Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-657/2025-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marina Lacković, odvjetnica u Pakracu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici OD POROBIJA & POROBIJA j.t.d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Pakracu broj P-911/2024-23 od 8. srpnja 2025. godine, u sjednici održanoj dana 12. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačava presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Pakracu broj P-911/2024-23 od 8. srpnja 2025. godine na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbija.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.444,49 (četrnaest-tisuća-četiristo-četrdeset-četiri eura i četrdeset-devet-centi) EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10 OIB: 92963223473, da tužiteljici RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 4.418,04 (četiri-tisuće-četiristo- osamnaest eura i četiri centa) EUR, sa zakonskima zateznim kamatama tekućima od 8. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice ili pak presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troškova cijelog postupka.

2.1. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika predlaže istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta s osnova ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule (CHF) iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 8. kolovoza 2007. godine, u odnosu na koji je između stranka sklopljen Dodatak kojim su utvrđene promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u svrhu ispunjenja zakonskih obveza propisanih Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

5. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice, i to:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 8. kolovoza 2007. godine sklopili potrošački kredit, stambeni, radi kupnje i adaptacije kuća - Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103767832, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 82.825,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 20 godina;

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,5%, koja se mijenja u skladu s važećim odlukama kreditora;

- da je ugovorena i valutna klauzula vezana za tečaj CHF;

- da je nakon sklapanja Ugovora došlo do promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita;

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

5.1. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio, kao o prethodnom pitanju, da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO), te da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao da se odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

6. Nadalje, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor – potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu kojom je odlučeno o isplati iznosa od 14.444,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2016. do isplate, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

8. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da su stranke dana 18. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji Dodatak je pregledan u postupku, kao i da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka isticao da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, a u žalbi ističe da bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužiteljica bila dva puta obeštećena – prvi put kada je konvertirala kredit, jer joj je tada sve što je platila po inicijalnom zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi drugi put bila obeštećena kada bi joj tuženik morao izvršiti "dvostruku" isplatu temeljem presude.

8.1. Iz razloga presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovore tuženika, jer „…sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita … tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, s tim da se pretplata koja je priznata konverzijom ne može kumulirati s preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, već tužiteljica ima pravo na njihovu razliku, odnosno na iznos preplate temeljem ništetnih odredbi umanjen za priznati iznos pretplate u konverziji…“

8.2. Isto tako iz razloga presude i podataka spisa predmeta proizlazi da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (kojem je naložio takav izračun) prvostupanjski sud utvrdio da razlika između obveze u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope iznosi 2.956,34 EUR, a razlika obveza koja proizlazi iz promjene tečaja iznosi 7.799,67 EUR, pa nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlike po tim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine kao i nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. god ine iznosi 10.760,13 EUR, dok razlika glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.684,36 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja), a koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, a što sve skupa iznosi 14.444,49 EUR (10.760,13 EUR više 3.684,36 EUR).

8.3. Međutim, po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu, jer je iz sadržaja samog Dodatka ugovora o kreditu (u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa), utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, iznos preplate i način uračunavanja te pretplate smanjenjem anuiteta do konačne otplate.

8.4. Naime, predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu stranke su u članku 8. toga aneksa suglasno utvrdile da je korisnica kredita prihvatila izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem glavnice na dan konverzije u iznosu od 37.617,74 EUR, uz utvrđenu pretplatu od 32.750,47 kuna i uvjete daljnje otplate kredita u eurima.

8.5. Polazeći od činjenice da je Dodatkom ugovora o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

9. Stoga tužiteljica, koja je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

9.1. Budući u ovoj parnici tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.

10. Iz navedenih razloga jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženika je valjalo uvažiti i temeljem odredbe č lanka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva tužiteljice kao osnovanog i odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.

11. Kako je u ovom žalbenom postupku preinačena prvostupanjska odluka ovaj sud je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka, a kojom je odlukom izmijenjena odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka sadržana u točci II. izreke pobijane presude.

11.1. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice R i Š, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, bez obzira na uspjeh stranaka u sporu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To posebice stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 12. svibnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić