REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1693/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ZEC, d.o.o., Split, Put sv. Ižidora 15, OIB: 23401310479, kojeg zastupa zastupnik po zakonu OO, a njega punomoćnik Toni Kurtović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika LAVČEVIĆ-MEHANIZACIJA d.o.o., Split, Stinice 16, OIB: 62641419845, kojeg zastupa zastupnik po zakonu ZO, radi isplate iznosa od 4.062,48 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-9/2026-6 od 18. veljače 2026., 11. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-9/2026-6 od 18. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-9/2026-6 od 18. veljače 2026. u točki II. njegove izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.062,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, troškove ovršnog postupka u iznosu od 275,00 EUR, utvrđeno je povlačenje tužbe za iznos od 2.000,00 EUR, naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 303,53 EUR, dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan u iznosu od 34,47 EUR.
2. Rješenjem je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 2.000,00 EUR, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 303,53 EUR, dok je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan u iznosu od 34,47 EUR.
3. Prvostupanjski sud svoju presudu temelji na utvrđenju da među strankama nije sporno postojanje ugovornog odnosa o prijevozu niti činjenica da je tužitelj izvršio ugovorene usluge, već je kao sporno ocijenjeno isključivo pitanje visine preostale nepodmirene obveze. Utvrdio je da je tuženik priznao postojanje duga, ali je osporavao njegovu visinu zbog izvršene uplate od 2.000,00 EUR, koju je tužitelj prihvatio i u tom dijelu povukao tužbu. Time je predmet spora ograničen na iznos od 4.062,48 EUR.
4. Polazeći od odredbe čl. 661. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj, kao prijevoznik, izvršio svoju ugovornu obvezu, slijedom čega ima pravo zahtijevati isplatu ugovorene naknade.
5. Ocjenom provedenih dokaza (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), prvenstveno računa i knjigovodstvene dokumentacije, prvostupanjski sud utvrđuje postojanje i visinu potraživanja, dok tuženik nije dokazao da je obvezu podmirio u većem opsegu niti je osporio valjanost ispostavljenih računa. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. te čl. 221.a ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoje tvrdnje.
6. U procesnom smislu, prvostupanjski sud je postupak proveo kao pisani postupak u sporu male vrijednosti, sukladno čl. 502. st. 1. i čl. 461. st. 3. i 4. ZPP -a, ocijenivši da nije potrebno održati ročište jer su odlučne činjenice utvrđene iz isprava, a izvođenje daljnjih dokaza bilo bi protivno načelu ekonomičnosti postupka.
7. Nadalje, prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 29. st. 2. ZOO -a u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata te čl. 451. st. 3. ZPP-a, temeljem kojeg je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu koji se odnosi na utvrđeno potraživanje.
8. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je tužitelj dokazao ispunjenje svoje obveze, dok tuženik nije dokazao prestanak ili smanjenje svoje obveze, pa ga obvezuje na isplatu preostalog iznosa.
9. Tuženik je protiv ove presude i rješenja u točki II. njegove izreke podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da tuženik pobija presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u bitnome ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako među strankama nije sporno postojanje duga, već samo njegova visina, navodeći da je tijekom postupka priznao potraživanje isključivo u iznosu od 2.000,00 EUR, dok je preostali dio potraživanja osporio i po osnovi i po visini.
10. Nadalje, tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako nije bilo potrebe za provođenjem dokaznog postupka i održavanjem ročišta, smatrajući da je time počinjena bitna povreda postupka, budući da sud nije utvrđivao odlučne činjenice vezane uz stvarno izvršenje usluga prijevoza po pojedinim računima.
11. U tom smislu, tuženik ističe da je sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, jer je, prema njegovom stajalištu, upravo tužitelj bio dužan dokazati postojanje i opseg izvršenih usluga, a ne tuženik da dokazuje nepostojanje duga. Također, tuženik navodi da postoji proturječnost između sadržaja prigovora protiv rješenja o ovrsi i zaključaka prvostupanjskog suda, čime ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
12. Zaključno, tuženik smatra da je zbog neprovođenja predloženih dokaza i donošenja odluke bez rasprave povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, slijedom čega predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Zato je predložio drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, a podredno ukinuti.
13. Tuženikova žalba nije osnovana.
14. Nakon što je pobijana presuda te rješenje u pobijanom dijelu (točke I. i II. njegove izreke) na temelju odredbi čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. ZPP -a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su i presuda i rješenje u pobijanom dijelu pravilni i zakoniti.
15. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, osobito odredbu čl. 661. st. 1. ZOO-a.
16. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP -a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom toga, ovaj sud nije ispitivao žalbene navode koji se odnose na činjenično stanje.
17. Predmet ovog spora odnosi se na zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u iznosu od 4.062,48 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja proizlazi iz neplaćene naknade za izvršene usluge prijevoza. Tužitelj temelji svoje potraživanje na više ispostavljenih računa za prijevoz dijelova krana, dok tuženik ne osporava postojanje poslovnog odnosa niti činjenicu da je određeni iznos dužan, već ističe da je dio obveze podmirio uplatom od 2.000,00 EUR, slijedom čega osporava visinu potraživanja.
18. U bitnome, među strankama je sporno ostalo pitanje visine preostalog duga i osnovanosti potraživanja nakon izvršene djelomične uplate, odnosno je li tuženik u cijelosti ili djelomično podmirio obveze iz predmetnog ugovora o prijevozu.
19. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tuženik poziva. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako među strankama nije sporno postojanje obveznog odnosa niti činjenica da je tužitelj izvršio usluge prijevoza, dok je sporno bilo isključivo pitanje visine preostale nepodmirene obveze.
20. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je osporavao potraživanje i po osnovi i po visini. Iz sadržaja prigovora proizlazi da tuženik nije osporio postojanje obveze, već je isticao da je izvršio djelomičnu uplatu u iznosu od 2.000,00 EUR, što je tužitelj prihvatio te u tom dijelu povukao tužbu, pa je predmet spora pravilno sveden na preostali iznos.
21. Nadalje, neosnovan je žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno proveo postupak bez održavanja ročišta. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu čl. 502. st. 1. ZPP-a, u kojem se postupak, sukladno čl. 461. st. 3. i 4. ZPP-a, u pravilu provodi pisanim putem, a održavanje ročišta ovisi o ocjeni suda o potrebi provođenja dokaznog postupka. Prvostupanjski sud je dao dostatne i uvjerljive razloge zbog kojih je ocijenio da su sve odlučne činjenice utvrđene na temelju isprava u spisu te da izvođenje daljnjih dokaza ne bi utjecalo na drugačiju odluku.
22. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, zaključivši da tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja za tvrdnje o podmirenju ili smanjenju obveze, nije ponudio dokaze kojima bi osporio visinu potraživanja utvrđenu na temelju vjerodostojne dokumentacije tužitelja.
23. U odnosu na primjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 661. st. 1. ZOO-a, utvrdivši da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu prijevoza, slijedom čega ima pravo na isplatu ugovorene naknade, kao i odredbu čl. 29. st. 2. istog Zakona u pogledu dosude zateznih kamata.
24. Kako pobijana presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka, niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a na tako utvrđeno stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, to žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.
25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
26. Tuženik iako žalbom pobija i rješenje, iz njenog sadržaja je jasno da ne sadrži ni jedan žalbeni razlog protiv, pa pored rješenja iz izreke (čl. 380. st. 2. ZPP-a), ova odluka ne sadrži obrazloženje o razlozima tuženikove žalbe jer ih nema.
Zagreb, 11. svibnja 2026.
Sudac
dr. sc. Srđan Šimac
