REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1867/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slavko Nedić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zoran Šarić & Slavko Nedić iz Osijeka, protiv tuženika ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Gregurić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-54/2025-7 od 20. veljače 2026., 12. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđuje se rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-54/2025-7 od 20. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Bjelovaru rješenjem poslovni broj P-54/2025-7 od 20. veljače 2026. u točki I. izreke odbio je prijedlog tuženika za ponavljanje postupka. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.712,50 eura u roku od 15 dana, a u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženog troška u iznosu od 6.877,00 eura.

2. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da iskaz ĐP dan u kaznenom postupku nije dokaz koji bi bio podoban za donošenje odluke o ponavljanju postupka, jer je u ovom postupku dokaz saslušanjem stranaka time i ĐP bio predložen i određen, ali nije izveden i stranke nisu saslušane jer je ovaj sud odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga te je prvostupanjska odluka i donesena na temelju ostalih izvedenih dokaza i nesporni činjenica, o čemu su svoje shvaćanje izrazili i drugostupanjski sud i revizijski sud na način da time nisu učinjene bitne povrede odredaba postupka. Kako tuženik činjenicu da dokaz saslušanjem stranaka nije izveden, bez uspjeha iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi protiv prvostupanjske presude, proizlazi da time iskaz tužitelja koji je dan u kaznenom postupku nakon pravomoćnosti meritorne odluke u ovom parničnom postupku nije novi dokaz iz čl. 422. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Odluka o trošku donesena je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23), te Uredbe oTarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23).

3. Tuženik pobija rješenje iz svih žalbenih razloga, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točku I. i II. izreke rješenja. U bitnome navodi da se pobijano rješenje ne može ispitati jer se pretežni dio obrazloženje svodi na prosto reproduciranje sadržaja dok se razlozi odbijanja prijedloga svode na neobrazloženo prihvaćanje razloga koje je Visoki trgovački sud naveo u svojoj prethodnoj odluci. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud se u dva navrata poziva na sadržaj tuženikovog podneska koji je predan u sudski spis 10. ožujka 2015. Na navodima tog podneska prvostupanjski sud temelji tvrdnju da među strankama „sam sadržaj sklopljenog Ugovora od 22. svibnja 2007. godine nije bio sporan“. Međutim, ta konstatacija je u potpunoj suprotnosti sa činjenicom da je žalitelj u ovom predmetu podnio protutužbeni zahtjev, na utvrđenje da tužitelj nije uplatio tuženiku polovinu iznosa temeljenim uloga u trgovačkim društvima Jošavac d.o.o. i Olovnik d.o.o., što je bio obvezan prema članku 3. Ugovora o tajnom društvu. Ovaj evidentni nesklad između sadržaja obrazloženja žalbom pobijanog rješenja i sadržaja spisa u svakom slučaju dovodi u pitanje stav suda o tome što je između stranaka sporno, a što je nesporno. Nije točno da konstatacije iz ugovora nosu sporne. Upravo u tom kontekstu treba cijeniti i sadržaj iskaza koje je ĐP dao u kaznenom postupku, a koje je trebao dati i u ovom parničnom predmetu, samo da je sud ustrajao na provođenju dokaza čije je provođenje odredio, ali je bez ikakvog obrazloženja od istoga odustao. Kada bi sadržaj Ugovora između stranaka bio nesporan tada bi se moralo utvrditi da je ĆP osnivač trgovačkih društava Jošavac d.o.o. i Olovnik d.o.o. i da mu je ĆP prilikom osnivanja uplatio 50% temeljnog kapitala. Tvrditi da je sadržaj Ugovora nesporan i točan mogli bi se tvrditi samo pod uvjetom da su konstatacije iz ugovora (da je (ĆP osnivač društva i ĐP uplatitelj 50% temeljenog kapitala) točne. Izvjesno je da to ĆP nije te da je u vrijeme sklapanja Ugovora o tajnom društvu trgovačko društvo funkcioniralo već nekoliko godina. ĆP je postao vlasnik poslovnog udjela u društvu nakon što je društvo već bilo osnovano i upisano u sudski registar. Stekao ga je naplatnim pravnim poslom, plaćajući naknadu za prijenos poslovnog udjela, a ne uplaćujući temeljni kapital. Zbog toga ĐP nije mogao uplatiti 50% temeljnog kapitala (ili vratiti 50% uplaćenog temeljnog kapitala). Mogao je samo dati novčani iznos u visini 50% novčane naknade za prijenos poslovnog udjela u društvima Jošavac d.o.o. i Olovnik d.o.o. Dakle i u tom dijelu je Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u potpunoj suprotnosti sa činjenicama koje su vidljive iz javnih isprava a koje su „kao nesporne„ unesene u ugovor. Bitan je iskaz koji je ĐP dao u kaznenom postupku. U tom postupku on na potpuno drugačiji način opisuje okolnosti i razloge pod kojima je došlo do sklapanja Ugovora o tajnom društvu. On spominje da je na različite načine pomogao HP da kupi nešto što je plaćeno po trgovačkoj cijeni (poslovne prostorije, mehanizacija). Jer ako nije tada bi njegovo postupanje, zbog utjecaja u društvu koje je prodavalo i objekte i mehanizaciju, prevedeno na rječnik kaznenog prava, značilo da je počinio kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju. On u svojem iskazu uopće ne spominje uplatu temeljnog kapitala ili povrat iznosa temeljnog kapitala ili povrat 50% naknade za prijenos poslovnog udjela. On to spominje tek nakon što mu je predočen sadržaj Ugovora o tajnom društvu. Logično je da je tada potvrdio ono što je napisano. On uopće ne spominje novčani iznos koji se na bilo koji način može povezati sa naknadom za prijenos poslovnog udjela, a kojim je ĆP postao vlasnik poslovnog udjela u društvima Jošavac d.o.o. i Olovnik d.o.o. Upravo zbog toga su bitni ne samo jezični detalji iz Ugovora o tajnom društvu, nego i njihov sadržaj. A protutužba je u ovom predmetu podnesena upravo radi utvrđenja da one činjenice koje sud u presudi utvrđuje „nespornim“ jesu itekako sporne. Može se raspravljati je li protutužbeni zahtjev pravilno postavljen ili ne. I pored činjenice da je protutužbeni zahtjev odbijen ostaje nesporno da je njime traženo utvrđenje upravo onog što ĐP u svojem iskazu (bez pod pitanja i suočavanja sa činjenicama iz Ugovora o tajnom društvu) nije niti spomenuo .Ništa on žalitelju nikada nije platio.

