Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-379/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Tihani Pivac, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke sudske savjetnice Tereze Nejašmić, u pravnoj stvari tužitelja IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. Split i punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 385/2024-17 od 24. studenog 2025., 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Žalba tužene odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-385/2024-17 od 24. studenog 2025.:

- potvrđuje u pobijanom usvajajućem dijelu u točki I. izreke kojim je naloženo tuženoj da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 37,16 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do 02. veljače 2023. i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 02. veljače 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena;

- preinačava u pobijanom usvajajućem dijelu u točki I. izreke kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati zatezne kamate koje na iznos od 37,16 eura teku od 03. veljače 2023. do isplate i kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati na ime neimovinske štete iznos od 37,84 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija;

- preinačava u točki II. izreke, kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka i sudi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 80,30 EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužena i to protiv dosuđujućeg dijela, pobijajući presudu u tom dijelu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točkama 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje u tekstu ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti te tužitelja obveže na podmirenje parničnog troška tuženoj. Tužena potražuje parnični trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tužena s osnove naknade neimovinske štete isplati iznos od 345,29 eura, a koju štetu da je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 18. svibnja 2011.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih tisuću dvjesto četrdeset dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje na temelju odredbe članka 573. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25,), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

6. Tužena u žalbi u bitnom ističe kako vrijeme koje je proteklo od podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa do odgovora Ministarstva na isti nije moglo zaustaviti zastarijevanje prava na način kako to tumači prvostupanjski sud, već kako je moglo doći samo do zastoja zastare u trajanju od tri mjeseca pozivajući se na odredbe ZKP/97 ali i uspoređujući navedeni zahtjev sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji je propisan odredbom 186.a ZPP-a. Nadalje ističe kako nije moglo doći niti do prekida zastare u smislu da je dopisom Ministarstva isto priznalo dug u smislu odredbe 240. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje u tekstu ZOO) već kako bi se u konkretnom slučaju radilo o ponudi za sklapanje nagodbe koju je tužitelj odbio. Slijedom navedenog, tužena ističe kako je u predmetnom slučaju nastupila zastara za predmetnu tražbinu. Ističe se kako je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati. Ističe kako potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina jer se treba ocjenjivati cjelokupan boravak u zatvoru kao jedna jedinstvena šteta pa tako pobija i način podnošenja tužbe odnosno podnošenje pojedinačne tužbe za svaki dan proveden u pritvoru. Konačno tužena upravlja žalbene razloge protiv tijeka zatezne kamate i odluke o parničnom trošku.

7. Za napomenuti je kako se u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 stavak 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

8. U ovom stadiju postupka nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona/97,

- da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo),

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR-a radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 22. siječnja 2024.

9. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a te je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koju ukazuje žalba kao niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude mogu ispitati. Naime, tužena ukazuje na povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ali presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost.

9.1. Također, žalbeni navodi tužene kojima ukazuje na povredu iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a nisu osnovani. Naime, tužitelj se, sukladno odredbama ZKP/97 obratio Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade te je u zahtjevu za mirno rješenje spora naveo broj kaznenog postupka koji se pred Županijskim sudom u Splitu vodio protiv njega i koji je završio oslobađajućom presudom te da je pretrpio štetu u određenom iznosu. S obzirom na to da je tužitelj u zahtjevu naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva kao i određen novčani iznos te je time, i bez obzira što iznos nije identičan iznosu koji potražuje u ovom postupku, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom postupku. Iako se prvostupanjski sud pobijanom odlukom nije očitovao o tom prigovoru tužene, ovaj drugostupanjski sud je stava kako, to nije dovelo do počinjenja bitne povrede postupka niti do nezakonite odluke.

10. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan s obrazloženjem da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, jer da je 10. travnja 2020. kada je tužitelj Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ministarstvo) podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji zastoj je trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023. Također sud prvog stupnja navodi, da iz očitovanja Ministarstva od 2. veljače 2023. proizlazi da je dug priznat pa bi onda zastara počela iznova teći, pa da u tom slučaju pogotovo prigovor zastare od strane tužene ne bi bio osnovan.

11. Nadalje, prvostupanjski sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn- 321/23 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom, težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj pretrpio veliku štetu dugim i neosnovanim lišenjem slobode u uvjetima u kakvima je to lišenje slobode provođeno, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja, okolnost da je tužitelj oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke

12. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (18. svibnja 2011.), pripada iznos od 75,00 eura, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode. Za više zatraženi ukupan iznos od 270,29 eura (ukupno zatraženi iznos od 345,29 eura - dosuđeni iznos od 75,00 eura = 270,29 eura), na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tužena ističe da je o zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare.

14. Prema odredbama članka 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (stavak 1.); prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade (stavak 2.).

15. Prvostupanjski sud utvrđuje tijek početka zastare na način da ista počinje teći kada je tužitelj zaprimio prvostupanjsku presudu odnosno u listopadu 2018. (činjenica utvrđena u prvostupanjskom postupku te nije podložna utvrđivanju žalbenog suda), a da je 10. travnja 2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave sukladno članku 477. stavku 2. ZKP/97.

16. Prema odredbama članka 478. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (stavak 1.); dok traje postupak iz stavka 1. tog članka ne teče zastara predviđena u članka 481. stavka 1. istog Zakona (stavak 2.).

17. Odredba članka 238. stavka 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

18. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (članak 478. stavak 2. ZKP/97), dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (članak 238. stavak 2. ZOO). To u konkretnom slučaju znači da je zastarijevanje počelo teći od dana kada je tužitelj primio prvostupanjsku kaznenu presudu kojom je oslobođen optužbe – listopad 2018. i da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz članka 478. stavka 1. ZKP/97, odnosno 11. srpnja 2020., pa kako je tužba podnesena u ovom predmetu 22. siječnja 2024., to pravilnom primjenom članka 477. stavka 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe zastara nastupila. Napominje se kako se prilikom tumačenja odredbe na ovaj način ima na umu i pasivnost tužitelja i nepodnošenje tužbe nakon 3 mjeseca odnosno nakon što su se stekli uvjeti za podnošenje iste ispunjenjem procesnih pretpostavki.

19. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavku 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 eura nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu za iznos od 37,84 eura sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela primjenom članka 214. stavka 1. ZOO u vezi člankom 477. stavkom 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tužena ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Dakle, ispravni su navodi žaliteljice kada, pozivajući se na revizijske odluke, ističe da priznanje jednog dijela duga ne znači priznanje i drugog dijela duga.

20. Žalbene tvrdnje u kojima tužena navodi da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga, nego tek ponudom za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluke VSRH broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima je izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“, po ocjeni ovoga suda nisu osnovane.

21. Priznanje duga, u smislu članka 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

21.1. U odluci broj Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019. u kojoj je bilo sporno

- je li tuženik dopisom gradonačelnika od 9. studenoga 2006. priznao zastarjeli dug, te u kojem opsegu, a kojim dopisom je tuženik predniku tužiteljice dostavio ponudu za isplatu naknade za nekretninu i ponudio mu 75 EUR/m2 u kunskoj protuvrijednosti (…), VSRH je izrazio pravno shvaćanje prema kojem - imajući na umu odredbu čl. 220. st. 1. ZOO kojom je propisano da se „pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare“ i odredbu čl. 240. st. 1. ZOO da se „zastara prekida kada dužnik prizna dug“, da u slučaju kada je tuženik u dopisu od 9. studenoga 2006. izričito naveo da „nudi isplatu naknade u iznosu od 75 eura po m2 u kunskoj protuvrijednosti“ i time „dostavio ponudu za isplatu naknade za prijepornu nekretninu“

– da je izričito i određeno priznao dug i da zastara počinje teći iznova od priznanja.

22. Kada se razmotre okolnosti konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tužena do tog iznosa tražbinu priznaje. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tužena (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tužitelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tužena koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

23. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se očitovanje Ministarstva ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru i da je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavku 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 eura nije zastarjela.

24. Dakle, zastarjela je tražbina tužitelja u dijelu zahtjeva koji je dosuđen prvostupanjskom presudom za iznos od 37,84 eura sa zateznima kamatama, pa je u tom dijelu osnovana žalba tužene da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

25. Tijek zatezne kamate određen u prvostupanjskoj presudi u dijelu koji se odnosi na to da zatezne kamate teku do isplate ovaj sud ocjenjuje neispravnim.

25.1. Naime, odredba članka 169. stavka 2. ZOO-a propisuje da je vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes da ga odbije.

25.2. Prema odredbi članka 184. stavka 2. ZOO-a vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi, a prema odredbi članka 185. stavaka 1. i 2. ZOO-a posljedice dolaska vjerovnika u zakašnjenje su: prestanak zakašnjenja dužnika, prelazak rizika slučajne propasti ili oštećenja stvari na vjerovnika i prestanak tijeka kamata.

25.3. Tužitelj nije iznio niti jedan razlog radi kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje koje mu je, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužena u iznosu od 46.078,40 EUR za cjelokupno vrijeme boravka u pritvoru, odnosno 37,16 eura za jedan dan.

25.4. Slijedom navedenog, na iznos glavnice od 37,16 eura tužitelju od 2. veljače 2023. ne pripada zatezna kamata

26. U odnosu na žalbene razloge tužene kako se pobijana presuda ne očituje na istaknuti prigovor da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina, ovaj sud ističe kako se prvostupanjski sud izričito izjasnio da je tužitelj ovlašten podnijeti pojedinačnu tužbu za svaki dan lišenja slobode, a ovaj sud dodaje kako bi iz odredbi ZOO-a po svemu sudeći proizlazilo da oštećeni ima pravo na pravičnu novčanu naknadu kao cjelinu pri utvrđivanju koje se vodi računa o jačini i trajanju boli i straha, cilju i nepogodovanju težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i svrhom, ali kako zakonske procesne odredbe izričito ne brane podnošenje pojedinačnih tužbi.

27. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužene i intervencijom u izreku pobijane presude, a s obzirom na činjenicu kako je tužena žalbom pobijala i zakonitost odluke o trošku, ovaj je sud, utvrdio da su se ispunile zakonske pretpostavke iz članka 154. stavka 4. ZPP-a. Naime, stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je ovaj sud primjenom odredbe članka 380. stavka 3. ZPP-a odlučio preinačiti odluku o trošku i odrediti da svaka strana snosi svoje troškove.

28. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je prigovor zastare osnovan, valjalo je na temelju odredbe članak 373. točke 3. ZPP-a, žalbu tužene uvažiti kao osnovanu i preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu točke I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke, kako je navedeno u izreci ove presude. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Split, 11. svibnja 2026.

SUTKINJA

Tihana Pivac