REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4395/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja HOK-OSIGURANJE d.d., OIB: 00432869176, Capraška ulica 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & partneri d.o.o., protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-563/2024-18 od 24. rujna 2025., 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-563/2024-18 od 24. rujna 2025.

Obrazloženje

1. U točki I. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 696,80 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U točki II. izreke pobijane presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu daljnjeg iznosa od 696,80 EUR te je u točki III. izreke pobijane presude odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tako prvostupanjski sud odlučio jer je utvrdio postojanje solidarne odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na osobno vozilo u prometu autocestom i to između tužitelja kao osiguratelja upravitelja autoceste i tuženika kao osiguratelja lovačkog društva koje je gospodarilo lovištem iz kojeg je divljač istrčala. Prvostupanjski sud je utvrdio odgovornost osiguranika tužitelja upravitelja autoceste po načelu predmnijevane krivnje sukladno čl. 1045. t. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje u tekstu: ZOO) dok je odgovornost osiguranika tuženika utvrđena po načelu objektivne odgovornosti sukladno čl. 1063. ZOO-a jer je divljač na cesti opasna stvar, a osiguranik tuženika kao lovoovlaštenik je odgovoran za stvari koje su mu povjerene da se njima služi odnosno za stvari koje je dužan nadgledati sukladno čl. 1064. ZOO-a. Nadalje, u odnosu na njihove udje le u nastaloj šteti prvostupanjski sud je sukladno čl. 1109. st. 3. ZOO-a da na svakog solidarnog dužnika pada jednak dio jer se njihovi udjeli u nastaloj šteti ne mogu utvrditi. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP).

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj i tuženik.

4. Tužitelj je izjavio žalbu protiv točaka II. i III. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome tužitelj u svojoj žalbi navodi da nema odgovornosti tužitelja u smislu čl. 1045. ZOO-a jer iz dostavljenih isprava u spisu i iskaza svjedoka proizlazi da je osiguranik tužitelja redovno svojim ophodarskim službama obilazio autocestu te da prilikom obilaska, a što je vidljivo i iz dostavljenih ophodarskih zapisnika, nije uočeno nikakvo oštećenje zaštitne ograde. Tužitelj ističe da je on tako dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje jer s njegove strane nije bilo propusta u održavanju zaštitne ograde te nije nađen nijedan dokaz ili utvrđena šteta na zaštitnoj ogradi. Predlaže drugostupanjskome sudu da preinači pobijanu presudu u ožaljenome dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev, podredno, da ukine pobijanu presudu u tome dijelu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je izjavio žalbu protiv točke I. izreke pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio postojanje solidarne odgovornosti tuženika za nastalu štetu. Ističe da osiguranik tužitelja kao upravitelj ceste odgovara za nastalu štetu po načelu uzročnosti te da kada je utvrđeno da se divljač nalazi na kolniku autoceste samim time je dokazan propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja cestom. Ukazuje da ne postoji odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu jer na taj dan nije provođen lov, a sve sukladno čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18., 32/19., 32/20. i 127/24.; dalje u tekstu: ZOL). Nadalje, ukazuje na čl. 13. ZOL-a iz kojeg proizlazi da autocesta nije dio lovišta te da lovoovlaštenik nema utjecaja na činjenicu da je divljač istrčala na autocestu. Predlaže drugostupanjskome sudu da uvaži žalbu tuženika i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da ukine pobijano presudu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovori na žalbe nisu izjavljeni.

7. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. U ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st . 2. t. 1., 2., 4., 5., 6.

8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog samo (relativno) bitnih povreda odredbi parničnoga postupka. Stoga pravilnost utvrđenoga činjeničnoga stanja ovaj sud nije ispitivao.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.393,59 EUR jer je tužitelj kao osiguratelj pravne osobe koja upravlja autocestom nadoknadio štetu na vozilu treće osobe koja je nastala naletom vozila u prometu na divljač te tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika kao osiguratelja lovoovlaštenika lovnog područja iz kojeg je divljač istrčala na autocestu.

12. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i visina nastale štete već je sporna njihova međusobna solidarna odgovornost za nastalu štetu i njihovi pojedinačni udjeli u nastaloj šteti.

13. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio suodgovornost osiguranika tužitelja za nastalu štetu. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da osiguranik tužitelja odgovara sukladno načelu predmnijevane krivnje te tužitelj nije tijekom postupka dokazao da šteta nije nastala bez krivnje osiguranika tužitelja. Činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je autocesta pravilno projektirana i održavana divljač, u konkretnom slučaju lisica, ne bi mogla zateći na autocesti. Kako osiguranik tužitelja upravlja predmetnom autocestom, bio je u obvezi održavati je i naknaditi štetu korisniku ceste jer je šteta prouzrokovana njegovim propuštanjem da postavi i održava takvu ogradu koja sprječava izlazak divljači na autocestu. Stoga činjenica da je postojala zaštitna ograda te da osiguranik tužitelja obavlja redovite preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez njegove krivnje. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice: Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara osiguranik tužitelja (čl. 1045. ZOO-a). Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja o tome da nije utvrđena pravilno odgovornost njegova osiguranika za nastalu štetu.

14. Također, u cijelosti su neosnovani i tuženikovi žalbeni navodi. Tuženik pogrešno navodi da osiguranik tužitelja odgovara za nastalu štetu po načelu uzročnosti već suprotno, osiguranik tuženika u konkretnome slučaju odgovara za nastalu štetu po načelu uzročnosti (objektivne odgovornosti za nastalu štetu). Naime, u čl. 1064. ZOO-a je propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Kako je divljač na cesti opasna stvar tako na temelju čl. 1064. ZOO-a za štetu od divljači odgovara njezine vlasnik to jest osoba kojoj je povjerena opasna stvar. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. dao svoje mišljenje o zakonskom rješenju čl. 80. st. 6. ZOL-a i odštetnoj odgovornosti za štete od divljači koje treba tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti. Slijedom navedenog, na odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini na javnoj cesti primjenjuju se odredbe čl. 1063. - 1067. ZOO-a kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je prema stajalištu sudske prakse divljač na cesti opasna stvar. Tim odredbama je propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno, umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda. Kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 3. ZOL-a), to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik).

15. Neosnovano u žalbi tuženik navodi da je u Zakonu o lovstvu propisano da lovoovlaštenik odgovara samo u slučaju ako je predmetna šteta nastala tijekom provođenja lova, sve sukladno čl. 80. st. 6. t. 2. ZOL -a. U Zakonu o lovstvu su propisane dvije situacije kada je zakonom određeno tko odgovara u slučaju naleta na divljač u prometu i to sve u čl. 80. st. 6. ZOL-a u kojem je propisano da za naknadu štete od naleta na divljač odgovora:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredaba

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova ZOL ne daje izričiti odgovor tko je odgovoran u trećoj mogućoj situaciji kada nije bilo nepravilnog postupanja vozača i kada šteta nije nastala zbog provođenja lova, ali u čl. 76. st. 2. ZOL-a upućuje na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima te je zato pravilno ovdje prvostupanjski sud primijenio čl. 1064. ZOO-a u kojem je propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, a ostatak pravne odgovornosti tuženika je razjašnjena točkom 13. obrazloženja ove presude.

16. Žalbeni navodi tuženika su također neosnovani u dijelu u kojem tuženik tvrdi da osiguranik tuženika kao lovoovlaštenik nije odgovoran za nastalu štetu jer autocesta nije dio lovišta sukladno čl. 13. st. 2. ZOL-a. Iako je točno da je u zakonu izričito propisano da se javna cesta ne smatra dijelom lovnog područja ovaj sud je stajališta da je navedeno irelevantno za rješavanje ove pravne stvari jer ta činjenica ne utječe na deliktnu odgovornost tuženika za štetu nastalu naletima osobnih automobila na divljač na javnoj cesti koja prolazi kroz lovište.

17. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio solidarnu odgovornost tužitelja i tuženika za nastalu štetu uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju tužiteljev osiguranik i tuženikov osiguranik uzrokovali štetu radeći nezavisno jedan od drugoga, dok se njihovi udjeli u šteti ne mogu utvrditi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1435/08-2 od 14. listopada 2010.).

18. Stoga, kako su žalbe tužitelja i tuženika u cijelosti neosnovane i kako je pravilno prvostupanjski sud primijenio čl. 1045., čl. 1064. i čl. 1109. st. 3. ZOO-a kada je djelomično usvojio i djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja, odlučeno je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci ove presude.

19. Tužitelj i tuženik u svojoj žalbi nisu izrekom osporavali odluku o troškovima postupka. Odluka je pravilna i zakonita utemeljena na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Sudac

Mirna Maržić