Bez obzira na činjenicu da li se radi o Ugovoru o tajnom društvu ili Ortačkom ugovoru, nesporno je da onaj koji nije ispunio svoj dio obveze nema pravo tražiti ispunjenje obveze druge ugovorne strane. Iako je u tijeku parnični postupak kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovora, ugovor je još uvijek na snazi i tužitelj i nadalje traži njegovo ispunjenje. U konkretnom slučaju tužitelj žalitelju nije isplatio ništa niti po osnovi povrata 50% temeljnog kapitala, a niti po osnovi povrata dijela – 50% naknade koja je plaćena za prijenos poslovnih udjela. I upravo zbog toga žalitelj i nadalje smatra da su te činjenice, o kojima je ĐP iskazivao u kaznenom postupku, nove činjenice. Te činjenice je žalitelj isticao i upravo zbog njih je i podnio protutužbu. Prvostupanjski sud u ovoj situaciji nije ovlašten cijeniti vjerodostojnost iskaza ĐP. Dužan je cijeniti samo sadržaj iskaza, onako kako je naveden. Tužitelj smatra da je i na temelju takvog iskaza bilo moguće donijeti drugačiju presudu u ovom predmetu. Potpuno je neprihvatljiv stav prvostupanjskog suda da iskaz tužitelja koji je dao u drugom postupku, ne može predstavljati novi dokaz u ovom predmetu obzirom da je provođenje tog dokaza u ovom predmetu odbijeno. To više jer je iskaz dao kao svjedok u kaznenom postupku u kojem je morao iskazivati istinito. Žalitelj ne može osporiti činjenicu da je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske stao na stajalište da time što je prvostupanjski sud odustao od provođenja dokaza saslušanjem stranaka nije počinjenja bitna povreda postupka. Međutim, nepravilan je stav da isti dokaz koji je proveden u drugom postupku, a kojim se je raspravljalo o činjenicama koje su sporne u ovom predmetu, nije moguće upotrijebiti kao novi dokaz u ovom predmetu. To više jer se radi o iskazu koji je sadržan u raspravnom zapisniku kao javnoj ispravi. Osporava i odluku o troškovima postupka, smatra da je prijedlog za ponavljanjem postupka trebao biti usvojen te da je upravo tužitelja trebalo obvezati na naknadu troškova postupka. Međutim, pri ovakvoj odluci prvostupanjskog suda odluka o troškovima nije u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tarifnim brojem 8. st. 1. je propisano da nagrada kao za tužbu pod tarifnim brojem 7. pripada samo za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska. Dakle, sastav očitovanja – odgovor na prijedlog za ponavljanje postupka nije taksativno naveden u Tbr. 8. st. 1. Tarife. Tarifnim brojem 8. st. 3. je propisano da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan tarifnog broja 8. t. 1. odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7., ali ne više od 100 bodova. Stoga je iznos nagrade kako za sastavljanje odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka, tako i ostale podneske donesen u neskladu s Tbr. 8. Predlaže da drugostupanjski sud žalbu uvaži i pobijano rješenje preinači i usvoji prijedlog za ponavljanje postupka.

4. Tužitelj pobija rješenje u točki III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da je nezadovoljan odlukom u odnosu na odbijeni dio zahtjeva za trošak u iznosu od 2.220,00 EUR + PDV, a koji trošak se odnosi na nepriznavanje punog troška za dva ročišta. Naime, sud je kod odluke o trošku postupka u pogledu dva ročišta (8. svibnja 2024. i 19. rujna 2025.) primijenio Tbr. 9. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) i dosudio samo 50% iznosa troška kao da se na ovim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife jer se na ročištima raspravljalo o glavnoj stvari i sud je morao primijeniti Tbr. 9. t. 1. Tarife prilikom ocjene o visini troška odnosno dosuditi 100% iznos troška ročišta odnosno iznos od 2.220,00 EUR+PDV po svakom ročištu. Predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana odluka ispitana je temeljem odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U ovoj pravnoj stvari tuženik ĆP podnio je prijedlog za ponavljanje postupka protiv tužitelja ĐP iz [adresa], u kojem prijedlogu navodi da je presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P -320/2014-11 od 16. studenog 2015. usvojen tužbeni zahtjev, te je ĆP kao tuženiku naloženo da ĐP kao tužitelju isplatiti iznos od 1.112.000,00 kuna spp, te trošak parničnog postupka u iznosu od 56.600,00 kuna. Taj iznos prema tvrdnji tužitelja predstavlja dobit koja je ostvarena poslovanjem trgovačkih društava Jošavac d.o.o. Slatina i Olovnik d.o.o. Sopje i koji mu pripada na temelju Ugovora sklopljenog između stranaka 22. svibnja 2007. Istovremeno je odbijen protutužbeni zahtjev ĆP kojim je tražio utvrđenje da tužitelj ĐP nije uplatio tuženiku kao poduzetniku prilikom osnivanja poduzeća polovinu iznosa temeljnih uloga u trgovačkim društvima Jošavac d.o.o. i Olovnik d.o.o. što je bio obvezan prema čl . 3. Ugovora o tajnom društvu od 22. svibnja 2007., te da mu ne pripada pravo na polovinu dobiti sukladno čl. 8. Ugovora koja se ostvari poslovanjem trgovačkog društva. Navodi da iskaz svjedoka ĐP dan u kaznenom postupku poslovni broj K-237/2019 predstavlja novi dokaz na temelju kojeg je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da je taj dokaz bio upotrijebljen u prijašnjem postupku. Smatra da raspravni zapisnik predstavlja javnu ispravu, a samim time i novi dokaz koji tuženik nije mogao upotrijebiti u postupku koji je pravomoćno okončan. Tvrdi da je iz sadržaja zapisnika vidljivo da je rasprava održana 26. svibnja 2021. i da je prijedlog podnesen u roku od 30 dana koji je propisan čl . 423. ZPP-a. Prijedlog se temelji na odredbi čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a.

