Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-615/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćnici Kseniji Penić odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10,10000 Zagreb, OIB 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 9. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209918424, Broj kreditne partije: 7103706173 od 19.06.2007. solemniziranog kod Javnog bilježnika Stanke Jelinić, OV-4508/2007, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10,10000 Zagreb, OIB 92963223473, kao kreditora i tužitelja IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu u članku 2./ Kamate i naknade/ koja glasi: Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10,10000 Zagreb, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 155,66 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.06.2007.. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. do 30. 06. 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 201,54€ sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 12. svibnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 23. ožujka 2026. utužio tuženu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su dana 19.06.2007.g. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209918424, Broj kreditne partije: 7103706173 solemniziran kod Javnog bilježnika Stanke Jelinić, OV4508/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.713,11 CHF prema srednjem tečaju kreditora na nad korištenja kredita. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 84 mjeseca s početno ugovoreni mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Tužitelj prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu. Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 10.03.2022. posl. br. P-830/2019, ništetnima su utvrđene odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos naknade koju je na temelju ništetnih odredbi neosnovano naplatio tužitelju.

U tom tipskom ugovoru o kreditu, i to članku 2. ugovorena je naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Temeljem istoga, tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.172,85 kuna, dana 21.06.2007. godine. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu je nepoštena i ništetna.

Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin „;naknade za otvaranje”) utvrđeno je da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Financijska institucija je ponudom tipskog ugovora pružila ali ničim nije dokazala ni objasnila da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a na sudu je da to provjeri. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je i da li je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano kolika će uopće ona biti. Tužitelj ističe kako je člankom 81 stavak 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. dok je stavkom 2 istog članka propisano (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1.172,85 kuna, odnosno 155,66 eura, što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti u pogledu osnova i visine.

Ističe prigovor zastare jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu od 155,66€ naplaćena 21.6.2007. a tužba je podnesena 2025. godine nakon više od 15 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb P-1401/12 (VTS RH broj Pž- 7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka.

Tuženik tvrdi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena te da se radi o vrsti naknade koja je uređena posebnim propisima, kojima je tuženiku kao banci dano ovlaštenje predmetnu naknadu naplatiti, kao i da se radi o redovitom trošku kreditiranja, prepoznatom u nacionalnom zakonodavstvu, kao i u zakonodavstvu EU. Nadalje tuženik tvrdi da je odredba kojom se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu te da stoga prema odredbi čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Obveza plaćanja naknade je bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te je banka tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Tuženik navodi nadalje da je obveza plaćanja naknade također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke iz 1999. u točki 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

Budući da je primijenjena mjerodavna odredba o Tarifi naknada za usluge kreditora Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita tuženik smatra da je riječ o odredbi i o iznosu koji je jasan svakom prosječnom korisniku kredita. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Tuženik ističe da da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena; da je bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. Ugovora o kreditu; da je bila određena prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te je time određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku te da je bila ekvivalentna izvršenim uslugama banke. Tuženik zaključuje da se ne može smatrati da je sporna predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, da bi bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere, pa da bi se posljedično smatrala nepoštenom/ništetnom. Tuženik ukazuje i na praksu Suda EU, u predmetu C-621/17 te navodi da iz te odluke proizlazi da kada tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz dovoljno jasnih i razumljivih ugovornih odredbi, da nije potrebno točno navesti usluge koje se pružaju, ako se priroda pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Tuženik ističe da su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada; administrativnih troškova i amortizacija - materijalnih troškova i troškova za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba te troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP -a uvidom u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 19.6.2007., u dopis tužene punomoćnici tužitelja od 3.9.2025., u sudsku praksu P-830/19, u odgovor na tužbu sa prilozima, u osnovne upute tužene za odobravanje kredita građanima, u Opće uvjete poslovanja tužene, u ponudu proizvoda za domaće i strane fizičke osobe, u podnesak tužitelja, u iskaz saslušanog tužitelja IK.

4. Tužitelj TK iskazao je da je kredit digao za kupovinu osobnog automobila u auto salonu Vidaković u Novoj Gradišci. Tamo su mu preporučili da podigne kredit u Zagrebačkoj banci navodeći da rade sa istom i da tamo postoje krediti koji su povoljni a isti su vezani uz CHF. Dio novca za kupovinu automobila je tužitelj imao a dio je pribavio podizanjem kredita. Sam je osobno išao u banku radi dizanja kredita gdje je podnio zahtjev i donio potrebnu dokumentaciju. Sa djelatnikom banke nije razgovarao o nikakvim troškovima kredita već se razgovor vodio vezano uz iznos kredita, kamatnu stopu i vrijeme otplate kredita. Sredstva kredita su bila prebačena na račun auto salona tako da nije ni znao koliki je iznos naplate za obradu kredita naplaćen prilikom podizanja kredita. Nije mogao utjecati na ni jednu odredbu kredita a bio je sretan kada je kredit dobio i kada je tim sredstvima mogao kupiti automobil koji mu je trebao za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita 2007. bio je zaposlen u tvrtci Agro- inženjering d.o.o.. Auto je kupljen za osobne potrebe tužitelja i njegove obitelji. Radilo se o automobilu Renault Megan. Prilikom dolaska u banku ponuđen mu je gotov ugovor o kreditu koji je letimično pročitao i potpisao te nije tražio pojašnjenje pojedinih odredbi. Nedavno je kroz medije čuo da se ima pravo na povrat troškova obrade kredita pa kako je podigao ovaj kredit koji je bio vezan uz CHF angažirao je istu punomoćnicu koja je za njega već vodila postupke kod suda za povrat preplate po istom kreditu pa su utužili i za povrat ove naknade.

Ne sjeća se da li je u ugovoru bila kakva odredba koju je tužitelj htio promijeniti a da ga je banka sa tim zahtjevom odbila. Nije znao da su Opći uvjeti poslovanja i Zaba tarifa sastavni dio ugovora o kreditu.

Pri dizanju kredita dobio je pismeni ugovor o kreditu i otplatni plan i nikakve druge dokumente nije dobio niti Opće uvjete poslovanja tuženika niti neku tarifu banke. Nije tražio pojašnjenje odredbe o visini naplaćene naknade a nije niti znao da mu je ista naplaćena. Kupljeni automobil mu je služio za osobne potrebe.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 2. ugovora o namjenskom kreditu za kupovinu motornog vozila broj ugovora 3209918424 sklopljenoga dana 19.6.2007.između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te zahtjev za isplatu iznosa od 155,66 eura obračunate naknade sa zateznim kamatama od 21.6.2007., obzirom da je naknada naplaćena sa 21.6.2007. u iznosu od tadašnjih 1.172,85kn/155,66€ (strana 11 spisa).

6. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora realiziran namjenski kredit za kupovinu novog automobila u iznosu od 17.713,11 CHF, da je u članku 2. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te da je korisnik kredita obvezan platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po istom ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini od 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1 ovog kredita uvećanog za 20%.

Iznos naknade od 1.172,85kn/155,66€ je prema dopisu tuženika od 3.9.2025. naplaćen sa 21.6.2007. (str. 11 spisa) prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je ocijenio da postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški pred kojim je podnesena tužba a imajući u vidu odredbe čl.1. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. te dodani čl.19.L. st.1. Zakona kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tim zakonskim izmjenama u naš pravni sustav inkorporirane su odredbe Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12 .12.2012.g. u kojoj Uredbi je u čl.18.st.1. propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil. Na opisani način zakonom, odnosno pravom EU je propisana izberiva nadležnost, između ostalog i prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište. U čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da se od odredbe iz st.1. Zakona može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora. Navedeni ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. primjenjuje se na sve ugovore o kreditu. Identično je propisano i čl.19. Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012.g. Kada su u pitanju potrošački ugovori, a predmetni kreditni odnos između stranaka to je, tada je zakonom, odnosno pravom EU propisana izberiva mjesna nadležnost prema sjedištu druge ugovorne strane ili prebivalištu potrošača, a od te propisane izberive nadležnosti se može odstupiti samo sporazumom koji se postigne nakon pokretanja spora. Kako je klauzula o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu u protivnosti sa odredbama javnog prava (kogentnim odredbama o nadležnosti iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i Uredbe EU br.1215/2012) to ista više ne može izazivati pravne posljedice. Navedeno pravno shvaćanje o mjesnoj nadležnosti u skladu sa čl.19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju zauzeo je ŽS u Zadru u odluci br.Gž- 535/19-2, ali i Vrhovni sud RH u rješenju br.Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.g. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti također je ugovorena prema unaprijed formuliranom obrascu pripremljenom od strane tuženika, a sukladno čl.49. Zakona o zaštiti potrošača(u kojemu su implementirane smjernice 99/13 EEZ o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora) nepoštena je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena kada bi se uzelo sjedište banke takva bi odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka (ŽS u Rijeci u odlukama br.Gž-1318/2019-2 i Gž-2066/2017-2 te ŽS u Splitu u odluci br.Gž-1550/2019-2 i br.Gž-2171/2019-2).

Mjesna nadležnost ovog suda postoji sukladno čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom odredbom je propisana univerzalna mjesna nadležnost nezavisno od toga radi li se o ugovorima o kreditu sa međunarodnim obilježjem ili ne .

8. Među strankama je sporno je li odredba članka 2. Ugovora o kreditu od 19.6.2007. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 2. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 155,66€ sa zateznim kamatama od 21.6.2007. do isplate.

9. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

10. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

11. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

12. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu Ugovora o kreditu (str. 5-10 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naplaćene naknade sa 21.6.2007. za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 155,66€ (str. 11 spisa) i iskaza tužitelja IK, odredba članka 2. Ugovora o kreditu po ocijeni suda je nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

13. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 2. naveo da su naknade i troškovi određeni u skladu s Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora bez navođenja koliko ista naknada iznosi.

U istom čl. 2. Ugovora stoji naznaka da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini od 2,00% koja se obračunava na iznos kredita od 17.713,11 CHF uvećanoj za 20,00% te da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, no bez navođenja o kojim troškovima i naknadama se točno radi. Na taj način kreditor bez ikakve suglasnosti korisnika kredita istog dovodi u neravnopravni položaj jer se isti obvezuje platiti sve naknade i troškove bez navođenja na što se isti odnose. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 155,66€ obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu koji navodi da je tuženika kao banku preporučio djelatnik salona u kojem je kupovao automobil te da je tužitelj osobno išao u poslovnicu tužene radi dizanja kredita gdje je podnio zahtjev, dostavio potrebnu dokumentaciju te potpisao predočeni mu pismeni ugovor o kreditu.

Dobiveni ugovor o kreditu je letimično pročitao prije potpisivanja jer je ugovor bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na sadržaj istoga. Nije niti znao da postoji ulazna naknada i koliko iznosi. Iz navedenog je vidljivo da ne stoje navodi tužene strane da je tužitelj bio upoznat s odredbom kojom se određuje naknada za obradu kredita, no tužena svoje tvrdnje nije ničim dokazala. Uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja koji navodi da mu nitko nije objašnjavao koliko iznosi naknada za obradu kredita vidljivo je da nisu točne tvrdnje tuženika da je djelatnik banke objasnio tužitelju na što se odnosi ulazna naknada.

Na svakoj strani je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 2. Ugovora o kreditu jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi.

Prema navodu tuženika naknada iz čl. 2.Ugovora, a kako to tvrdi tužena se odnosila na obradu kreditnog zahtjeva pokrivene usluge i troškove koji se spominju, troškove rada, administrativne troškove i amortizaciju, materijalne troškove i troškove za nebankarske usluge, troškove provizija i naknada, poreza i drugih administrativnih davanja. Navedene naknade nisu tužitelju ni na bilo koji način spomenute niti objašnjene koliko će iste iznositi i zbog čega, a pogotovo u konkretnom slučaju gdje je tužitelj dobio već gotov pismeni ugovor o kreditu u banci a prije nošenja istog na ovjeru kod javnog bilježnika.

Iz navedene odredbe čije se utvrđenje ništetnom traži nije vidljivo koliko iznosi naknada za obradu kredita, jer je paušalno navedeno naknade i troškovi u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora sve u točki 2 Ugovora o kreditu. U istoj točki 2. se spominje obveza plaćanja jednokratne premije osiguranja tražbine kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi od 2,00% koja se obračunava na dobiveni iznos kredita a uvećan za 20%.

U odgovoru na tužbu tužena strana polazi od toga da je ugovorena naknada za obradu kredita za kupovinu automobila 1,5% od iznosa kredita a sve prema odluci o tarifi naknada za usluge od 2007. godine. Isto nije precizno navedeno u odredbi 2. ugovora čije se utvrđenja ništetnom traži, već je u ugovoru u istoj odredbi naveden postotak od 2,00% koji se odnosi na jednokratnu premiju osiguranja koja se nadovezuje kao obveza korisnika kredita i koja je jednokratno isplaćena u utuženom iznosu kako je to tužena i nesporno priznala te naznačila u svom dopisu od 3.9.2025. (strana 11 spisa) gdje je navedeno da je sa 27.6.2007. naplaćena i jednokratna premija osiguranja kod osiguravajućeg društva Croatia osiguranje u iznosu o d1.876,54kn.

Sudu nije poznato za obavljanje kojih bankarskih usluga je naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu, a visinu naknade zasigurno nije nitko niti objašnjavano tužitelju kao korisniku kredita.

Nejasno je u konkretnom slučaju koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da mu je ista jednokratno naplaćena prilikom realizacije kredita za kupovinu automobila jer je novac od podignutog kredita sa banke prebačen na račun auto salona u kojem je tužitelj kupio automobil.

14. Sud smatra da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, time da je prema priznanju same tužene naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila utuženi iznos od 1.172,85kn/155,66 € a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 21.6.2007. naplatio iznos od 1.172,85kn/155,66 €, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (155,66 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja 27.8.2006. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 21.6.2007. do isplate odlučeno je na temelju zakonskih odredbi a kako je to navedeno u točki 2 izreke presude.

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu od 19.6.2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO -a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., SK i JK, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., I, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja naciona lnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu od 19.6.2007. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U svom dopisu od 3.9.2025. tuženik je punomoćniku tužitelja (strana 11 spisa) naznačio da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva po predmetnom kreditu s danom 21.6.2007. te je iznosila 1.172,85kn/155,66 €.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 19.6.2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik – Zagrebačka banka d.d. - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu automobila za iznos kredita od 17.713,11 CHF.

U točki 2. Ugovora o kreditu je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove, a prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. U ugovoru nije navedeno koji postotak naknade se određuje no u slijedećoj točki je navedena obveza korisnika kredita o plaćanju jednokratne premije osiguranja tražbine kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini od 2,00 % koja se uračunava na iznos kredita uvećanog za 20%.

Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora stranci dovoljno jasno precizirana te da li je stranka u trenutku realizacije kredita znala koliko ona iznosi i na što se odnosi. Plaćena jednokratna premija osiguranja tražbine kreditora u visini od 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20% je nejasna i ne odnosi se na jednokratno obračunate i plaćene troškove obrade kredita, već je to plaćena jednokratna premija osiguranja u visini 2,00 % sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu. Sporna je i visina navedene naknade za obradu kredita. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača.

Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razum ljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja IK, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 19.6.2007.

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao na koji način je podigao kredit kod tužene te da mu nitko nije objašnjavao na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na iznos naknade za obradu kredita niti je znao koliki je iznos naknade za obradu kredita koji mu je odbijen od podignutog iznosa kredita.

Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu koji je uručen tužitelju a koji nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 2. Ugovora. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita, niti na što se ista odnosi i koliko iznosi.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade i troškove u skladu s odredbom o Tarifi naknada za usluge kreditora a kako je to navedeno u čl.2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva a prema odluci tuženi o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Tužitelj je dokazao da je potrošač jer je kredit podigao za kupovinu osobnog automobila koji je koristio za osobne svrhe.

Tužitelj je isti ugovor sklopio kao fizička osoba kao korisnik kredita a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao upravo za kupovinu automobila kojeg je koristio u privatne svrhe te da je u vrijeme podizanja i otplate kredita bio zaposlen kod drugog poslodavca i nije bio privatnik, niti vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

21. Sud smatra da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova kako je to navedeno u Ugovoru u odredbi 2. Ugovora o kreditu, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba nije transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o čak i o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP -a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

23. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO -a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku sa 21.6.2007. isplatio iznos od 1.172,85kn/155,66 €, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 21.6.2007. do 31.12.2007. po stopi od 14% godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 12% godišnje, od 1.7.2011. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 155,66€.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 € (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 11.12.2025. u iznosu 50,00 € (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 9.2.2026. u iznosu 50,00 € (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu presude 12. svibnja 2026. u iznosu 25,00 € (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što zbrojeno daje iznos od 175,00 €. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 13,27 € i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 € pa ukupan trošak tužitelja iznosi 201,54€. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 12. svibnja 2026. do isplate.

U Novoj Gradiški 12. svibnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Ksenija Penić

2. OD T & T