REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1733/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik iz Splita, Poljička cesta 20 b, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-806/2025-2 od 10. studenoga 2025., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2198/2020-15 od 1. travnja 2025., u sjednici održanoj 12. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo i drugo naznačeno pitanje.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na treće naznačeno pitanje.

III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-806/2025-2 od 10. studenoga 2025., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2198/2020- 15 od 1. travnja 2025.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj naznačio tri pravna pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlagatelj je istaknuo da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava.

4. Predlagatelj je naznačio sljedeća pitanja:

„1. (NAKNADA ŠTETE I POREZ): je li u predmetima proizašlim iz tzv. slučaja „Statileo“, naknada koja se dosuđuje vlasnicima stana ima značaj najamnine ili naknade štete koja se samo određuje prema kriteriju najamnine, te u svezi s tim, je li se ta naknada u smislu članka 59. Zakon o porezu na dohodak smatra oporezivim dohotkom? Odnosno, umanjuje li se naknada za iznos poreza na dohodak ako je riječ o naknadi štete radi protukonvencijskog ograničenja prava vlasništva nametnutog zakonom? Je li se šteta u tim slučajevima isključivo manifestira kao nemogućnost iznajmljivanja ili kao nemogućnost bilo kakvog iskorištavanja i raspolaganja sa stanom. Te najvažnije pitanje vezano za ovu temu: Je li sud uopće ovlašten i nadležan utvrđivati visinu porezne obveze?

2. (NOVE ČINJENICE U ŽALBI): Može li sud (u „maličnom“, ali i u redovnom postupku) svoju presudu utemeljiti na žalbenom navodu jedne strane u pogledu činjenice koja među strankama u prvostupanjskom postupku uopće nije bila sporna niti je on imao valjanog razloga smatrati ju spornom, već je prvi put istaknuta od protivne strane u žalbenom postupku, (tim više što ju je druga strana, potom, konkretnim dokazom demantirala i to javnom ispravom)?

3. (TROŠKOVI POSTUPKA): Je li zabranjeno mjesečnu dospjelu tražbinu utužiti, umjesto u jednom, u više parničnih postupaka i kako to utječe na troškove postupka (tim više ako tužitelj nakon tužbe predlaže spajanje svih u jedan)? Odnosno, ima li oštećenik, u slučaju da pokrene više parničnih postupaka radi naknade štete koja nastaje svaki mjesec, pravo na nadoknadu troškova zastupanja odvjetnika u svakom parničnom postupku posebno, sukladno odvjetničkoj tarifi? Može li sud prilikom donošenja rješenja o troškovima konkretnog parničnog postupka, uzimati u obzir dosuđivanje troškova u drugim parničnim postupcima koji su pokrenuti na istoj pravnoj osnovi, samo za drugo razdoblje?“.

5. U odnosu na prvo naznačeno pitanje ovaj sud je zauzeo shvaćanje u odluci broj Rev-445/2025-2 od 1. listopada 2025. da primjerenu naknadu imovinske štete koja pripada tužitelju, kao vlasniku stana u čijem stanu je u spornom razdoblju stanovala zaštićena najmoprimka, predstavlja iznos dobiven umanjenjem visine slobodno ugovorene, odnosno tržišne najamnine s iznosima ostvarenim po osnovi zaštićene najamnine i iznosom poreznih davanja koja bi tužitelj bio dužan podmiriti u spornom razdoblju u slučaju da je imao mogućnost ostvarivati slobodno ugovorenu, odnosno tržišnu najamninu.

5.1. Budući da je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi izrazio pravno shvaćanje koje ne odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda, prvo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.2. U odnosu na drugo naznačeno pitanje predlagatelj polazi od pogrešne procesne pretpostavke jer iz stanja spisa proizlazi da je Grad Split, Služba za gospodarenje gradskom imovinom izračunala zaštićenu najamninu za predmetni stan površine 68,02 m2, stoga se ne radi o novoj činjenici iznesenoj tek u žalbi, osim toga osporavanje činjenica nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka. Slijedom iznesenog drugo naznačeno pitanje u kojem se polazi od pogrešne procesne pretpostavke i kojim se osporavaju činjenična utvrđenja, a činjenice nije dopušteno osporavati niti preispitivati u revizijskom stadiju postupka, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. Stoga u odnosu na prva dva naznačena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja trebalo odbiti sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke.

7. U odnosu na treće naznačeno pitanje predlagatelj navodi da o istom ne nalazi suprotnu sudsku praksu jer da se radi o unikatnoj situaciji. Međutim, okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa revizijskog suda, sama po sebi to pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio shvaćanje o pitanjima koja su važna za odluku u sporu i o pitanjima koja je tužitelj problematizirao tijekom postupka, a tužitelj ne dostavlja različite odluke viših sudova o trećem naznačeno pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja druga ZPP.

8. Slijedom iznesenog, u odnosu na treće naznačeno pitanje, nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a. st. 3. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

9. Predlagatelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) kao i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske odnosno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlagatelj je istaknuo da je pobijana odluka, osobito odluka o troškovima postupka, arbitrarna i nedovoljno obrazložena.

10.1. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo jer da pobijana drugostupanjska odluka nije obrazložena treba istaknuti da je sud u pobijanoj odluci obrazložio žalbene navode od odlučnog značaj sukladno čl. 375. st. 1. ZPP. Osim toga, pravo na obrazloženu sudsku odluku, sadržano u čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali se isto ne može tumačiti na način da su sudovi dužni dati detaljan odgovor na svaku tvrdnju (García Ruiz protiv Španjolske, 1999., st. 26.; Perez protiv Francuske, 2004., st. 81.; Van de Hurk protiv Nizozemske, 1994., st. 61.; Jahnke i Lenoble protiv Francuske, 2000.). Ovaj sud je ocijenio da je u pobijanoj odluci sud odgovorio na sve navode od odlučnog značaja. Pobijana odluka je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. U postupku pred nižim sudovima tužitelju je bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje odnosno predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10.2. U odnosu na navode tužitelja da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i jednakost pred zakonom, valja odgovoriti da čl. 14. st. 2. i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tih prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana odluka arbitrarna ili očito nerazumna, što po ocjeni ovog suda ovdje nije slučaj.

11. Pri tome treba naglasiti da u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP ne treba svaku nezakonitost olako proglašavati očitom i time pretjerano širiti privatnu funkciju revizije po dopuštenju, jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje odluka s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Stoga nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava. Navedeno primijenjeno na okolnosti konkretnog slučaja, a imajući u vidu sadržaj prijedloga tužitelja, isti ne upućuje na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava na koja se tužitelja poziva, a koja bi opravdavala intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP odnosno bila razlog za dopuštenje revizije.

12. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić