REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1992/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ana Cvitković, u pravnoj stvari tužitelja West stand d.o.o., OIB: 23930584025, Zagreb, Dužice 1 , protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin i Partneri d.o.o., Zagreb, Masarykova 3, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke III. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1599/2022-37 od 19. ožujka 2026., 11. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1599/2022-37 od 19. ožujka 2026., u točki III. izreke.
Obrazloženje
1. Trgovački sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj P-1599/2022-37 od 19. ožujka 2026., u točki III. izreke odbio je kao neosnovan tužiteljev prigovor od 23. veljače 2026. i potvrdio rješenje poslovni broj P-1599/2022 od 5. veljače 2026.
2. Tako je prvostupanjski sud odlučio primjenom odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 52/23.; dalje: ZSP), uz obrazloženje da su sve obveze koje su sadržane u rješenju od 23. veljače 2026. nastale nakon što je raspravnim rješenjem od 26. lipnja 2024. određena vrijednost predmeta spora (u iznosu od 159.267,37 EUR). Obračunata je visina sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 331,81 EUR (čl. 4. t. 2. ZSP -a u vezi s Tbr. 1/2 i 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi „Narodne novine“ broj 37/23, dalje: Tarifa), za žalbu protiv presude u iznosu od 1.327,22 EUR (čl. 4. t. 1. ZSP -a u vezi s Tbr. 3/1 i 1/1 Tarife) te za rješenje u iznosu od 13,27 EUR (čl. 28. st. 9. u vezi sa st. 1. i 3. ZSP-a).
3. Tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog povreda postupka, u bitnom navodeći da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio ukupnu pristojbenu dinamiku u ovom predmetu, kao ni učinak pravnog lijeka na rok za plaćanje pristojbe. Navodi da u predmetu postoji kontinuirani niz pristojbenih rješenja i naplata sudskih pristojbi, pri čemu je dio pristojbi već plaćen, a dio je bio i prisilno naplaćen. Time je nastalo kumulativno financijsko opterećenje koje se ne može promatrati izdvojeno po pojedinom rješenju, nego u kontekstu cjelokupnog tijeka ovog postupka i drugih paralelnih postupaka između stranaka, da konkretne okolnosti mogu imati učinak ograničenja prava na pristup sudu. Pored toga navodi da prema čl. 7. ZSP-a, zakonodavac je predvidio smanjenje pristojbenog opterećenja za elektronički podnesene podneske radi poticanja digitalne komunikacije i racionalizacije postupaka, zbog čega se navedena odredba ne može tumačiti isključivo formalistički, vezujući pravo na umanjenje uz tehnički trenutak uplate. Predlaže preinačiti točku III. izreke, podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a.
6. Prvenstveno je žalitelju za odgovoriti, u odnosu na žalbenu tvrdnju da sud nije pravilno ocijenio ukupnu pristojbenu dinamiku u ovom predmetu, kao ni učinak pravnog lijeka na rok za plaćanje pristojbe, da se u postupku pred sudovima plaćaju sudske pristojbe u skladu s odredbama Zakona i u visini utvrđenoj Tarifom sudskih pristojbi, dakle pristojbe se plaćaju za podneske (tužbe, pravne lijekove, prijedloge za ovrhu i dr.) u trenutku kada se predaju, za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, za sudske odluke kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke, dok je rok od trenutka kada je nastala obaveza. Nadalje, nije jasno što žalitelj smatra da je sud trebao ocijeniti -učinak pravnog lijeka. Mogu jedino nastati posljedice neplaćanja pristojbe u određenom roku, koji je propisan zakonom.
7. Ovim pobijanim rješenjem naloženo je tužitelju, po pravomoćnom okončanju spora plaćanje sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 331,81 EUR, za žalbu protiv presude u iznosu od 1.327,22 EUR, te za rješenje u iznosu od 13,27 EUR. Ranijim pravomoćnim rješenjem je naplaćena pristojba na tužbu i presudu, nisu naplaćene nove nastale obaveze za koje se tereti tužitelj u rješenju od 23. veljače 2026.
8. U odnosu na žalbeni navodi da se odredba čl. 7. ZSP -a, ne može tumačiti isključivo formalistički, vezujući pravo na umanjenje uz tehnički trenutak uplate, za odgovoriti je da se plaća pristojba u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom samo ako je pristojba plaćena u trenutku podnošenja podneska, u protivnom plaća se pristojba u visini propisanog iznosa pristojbe utvrđenog Tarifom. U odnosu na taj prigovorni navod tužitelja prvostupanjski sud je detaljno razradio sam postupak naloga za plaćanje pristojbe kao u točki 6.7. pobijanog rješenja. Žalitelj nije platio sudsku pristojbu za žalbu protiv presude kada je elektroničkim putem, odnosno putem e-Komunikacije 27. srpnja 2024. podnio žalbu protiv prvostupanjske presude.
9. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje na temelju čl. 380. t. 2. ZPP-a, u točki III. izreke.
Zagreb, 11. svibnja 2026.
Sudac
Ana Cvitković