9. Prijedlog za ponavljanje postupka podnesen je u zakonom propisanim rokovima pa je pravovremen sukladno čl. 423. st. 1. t. 6. i čl. 423. st. 3. ZPP-a te je potpun sukladno čl. 424. ZPP-a. Sukladno odredbi čl. 421. st. 1. t 10. ZPP-a postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

10. Tuženik kao nove dokaze dostavlja raspravne zapisnike s rasprave održane u kaznenom predmetu kod Općinskog suda u Virovitici poslovni broj K-237/2019 od 26. svibnja 2021. i na raspravi održanoj 20. travnja 2023. (sada novi broj K-275/22) na kojoj je bio saslušan ovdje tužitelj ĐP kao oštećenik i u kojemu je prema navodima tuženika iskazivao i o činjenicama koje su sadržane u Ugovoru od 22. svibnja 2007.

11. Žalbeni navod da u konkretnom slučaju tužitelj žalitelju nije isplatio ništa niti po osnovi povrata 50% temeljnog kapitala, a niti po osnovi povrata dijela – 50% naknade koja je plaćena za prijenos poslovnih udjela i da su zbog toga činjenice, o kojima je ĐP iskazivao u kaznenom postupku, nove činjenice, nije osnovan.

12. Žalitelj se u žalbi poziva na činjenice koje su raspravljene u tužbi i protutužbi o kojima je pravomoćno odlučeno, između ostalog da među strankama sam sadržaj sklopljenog Ugovora nije sporan što proizlazi i iz tuženikovog podneska od 10. ožujka 2005.

13. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. proizlazi iz kojih utvrđenih činjenica je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev. Pritom se u obrazloženju navodi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru o tajnom društvu te da obveza tuženika proizlazi iz čl. 8. Ugovora, dok je otklonjen prigovor promašene pasivne legitimacije kao i prigovor zastare. Protutužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je čl . 3. Ugovora između ugovornih strana suglasno utvrđeno kako je prilikom osnivanja poduzeća, tajni član (tužitelj) uplatio poduzetniku (tuženiku) polovinu iznosa temeljnih uloga te je stekao pravo sudjelovanja u dobiti poduzetnika koju ovaj ostvari poslovanjem u poduzeću, pa da tuženik u ovom postupku ne može zahtijevati od suda da se utvrdi da tužitelj nije uplatio temeljne uloge jer bi to bilo u suprotnosti s ugovorenim, time da tuženik eventualno može pobijati ugovor, a što nije predmet ovog postupka.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-5613/2015-4 od 4. lipnja 2018., je pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da, iako su stranke ugovor nazvale Ugovor o tajnom društvu, da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o ortakluku iz odredbe čl. 637. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Tužitelj, dakle sklapanjem predmetnog ugovora nije postao tajni član navedenih trgovačkih društava, već ortak tuženika koji ima pravo sudjelovati u poslovnom udjelu tuženika kao člana tog trgovačkog društva pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 651. ZOO-a o tužbenom zahtjevu valjalo jednako odlučiti. Pritom se u obrazloženju navodi i da je prvostupanjski sud tuženikove prigovore pravilno odbio ukazavši na to da je među strankama sam sadržaj sklopljenog Ugovora nesporan što proizlazi i iz tuženikovog podneska od 10. ožujka 2005. u kojem izričito navodi da ni jedna strana ne osporava odredbe Ugovora. Stoga da tuženik koji je potpisao Ugovor u kojem su stranke utvrdile suglasno da je tužitelj uplatio polovinu temeljnih uloga poduzeća ne može s uspjehom isticati prigovor da tužitelj nije izvršio tu obvezu niti mu osporavati pravo koje na temelju te uplate je stekao. Time što dokaze ponuđene od strane tuženika prvostupanjski sud nije cijenio sukladno tuženikovom shvaćanju nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

15. Odluku suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt 428/2018 10. veljače 2021., te je presudio da se revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5613/2015-4 od 4. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u dosuđujućem dijelu odbija kao neosnovana. Također Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja riječ o Ugovoru o ortakluku (čl. 637. ZOO-a) te da sukladno čl. 651. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu ostvarene dobiti u utuženom iznosu. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe u svojoj odluci kako suprotno navodima revizije nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. To iz razloga jer pobijana presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev sadrži jasne, dostatne i uvjerljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa. Jednako tako, time što nisu izvedeni dokazi predloženi od tuženika, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje revizijom, a kako je to uostalom pravilno ocijenio drugostupanjski sud. I prema ocjeni toga suda izvedeni dokazi su ocijenjeni sasvim u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, te je neosnovan i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.

16. Žalbeni navod da je nepravilan stav suda kako dokaz koji je proveden u drugom postupku, a kojim se raspravljalo o činjenicama koje su sporne u ovom predmetu, nije moguće upotrijebiti kao novi dokaz u ovom postupku, je također neosnovan.

17. Naime iz isprava u spisu proizlazi da se ne radi o novim činjenicama, već o činjenicama koje su bile sporne i raspravljene tijekom parničnog postupka.

18. Stoga je sud pravilno zaključio pozivajući se na naprijed navedene odluke da iskaz ĐP dan u kaznenom postupku nije dokaz koji bi bio podoban za donošenje odluke o ponavljanju postupka, između ostalog jer je tijekom postupka dokaz saslušanjem stranaka i time i ĐP bio predložen i određen, ali nije izveden i stranke nisu saslušane jer je sud odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga te je prvostupanjska odluka i donesena na temelju ostalih izvedenih dokaza i nespornih činjenica. Naime, iz navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da neizvođenjem dokaza saslušanjem stranaka nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

19. Sve kada bi se radilo o novoj činjenici, ni tada tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan kako to pravilno zaključuje sud jer ĐP u svom iskazu u kaznenom postupku na koji se žalitelj poziva ne navodi da nije uopće uplatio tuženiku ĆP polovinu iznosa temeljnih uloga sukladno čl. 3. Ugovora o tajnom društvu, već navodi da je tu obvezu izvršio prilikom sklapanja predmetnog ugovora 22. svibnja 2007., pritom je nebitno je li to izjavio sam ili na postavljeni upit u kojem slučaju primjenom odredbe čl. 651. ZOO-a bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu ostvarene dobiti jer su stranke sklopile Ugovor o ortakluku iz čl. 637. ZOO-a.

20. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a za ponavljanje postupka sud je uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbio prijedlog za ponavljanje postupka.

21. Tuženik pobija i odluku o trošku i navodi da je Tarifnim brojem 8. st. 1. propisano da nagrada pod Tarifnim brojem 7. pripada samo za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska. Dakle, sastav očitovanja – odgovor na prijedlog za ponavljanje postupka nije taksativno naveden u Tbr. 8. st. 1. Tarife. Tarifnim brojem 8. st. 3. je propisano da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tarifnog broja 8. t. 1. odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7., ali ne više od 100 bodova.

22. Pogrešno žalitelj smatra da je na odgovor na prijedlog za ponavljanje postupka sud trebao primijeniti Tarifni broj 8. st. 3. kojim je propisano da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tarifnog broja 8. t. 1. odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7., ali ne više od 100 bodova. Sud je pravilno dosudio tužitelju troškove sastava odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka te podneska kojim se tužitelj očituje na dopunu prijedloga od 23. veljače 2024 . u iznosu od 2.220,00 eura svako na temelju Tbr. 10. t. 6. Tarife.

23. Žalbeni navodi tužitelja da mu je sud za zastupanje na ročištima 8. svibnja. 2024. i 19. rujna 2025. pogrešno dosudio trošak primijenivši Tbr. 9. t . 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad: odvjetnika (dalje: Tarifa) nije osnovan.

24. Suprotno žalbenim navodima sud je tužitelju za zastupanje na naprijed navedenim ročištima pravilnom primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife i dosudio samo 50% iznosa jer se na ročištima nije posebno raspravljalo. Naime, tuženik je ostao kod prijedloga, a tužitelj je ostao u cijelosti kod navoda kojima osporava prijedlog za ponavljanje postupka kao i dopunu prijedloga za ponavljanjem postupka iz svih razloga navedenim u podnescima.

25. Slijedom iznijetog valjalo je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP -a potvrditi pobijano rješenje.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak