REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4746/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja LIND-GRAD d.o.o., Ulica Božidara Adžije 19, Zagreb, OIB: 81530401884, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., Planinska ulica 1, Zagreb, OIB: 79058504140, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-245/2025-10 od 20. listopada 2025., 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-245/2025-10 od 20. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke u cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Zagrebu Filipa Milaka, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-363/2024 od 16. svibnja 2024., kojim je naloženo tuženiku, isplatiti tužitelju iznos od 804,95 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2024. do ispate, kao i naknaditi tužitelju, troškove ovršnog postupka u iznosu od 175,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2024. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Točkom II. izreke u cijelosti se odbija kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjih troškova parničnog postupka. Točkom III. izreke nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 19,91 eur.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave priložene u spisu, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, pozivajući se na odredbe čl. 67., čl. 4., i čl. 14. Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 155/23). Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovome sudu preinačiti presudu podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Žalitelj u bitnom navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrđujući nepostojanje pasivne legitimacije tuženika odnosno utvrđujući osnovani prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi da je sud pogrešno tumačio i primijenio Zakon o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 155/23; dalje: Zakon o upravljanju), naročito u pogledu čl. 14. i pasivne legitimacije tuženika glede ovlasti upravljanja stanovima i poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu, na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u sporovima male vrijednosti (čl. 502. ZPP-a), kakav je predmetni spor, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a.

8. Ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 370. ZPP-a. Stoga sve žalbene navode koji se odnose na utvrđivanje pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije ovlašten razmatrati.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 804,95 eur, radi naplate zajedničke pričuve za stan u vlasništvu Republike Hrvatske, od tuženika kao zajedničkog upravitelja suvlasnika stambene zgrade u [adresa], na adresi [adresa], za razdoblje od prosinca 2021. do kraja veljače 2024. Tužitelj smatra da je na tuženika, temeljem zakona, vlasnica prenijela upravljanje predmetnom nekretninom i obvezu plaćanja zajedničke pričuve.

10. Prvostupanjski je sud utvrdio odlučne činjenice koje nisu sporne:

- tužitelj je zajednički upravitelj suvlasnika stambene zgrade u [adresa], na adresi [adresa],

- u predmetnoj se zgradi nalazi, upisan u zemljišnoj knjizi kao E-118, stan površine 58,55 m2, u vlasništvu Republike Hrvatske,

- prema evidencijama tuženika i Internom registru nekretnina o podacima osoba i tijela zaduženih za upravljanje imovinom u državnom vlasništvu, tuženik nije evidentiran kao osoba kojoj bi odlukom nadležnog ministarstva (ranije Ministarstva državne imovine, sada Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine), predmetna nekretnina bila od strane vlasnika (Republike Hrvatske) povjerena na upravljanje, s prijenosom glede ove nekretnina izvršavanja vlasnikove obveze plaćanja zajedničke pričuve,

- tužitelj potražuje plaćanje zajedničke pričuve za predmetnu nekretninu za razdoblje od prosinca 2021. (evidentiran dug 90,81 eur) do kraja veljače 2024., u ukupnom iznosu od 804,95 eur,

- tužitelj pričuvu potražuje u iznosu koji je u skladu s predmetnim Međuvlasničkim ugovorom, s obzirom na površinu predmetnog stana.

11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sporna osnovanost utuženog potraživanja jer tužitelj smatra da je tuženik, na temelju samog zakona, neovisno o tome da li mu je posebnom odlukom nadležnog ministarstva pojedini stan u vlasništvu Republike Hrvatske povjeren na upravljanje, obveznik plaćanja zajedničke pričuve za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske.

12. Plaćanje zajedničke pričuve je obveza vlasnika, suvlasnika odnosno etažnih vlasnika, a tužitelj je, kao zajednički upravitelj suvlasnika predmetne stambene zgrade na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo, aktivno legitimiran potraživati plaćanje zajedničke pričuve od svakog pojedinog suvlasnika (čl. 90. u vezi s čl. 93. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14 i 81/15 - službeni pročišćeni tekst; dalje: ZV).

13. Pogrešno je pozivanje tužitelja isključivo na odredbe Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 155/23.), jer je predmetni Zakon, u skladu s odredbom čl. 67. ovog Zakona, na snagu stupio 30. prosinca 2023., s obzirom na period potraživanja. Slijedom navedenog, svakako njegove odredbe nisu mjerodavne za povjeravanje državne imovine na upravljanje i obvezu plaćanja zajedničke pričuve s tim u vezi koja je nastala u ranijem razdoblju, prije stupanja na snagu ovog Zakona.

14. Pogrešno je tumačenje tužitelja da bi temeljem odredaba samog Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a bez potrebe donošenja odluke nadležnog ministarstva o povjeravanju svakog pojedinog stana na upravljanje, tuženiku vlasnica Republika Hrvatska povjerila poslove upravljanja stanovima u svojem vlasništvu, uz prijenos obveze plaćanja zajedničke pričuve. Naime, citiranjem pojedinih odredaba predmetnog Zakona, tužitelj propušta uzeti u obzir cjelokupni sadržaj Zakona i smisao citiranih zakonskih odredaba.

15. Odredbom čl. 9. t. 20. Zakona o upravljanju, upravljanje nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske obuhvaća sve sustavne i koordinirane aktivnosti i dobre prakse kojima nadležno Ministarstvo u ime Republike Hrvatske racionalno, transparentno i javno upravlja nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i s njima povezanim obvezama, u ime i za račun građana radi održivog razvitka Republike Hrvatske:

a. izvršavanje svih vlasničkih prava i dužnosti na nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske

b. raspolaganje nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske c. poduzimanje svih radnji u vezi s nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske s pažnjom dobroga gospodara i načelima upravljanja nekretnina i pokretninama propisanim ovim Zakonom, radi uređenja pravnih odnosa na toj državnoj imovini

d. podnošenje zahtjeva u postupcima izrade prostornih planova, suglasnosti u postupku ishođenja akata prostornog uređenja i gradnje, etažnih elaborata, geodetskih elaborata i drugim postupcima kojima se izravno i/ili neizravno utječe na državnu imovinu

e. po potrebi, utvrđivanje ili promjenu namjene nekretnina i pokretnina u vlasništvu Republike Hrvatske

f. investicijsko i tekuće održavanje nekretnina i pokretnina u vlasništvu Republike Hrvatske

g. poduzimanje svih aktivnosti radi ostvarenja mjera i ciljeva planiranih u aktima strateškog planiranja u odnosu na nekretnine i pokretnine u vlasništvu Republike Hrvatske.

16. U skladu s odredbom čl. 9. t. 21. Zakona o upravljanju, poslovi upravljanja nekretninama su poslovi upravljanja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske koji se u skladu s odredbama ovoga Zakona povjeravaju županijama, gradovima sjedištima županija, velikim gradovima, društvu Državne nekretnine d. o. o. i javnim ustanovama za upravljanje nacionalnim parkovima i parkovima prirode, između ostalih i, preuzimanje svih vlasničkih obveza za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na koje se nadležnim tijelima povjeravaju poslovi upravljanja nekretninama (točka f.).

17. Republika Hrvatska, u skladu s odredbama ovog Zakona, poslove upravljanja nekretninama i pokretninama u svojem vlasništvu, povjerava različitim tijelima i pravnim osobama.

18. Odredbom čl. 14. predmetnog Zakona propisano da se tuženiku povjeravaju poslovi upravljanja stanovima i poslovnim prostorima, osim ako ovim Zakonom ili posebnim zakonom nije propisano drukčije (st. 1.). U izvršavanju povjerenih poslova upravljanja nekretninama iz st. 1., ovisno o procijenjenoj vrijednosti nekretnine, uređena je nadležnost tuženika i drugih državnih tijela glede donošenja odluke o raspolaganju predmetnom nekretninom (st. 2., 3., 4. i 5.). Nadalje, odredbom st. 6. i 7. uređen je način raspodjele sredstava ostvarenih upravljanjem i raspolaganjem predmetnim nekretninama, na način da su tuženikovi prihodi ostvareni od zakupa i najma ovih nekretnina, dok se prihod o raspolaganja dijeli između tuženika (90%) i državnog proračuna (10%). U skladu s odredbom čl. 14. st. 9. ovog Zakona, odluku o davanju na uporabu nekretnina iz st. 1., dakle odluku o povjeravanju tuženiku poslova upravljanja stanovima i poslovnim prostorima u skladu s predmetnim Zakonom, ako ovim Zakonom ili posebnim zakonom ne bi bilo propisano drugačije (dakle da će poslove upravljanja stanovima i poslovnim prostorima vlasnica povjeriti kojoj drugoj osobi), donosi ministar, u skladu s odredbama ovoga Zakona.

19. Pravilno je utvrđenje suda kada smatra pogrešnim tumačenje tužitelja, koji zanemaruje cjelokupan sadržaj odredaba citiranog Zakona kojim je uređeno povjeravanje tuženiku poslova upravljanja nad pojedinim dijelovima imovine Republike Hrvatske, odnosno, zanemaruje da je, i u skladu s odredbom čl. 14. st. 9. ovog Zakona, za davanje na uporabu, dakle povjeravanje poslova upravljanja tuženiku nad pojedinim stanom ili poslovnim prostorom, potrebna odluka nadležnog ministra. Slijedom toga pravilno je mišljenje prvostupanjskog suda, da bi tuženiku, temeljem odredaba ovog Zakona, a bez da vlasnica Republika Hrvatska, odlukom nadležnog ministra, tuženiku povjeri izvršavanja poslova upravljanja, bile prenesena obveze vlasnika glede predmetne nekretnine, stana u vlasništvu Republike Hrvatske.

20. Odredbom čl. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom, Vlada Republike Hrvatske u ime Republike Hrvatske povjerava Ministarstvu vršenje vlasničkih ovlasti u odnosu na državnu imovinu koja je predmet uređenja Zakona, osim one imovine za koju vlasnička prava vrši Centar u skladu s ovim Zakonom ili posebnim propisom, te ako upravljanje državnom imovnom nije povjereno drugom tijelu u skladu s posebnim zakonom (st. 1.), a ministar nadležan za poslove državne imovine može odlukom povjeriti nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske iz čl. 3. st. 1. podst. 3. ovoga Zakona (nekretnine, i to: građevinsko zemljište i građevine, posebne dijelove nekretnine, na kojima je uspostavljeno vlasništvo Republike Hrvatske) na upravljanje trgovačkom društvu Državne nekretnine d. o. o. (st. 2.).

21. Dakle, Republika Hrvatska je s istim sklopila 21. svibnja 2018. Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, iz kojeg je razvidno da su na upravljanje povjerene tuženiku nekretnine sadržane u popisu koji čini sastavni dio predmetnog ugovora, a koji popis se mijenjao Odlukama o prijenosu nekretnina na upravljanje, u skladu sa zaključenim Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, u kojim su Odlukama bile navedene nekretnine na koje se odnose, dakle koje se povjeravaju na upravljanje s posljedicom prijenosa na tuženika dužnosti vlasnika glede upravljanja pa tako i dužnosti plaćanja zajedničke pričuve, u skladu s odredbom čl. 5. alineja 10. Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji.

22. Utvrđenje je prvostupanjskog suda da tužitelj nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi u sumnju doveo istinitost navoda tuženika da mu predmetna nekretnina odgovarajućom odlukom nadležnog ministarstva nije povjerena na upravljanje.

23. Neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi da je tuženik, i bez donošenja odluke kojom mu je stan u vlasništvu Republike Hrvatske povjeren na upravljanje, bio dužan podmirivati vlasničku obvezu plaćanja zajedničke pričuve

24. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu i platnom nalogu uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

25. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

26. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj niti ne osporava pravilnost obračuna troška.

27. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 11. svibnja 2026.

Sudac

Branka Šabarić Zovko