REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1346/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EURO AGRO-BISTRA d.o.o., Strmec, Tina Ujevića 16, OIB: 12756808765 (ranije ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., FUTURUM KOMUNIKACIJE d.o.o., MIRNA RIBOLOV d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika MIRNA d.d. Rovinj, G. Paliaga 8, OIB: 15761637292, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dvojković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Batarelo Dvojković Vuchetich d.o.o. Zagreb, Ulica kralja Držislava 8, radi povrata i naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-220/2022-145 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-220/2022-145 od 27. listopada 2025. u točkama I., II. i III. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku predati tužitelju stvari i poslovnu dokumentaciju pobliže navedenu u izreci: platiti tužitelju iznos od 45.000,00 eur s kamatom i naknaditi parnične troškove. Točkom II. izreke odbijen je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 4.206.363,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama te isplatiti iznos od 4.012.124,84 kn sa zateznom kamatom. Točkom III. izreke nalaženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 126.840,00 eur, u roku od 15 dana. Točkom IV. izreke odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 23.218,00 eur.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, izvedenog dokaza saslušanjem svjedoka te financijskog vještačenja radi utvrđenja tržišne vrijednosti opreme, i kombinirano vještačenje po vještacima elektrotehničke i strojarske struke, prvostupanjski je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, s obzirom da tužitelj nije udovoljio pretpostavkama iz odredbe čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP). Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 115/23; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Žalitelj u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno uopće nema razloga te u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navodi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te je iz tako pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je tuženik primijenio dužnu pažnju koja se u pravnom prometu očekuje od savjesnog gospodarstvenika. Žalitelj uglavnom ponavlja navode iznesene već tijekom prvostupanjskog postupka te prepričava sadržaj pobijane presude.

4. U odgovor na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja, predlaže odliti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Suprotno žalbenim navodima u postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi.

8. Nadalje valja ukazati kako tijekom postupka nisu počinjene povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola I uz navedenu Konvenciju („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori 6/99, 8/99; dalje: Konvencija), o pravu na pristup sudu, na koje se žalitelj poziva. Ovaj sud ukazuje kako je tužitelj imao svaku mogućnost pristupa sudu, počevši od mogućnosti pravovremenog podnošenja tužbe, do stavljanja dokaznih prijedloga kojima bi dokazao osnovanost svoje tražbine, kao i prava na jasno obrazloženu presudu. To što se tužitelj ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, utemeljenim na ispravama u spisu i provedenog dokaznog postupka, ne predstavlja povredu njegovog prava na sud, na koje se neosnovano poziva tužitelj. Sud slobodno ocjenjuje dokaze, pri čemu se ukazuje kako opće pravilo o ocjeni dokaza iz čl. 8. ZPP-a ne daje sudu pravo na apsolutnu slobodu prilikom utvrđivanja činjenica, jer bi to vodilo prema arbitrarnosti sudskih odluka. Naime, nevezano za pravo suda na slobodnu ocjenu provedenih dokaza, utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, postoji njegova dužnost obrazložiti odnosno navesti činjenice i razloge na temelju kojih je došao do tih utvrđenja. Stoga, makar zaključak o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane sud donosi prema svom uvjerenju, takav zaključak mora biti zasnovan na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Slijedom navedenog, ukoliko obrazloženje neke sudske odluke ne obuhvaća sve bitne dokaze koji se odnose na činjenice čije je postojanje sud utvrdio, to upućuje na zaključak o njenoj arbitrarnosti, što bi također predstavljalo uskratu „prava na sud“. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud jasno i logično obrazložio sve svoje zaključke pa pobijana odluka nema elemente arbitrarnosti. Nadalje, pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., čl. 8., čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) jasno ukazuju kako je tužitelj taj koji je u ovom postupku morao dokazati osnovanost svog potraživanja, odnosno morao je iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze na kojima temelji svoj zahtjev. U ovom predmetu prvostupanjski je sud odlučio o predloženim dokazima na pravilan način. Ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a, pri čemu je sud prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem, pravilno odbio jer smatra kako ima dovoljno dokaza za donošenje presude. S takvim mišljenjem prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj sud, jer tužitelj nije dokazao identitet stvari, vlasništvo ni posjed stvari. Teret dokazivanja bio je na tužitelju, koji u ovom sporu nije uspio dokazati osnovanost svojih navoda.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat pokretnina i poslovne dokumentacije, te alternativno traži isplatu vrijednosti sredstava čiji povrat traži, kao i naknadu štete za nemogućnost korištenja tih stvari.

10. Nespornim proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji između Mirne d.d. i Mirne ribolov d.o.o. od 1. studenog 2002., prema kojemu je Mirna ribolov d.o.o. naručivala robu od Mirne d.d., Mirna d.d. je proizvodila i isporučivala konzerve Mirni ribolov d.o.o., Mirna ribolov d.o.o. je prodavala konzerve krajnjim kupcima i za to primala novac. Mirna ribolov d.o.o. nije izravno plaćala Mirni d.d. kupoprodajnu cijenu za konzerve koje je od Mirne d.d. kupila, već je podmirivala obveze koje je Mirna d.d. imala prema radnicima, kao i obveze za PDV i ostale račune izravno prema vjerovnicima, izbjegavajući uplate na račun Mirne d.d. Nesporno je da je takav sustav osmišljen, jer je Mirna d.d. bila u blokadi računa, te bi bilo kakva doznaka na račun Mirne d.d. bila usmjerena na uplatu obveza prema Poreznoj upravi, radi čijih obveza je Mirni d.d. bio blokiran račun.

11. Također je nesporno da su stranke na ročištu održanom 21. ožujka 2017. učinile nespornim da su stvari koje su predmet ove parnice i u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja bile vlasništvo tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja, dakle nije nesporno da su sve stvari koje su predmetom tužbenog zahtjeva bile vlasništvo tužitelja, već one u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja.

12. Sporno je, je li tužitelj bio vlasnik pokretnina čiji povrat traži, jesu li se pokretnine nalazile u posjedu tuženika, je li tuženik imao zakonsko pravo izjaviti pravo zadržanja, te ima li tužitelj pravo isplatu tržišne vrijednosti pokretnina čiji povrat traži, kao i naknadu štete za nemogućnost korištenja tih pokretnina.

13. Odredbom čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari pri čemu je vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. st. 1. ZVDSP -a). Vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, dakle dužan je dokazati identitet stvari (čl. 162. st. 2. ZVDSP-a).

14. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je tužitelj kao dokaz vlasništva dostavio Pregled osnovnih sredstava TD Mirna ribolov d.o.o. Rovinj, iz kojega proizlazi da su kao njegova osnovna sredstva zavedene pokretnine čiji povrat traži od tuženika. Iz ovoga proizlazi da je tužitelj dokazao da je vlasnik pokretnina čiji povrat traži. Tužitelj je bio dužan dokazati da se pokretnine čiji povrat traži, nalaze u posjedu tuženika.

15. U obrazloženju sud navodi da je na ročištu održanom 21. ožujka 2017., tuženik je učinio nespornim da su stvari u odnosu na koje je on izjavio pravo zadržanja bile u vlasništvu tužitelja u trenutku davanja izjave o pravu zadržanja. Dakle, tuženik nije učinio nespornim da su pokretnine koje se tužbenim zahtjevom od njega traže kod njega u posjedu, ali je priznao da su pokretnine u odnosu na koje je izjavio pravo zadržanja bile kod njega u posjedu i da su te pokretnine bile vlasništvo tužitelja.

16. Sud je mišljenja da je u postupku trebalo identificirati pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva, te utvrditi nalaze li se ili jesu li se nalazile u posjedu tuženika, odnosno identificirati pokretnine u odnosu na koje je tuženik izjavio pravo zadržanja, pa kasnije utvrđivati pravo tuženika da se naplati iz zadržanih stvari. To sve iz razloga što vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, dakle dužan je dokazati identitet stvari (čl. 162. st. 2. ZVDSP-a).

17. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj u tom smislu nije predložio odgovarajuće dokaze. Naime, tužitelj je tijekom cijelog postupka smatrao da je tuženik priznao da se sve pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva kod tuženika u posjedu. Međutim, tuženik to nije priznao, a tužitelj nije predložio dokaze na temelju kojih bi se to utvrdilo. Iz opisa poslovanja između tužitelja i tuženika se može pretpostaviti da su pokretnine – strojevi i oprema na kojima se odvijala proizvodnja ribljih proizvoda doista i bile u posjedu tuženika, no, kako tužitelj nije predložio dokaze na ove okolnosti, proizlazi da nisu identificirane pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva.

18. Nadalje, tuženik je priznao da su pokretnine u odnosu na koje je izjavio pravo zadržanja bile kod njega u posjedu i da su te pokretnine bile vlasništvo tužitelja, ali su one također navedene općenito odnosno navedene su kao proizvodnja u toku 3.044.434,95 kn, gotovi proizvodi u skladištu 972.766,19 kn, roba u prodavaonici 27.958,16 kn, zalihe sirovine, ambalaže, rezervnih dijelova 6.058.699,14 kn od čega se na zalihu plave ribe odnosi 3.530.0442,64 kn.

19. Ocjena je prvostupanjskog suda da na temelju toga nije moguće jasno utvrditi o kojim se pokretninama radi. Tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da se pokretnine koje su predmetom tužbenom zahtjeva nalaze ili su se nalazile, u posjedu tuženika. Niti iz iskaza saslušanih svjedoka sud nije bio u mogućnosti utvrditi da su pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva bile pokretnine koje su bile u posjedu tuženika.

20. Provedeno je financijsko vještačenje radi utvrđenja tržišne vrijednosti opreme iz tužbenog zahtjeva, no vještakinja je vještačenje sačinila uzimajući kao temelj da su sve pokretnine iz tužbenog zahtjeva ujedno bile i u posjedu tuženika. S obzirom da to u postupku nije utvrđeno, radi ocjene tržišne vrijednosti pokretnina koje su predmetom ovoga postupka, sud je smatrao da je bilo potrebno provesti vještačenje na okolnosti utvrđenja jesu li pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva u posjedu tuženika, te nakon toga ocijeniti ostale prigovore. Sud je odredio provođenje dokaza kombiniranim vještačenjem po vještacima elektrotehničke i strojarske struke, čiji je zadatak bio utvrđenje tržišne vrijednosti naknade za korištenje te opreme u periodu koji je određen tužbenim zahtjevom, i to u periodu od 21. studenog 2014. do dana izrade nalaza, a sve prema prijedlogu tužitelja. No, navedeno vještačenje nije provedeno, te je donijeta odluka da se isto neće provesti, jer tužitelj, vještačenje nije predložio na utvrđenja da se iste nalaze u posjedu tuženika, već samo na okolnost utvrđenja tržišne vrijednosti naknade za korištenje opreme koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom u periodu koji je određen tužbenim zahtjevom, i to u periodu od 21. studenog 2014. do izrade nalaza.

21. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj nije predložio dokaz radi utvrđenja da se pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva nalaze u tuženikovu posjedu, što je jedna od pretpostavki iz čl. 162. ZVDSP-a.

22. Prvostupanjski sud navodi kako ni iz iskaza saslušanih svjedoka TM, član uprave obaju društava u utuženom razdoblju, TMU, članice uprave tužitelja u razdoblju od 1999. do 2011. godine, ZM, članice uprava obaju društava i potpisnice Ugovora o poslovnoj suradnji iz 2002. i DM, zaposlenika tuženika, nije utvrđeno da su pokretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva bile pokretnine koje su bile u posjedu tuženika. Stoga je sud pravilno odbio dokazne prijedloge za saslušanjem daljnjih svjedoka, jer je ocijenio da, s obzirom na činjenicu da tužitelj smatra da je nesporno da su pokretnine čija se predaja u posjed traži, bile u posjedu tuženika, niti daljnji svjedoci nisu predloženi radi utvrđenja navedene okolnosti.

23. Pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom da je ocijenjen kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za povrat pokretnina i poslovne dokumentacije, odbio i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, budući je isti upravljen na isplatu tržišne vrijednosti sredstava čiji se povrat traži, kao i naknada štete za nemogućnost korištenja tih stvari, uz navođenje da bi što bi bilo osnovano u situaciji da je usvojen tužbeni zahtjev na povrat, uz uvjet da su te stvari – pokretnine neosnovano prodane.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te cijenio dokaze, a za što je dao valjao obrazloženje svoje odluke. U skladu s odredbom iz čl . 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, koristeći zakonsku ovlast izvedene dokaze prosuditi prema slobodnom uvjerenju (sustav slobodne ocjene dokaza), ali i poštujući zakonsku obavezu opravdati svoju prosudbu, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude dao razloge kojima je u potpunosti opravdao uvjerenje proizašlo iz izvedenih dokaza, a koji su prema utvrđenju žalbenog suda uvjerljivi i logični i njima je jasno i argumentirano obrazloženo koje činjenice važne za odluku prvostupanjski sud smatra relevantnim i na čemu donesenu odluku zasniva te su jasno obrazložene prosudbe i utvrđenja u odnosu na sadržaj navoda tužitelja. Odluku o tome koje će dokaze izvesti radi dokazivanja odlučnih činjenica donosi prvostupanjski sud (čl. 220 st. 2. ZPP-a), pri čemu se ukazuje kako činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, a nije potrebno niti dokazivati činjenice koje su općepoznate. Prema pravilnoj ocjeni suda prvoga stupnja, uz pravilnu primjenu odredbi čl. 8., čl. 219., čl. 232., čl. 220. i čl. 221 .a ZPP-a, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je utvrđenje, pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

25. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

26. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I,. II. i III. izreke.

Zagreb, 11. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović