud s obzirom na sve provedene dokaze, u situaciji kada se vještak prometne struke zbog nedostatka dokumentacije nije mogao izjasniti na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja, utvrdio na temelju drugih dokaza da je uzrok prometne nezgode, radnja prestrojavanja vozila tuženika iz srednje u lijevu traku zelenog vala u Zagrebu, zbog čega je došlo do kontaktna između prednjeg lijevog vozila tuženika i prednjeg desnog vozila svjedoka ĐĆ, a što je rezultiralo odbijanjem vozila ĐĆ prema lijevo, na lijevo parkirana vozila i žardinjere sa stablima, te vraćanje na prometnu traku – jer je svjedok HĆ iskazao da su se sva vozila kretala brzinom od 40 do 59 km/h, a vještak prometne struke izračunao da je brzina vozila tuženika iznosila 52,4 km/ h, te se izjasnio (vezano za tvrdnju tuženika u stranačkom iskazu, o prelijetanju vozila svjedoka ĐĆ), da bi vozilo svjedoka ĐĆ trebalo postići brzinu od najmanje 80 km/h da bi došlo do značajnijeg podizanja vozila – a što u postupku nije utvrđeno, slijedom čega je zaključio da je upravo tuženik postupao protivno članku 43. stavak 1. i članku 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 68/08 i dr.), te da je isključivo kriv za nastanak prometne nezgode.
16.2. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća kao pravilan i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu odredba na koju se pozvao prvostupanjski sud je istovjetna odredbi članka 18. stavak 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 84/92 i dr.) koji je bio na snazi do 20. kolovoza 2004. godine, dakle i u vrijeme prometne nezgode, a prema kojem je zabranjeno poduzimanje, između ostalog, radnje prestrojavanja ako vozač time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu, te je propisano da je prije započinjanja radnje vozač dužan uvjeriti se da se to može učiniti bez opasnosti za duge sudionike u prometu, vodeći računa o položaju vozila, te o smjeru i brzini kretanja.
16.3. Tuženik u svom iskazu mehanizam nastanka prometne nezgode opisuje tako da tvrdi da jedno vozilo prelijeće preko njegovog vozila, te pada ispred njega i to na način da sa svojim zadnjim desnim kotačem ili branikom zadnjim desnim , udara sa gornje strane u sam prednji lijevi ćošak njegovog vozila, a to vozilo da je udarilo u žardinjere i dva parkirana vozila sa lijeve strane i od tog udarca se to vozilo podiglo u zrak i palo iznad njega kako je naveo, a zatim se odsklizalo skroz na krajnju desnu traku i udarilo u kombi marke "Mercedes" stare proizvodnje.
16.4. Međutim, na točnost zaključka prvostupanjskog suda upućuje očitovanje vještaka prometne struke, koji na pitanje da li je pri brzini od 52,4 km/h kojom se kretao tuženik moguće da vozilo tuženika izbaci s kolnika svjedoka ĐĆ, na način na koji to opisuje taj svjedok, odgovorio da je to moguće, dok je na pitanje da li je moguće da pri opisu brzine kretanja prema svjedocima svih vozila brzinom od 40-50 km/h na zelenom valu, došlo do prelijetanja vozila kako to opisuje tuženik u svom iskazu, naveo da to ne bi bilo moguće niti s obzirom na takav iskaz, jer da ne zna što znači prelijetanje, a kod podjednake brzine kretanja da nije realno očekivati nikakvo prelijetanje jednog vozila preko drugog, te da je vozilo svjedoka ĐĆ moralo biti u nekom bržem kretanju od njega, najmanje nekih 80 km/h i u naletu na parkirna vozila – a što ne proizlazi iz dokaza utvrđenih u postupku, pa slijedom navedenog u tom pravcu ne može se prihvatiti ni iskaz svjedoka CĆ, na mjestu suvozača u vozilu tuženika, koji je iskazao da se više ne sjeća kojom trakom su se kretali, te da se sjeća da je "drugo vozilo udarilo lijevom stranom u druga vozila", te se odbilo i "preletjelo" preko njih.
16.5. Stoga, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je s obzirom na činjenicu kretanja zelenim valom, te time uvjetovano ujednačeno kretanje vozila postojanjem brojnih semafora, te podjednaku brzinu svih vozila prema iskazu svjedoka BĆ i po samom vještaku prometne struke, utvrđenu nemogućnost "prelijetanja" vozila svjedoka ĐĆ kod brzine vožnje svih sudionika u prometu od 40 do 50 km/h, vjerodostojan iskaz svjedoka ĐĆ koji je opisao okolnosti nastanka prometne nezgode, navodeći da je vozilo tuženika bilo malo ispred njegovog, za nekih pola metra dužine kada je počelo skretati ulijevo na njegovu prometnu traku, da se radilo o iznenadnom skretanju ulijevo, a ne o postepenom prestrojavanju, da nije imao vremena reagirati, da je vozilo tuženika odbacilo njegovo vozilo ulijevo na žardinjere, da se od nje vozilo odbilo i vratilo na prometnu traku, te da je potom drugo vozilo udarilo u njegov prednji desni bočni dio (prema Podacima o prometnoj nezgodi nepoznato vozilo koje se udaljilo sa mjesta nezgode, jer po iskazima svjedoka nije pretrpjelo štetu), a kretanje vozila svjedoka ĐĆ ravnim smjerom, prije udara sa desne strane vozila, potvrđuje u iskazu i suputnici svjedoka ĐĆ - svjedok AĆ, putnik na stražnjem sjedalu, kao i svjedok HĆ, na mjestu suvozača, iskazujući da se vozilo kojim je upravljao svjedok ĐĆ kretalo lijevom trakom, da je vozilo iz srednje trake skrenulo i udarilo njihovo vozilo, te da su od udara bili odbačeni u žardinjere i parkirna vozila s njihove lijeve strane.
16.6. Takvu dinamiku nastanka prometne nezgode, potkrjepljuje uostalom i iskaz vještaka prometne struke PĆ na ročištu rasprave održanom dana 17. rujna 2019. godine koji je očitovao da bi iskazi svjedoka ĐĆ, AĆ i BĆ, u tehničkom smislu odgovarali nastalim oštećenjima na vozilu (utvrđenih u pisanom nalazu i mišljenju).
17. Slijedom navedenog, kod postojeće presumpcije vožnje pod utjecajem alkohola, koju tuženik tijekom postupka nije oborio, te utvrđenog mehanizma prometne nezgode u kojoj je sudjelovao pod utjecajem alkohola, trebalo je odlučiti o visini zahtjeva.
18. U ovom postupku, tužitelj je naveo da je s osnove presude Pn -5053/04 Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom Gžn -673/10 Županijskog suda u Zagrebu od 29. srpnja 2014. godine njegov pravni prednik Sunce osiguranje (kojem je pripojeno društvo Veritas osiguranje d.d. Zagreb) isplatio osiguravatelju oštećenika Croatia osiguranju d.d. dana 3. listopada 2014. godine iznos od 46.564,38 kuna, zatražen temeljem članka 939 . stavak 5. ZOO/91, prema činjeničnim navodima te tužbe zbog skrivljene prometne nezgode od strane tuženika, kao vozača osiguranog vozila, od kojeg se:
- iznos od 12.710,77 kuna odnosi na dio dosuđene glavnice (od 17.724,03 kune) i iznos od 18.978,05 kuna iz osnova zakonske zatezne kamate na taj dio glavnice, a koja teče od dana 1 prosinca 2003. godine pa do dana isplate 3. listopada 2014. godine, ukupno 31.688,82 kune,
- iznos od 9.962,68 kuna iz osnova zakonske zatezne kamate na iznos isplaćene glavnice od 74.547,85 kuna, a koja teče od dana 1. prosinca 2003. godine pa do isplate 22. listopada 2004. godine, te iznos od 1.693.74 kune iz osnova zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos od 11.771,32 kune, koja teče od dana 1. prosinca 2003. godine pa do isplate 16. studenog 2004. godine – dakle, ukupno 11.656,42 kune iz ovih osnova,
- iznos od 1.970,00 kuna iz osnova isplaćenih troškova parničnog postupka, te iznos od 1.249,14 kuna iz osnova zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka tekuće od dana 5. listopada 2009. godine pa do dana isplate 3. listopada 2014. godine
– dakle, ukupno iznos od 3.219,44 kune iz ovih osnova.
18.1. U dokaz navedenog, tužitelj je dostavio pravomoćnu presudu iz koje proizlazi da je tijekom postupka izvršena isplata iznosa od 74.547,85 kuna dana 22. listopada 2004. godine, te iznosa od 11.771,32 kune dana 16. studenog 2014. godine, kao i potvrde o izvršenom plaćanju naprijed navedenih preostalih iznosa na dan 3. listopada 2014. godine (iznosa od 31.688,82 kune, iznosa od 11.656,42 kune i iznosa od 3.219,14 kuna).
19. Iz navedene pravomoćne presude u postupku vođenom pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem P-2984/08 proizlazi da se isplaćeni iznosi odnose na isplatu osiguranja koje je tužitelj Croatia osiguranje d.d. izvršilo za štetu nastalu po policama osiguranja osiguranika FIDEM Zagreb d.o.o. za osobnom vozilo marke „Opel corsa" reg. oznake [registarska oznaka] (kojim je upravljao svjedok ĐĆ) i štetu na osobnom vozilu marke "Renault Megan" reg. oznake [registarska oznaka] ĆĆ. Prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka Nevena Ereša u ovom postupku, potpuna ili totalna šteta nastala na vozilu kojim je upravljao svjedok ĐĆ iznosi 63.427,79 kuna te na vozilu svjedoka ĆĆ iznosi 41.474,72 kune (u oba slučaja po odbitku vrijednosti ostataka vozila) – dakle, ukupno 104.903,51 kunu, a što je veći iznos od isplaćenog u ukupnom iznosu glavnice priznate presudom od 103.043,10 kuna (od čega isplaćeni iznos od strane tužitelja, Croatia osiguranje d.d. sadrži isplaćeni iznos od 74.547,85 kuna i 11.771,32 kune tijekom postupka od strane tužitelja, Croatia osiguranje d.d. – na koji je dosuđena zatezna kamata, te dosuđeni ostatak glavnice u iznosu od 17.724,03 kune).
20. Slijedom navedenog, kako je u postupku utvrđena osnovanost zahtjeva regresne tužbe tužitelja u iznosu od isplaćenih 46.564,38 kuna / 6.180,16 eura osiguravajućem društvu oštećenih osoba, pri čemu navedeni iznos ne prelazi iznos od 12 prosječnih neto plaća prema službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku za 2014. godinu, kada su izvršene isplate ("Narodne novine" broj 47/2015), žalbu tužitelja je trebalo uvažiti i presuditi kao u izreci (članak 373.a stavak 1. točka 1. i 2. ZPP).
21. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP.
22. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u postupku (članak 154. stavak 1. ZPP), priznat je opravdani trošak (članak 155. stavak 1. ZPP) sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika , "Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima dana 2. veljače 2017. godine, 18. travnja 2017. godine, 13. lipnja 2017. godine, 9. listopada 2017. godine, 15. siječnja 2018. godine, 21. veljače 2018. godine, 15. srpnja 2019. godine, 17. rujna 2019. godine, 24. listopada 2019. godine, 7. veljače 2022. godine, 15. rujna 2022. godine, 1. lipnja 2023. godine, 18. ožujka 2024. godine, 17. listopada 2024. godine, 5. prosinca 2024. godine i 16. travnja 2025. godine u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu dana 6. lipnja 2019. godine i trošak zastupanja na ročištu dana 9. ožujka 2021. godine , u visini od po 25 bodova za svako (Tbr. 9. točka 5. Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 27. travnja 2017. godine i od 31. svibnja 2019. godine u visini od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak žalbe izjavljene protiv ranije presude pod brojem Pn-2276/16-39 od dana 2. prosinca 2019. godine, u visini od 125 bodova i trošak predmetne žalbe u visini od 125 bodova (Tbr.10. točka 1. Tarife) dakle, ukupno 2.200 bodova, odnosno 4.400,00 eura (Tbr. 54. Tarife), a što sa PDV od 25% u iznosu 1.100,00 eura, iznosi dakle 5.500,00 eura.
22.1. Također tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe žalbe od 20. pros inca 2020. godine u iznosu od 216,59 eura, te pristojbe predmetne žalbe u zatraženom iznosu od 50%, odnosno 108,25 eura, te trošak prometnog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, toksikološkog vještačenja u iznosu od 33,18 eura i prometnog vještačenja u iznosu od 33,18 eura.
22.2. Slijedom navedenog, ukupan trošak tužitelja iznosi 6.289,37 eura, te je tužitelju na taj iznos dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja drugostupanjske odluke (članak 154. stavak 3. ZPP).
23. U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška je odbijen, jer u odnosu na ročišta održana dana 6. lipnja 2019. godine i 9. ožujka 2021. godine, koja su odgođena prije početka raspravljanja, trošak preko iznosa od 25 bodova za svako ročište nije zatražen u skladu sa odredbama Tarife.
U Šibeniku, 12. svibnja 2026. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Ivana Čačić Brčić
