Poslovni broj: Usž-3151/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Službeničkog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, kojeg zastupa ŠT, službena osoba, radi lake povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3742/2023-12 od 10. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3742/2023-12 od 10. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Službeničkog suda, KLASA: UP/II-114-02/23-01/28, URBROJ: 514-30/02-23- 03 od 14. lipnja 2023. i rješenja Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, KLASA: UP/I-114-04/23-01/1, URBROJ: 519-02-1/1-23-4 od 23. veljače 2023.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelj proglašen odgovornim jer je dana 24. siječnja 2023. u 10,59 sati napustio radne prostorije bez odobrenja nadređene državne službenice, čime je počinio laku povredu službene dužnosti iz članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o državnim službenicima te mu je izrečena usmena opomena.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Tužitelj u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je njegovo napuštanje radnih prostorija bilo neopravdano te da nije došlo do povrede njegovih ustavnih prava na osobni i obiteljski život. Navodi da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na izričito pravilo iz članka 23. stavka 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 1/15., 138/15., 61/17., 70/19., 98/19., 141/22. – dalje: ZDS) kojim je propisano da se službenik za vrijeme rada ne smije udaljavati bez odobrenja nadređenog državnog službenika, osim u slučaju hitnog razloga (koji mora opravdati po povratku) te sud konstatira da je odlazak na sprovod bez odobrenja, jasno definiran kao laka povreda službene dužnosti iz članka 98. stavka 1. točke 4. ZDS-a. Tužitelj ističe kako te činjenice same po sebi nisu sporne te da tužitelj nije poricao da je napustio radno mjesto radi odlaska na sprovod člana obitelji bez ishođenja izričitog odobrenja nadređene službenice, međutim, prvostupanjski je sud predvidio ključne okolnosti koje ovo udaljavanje čine opravdanim i životno razumljivim pa je primijenio citirane odredbe na pretjerano formalistički i neživotan način. Pojašnjava da je dan ranije, tj. 23. siječnja 2023. uredno obavijestio nadređenu službenicu putem službene elektroničke pošte da mora otići na sprovod bliskog člana obitelji (tetka, ujedno svog krsnog i krizmanog kuma), a ta e-mail poruka upućena je na službenu adresu koja se koristi za ovakve potrebe i zaprimljena je od strane nadređene službenice koja prethodnih dana nije bila prisutna u uredu. Navodi da nadređena službenica uopće nije odgovorila na tu obavijest ni tog dana, a niti sutradan odnosno do vremena kada je tužitelj morao otići na sprovod iako je 24. siječnja 2023. bila na svom radnom mjestu. Tužitelj ističe da nije imao drugog izbora s obzirom na neodgodivu okolnost sprovoda te je otišao na posljednji ispraćaj kako je i najavio te pritom ističe da ni jedan radni zadatak tužitelja zbog toga nije ostao ne obavljen što njegov poslodavac nije ni osporio. Ističe kako prvostupanjski sud smatra da je tužitelj trebao najprije ishoditi odobrenje nadređene službene, a ako ga ne može dobiti, nakon sprovoda se vratiti na posao i odmah opravdati izostanak, koji zahtjev je nepravedan i neprovediv u konkretnom slučaju jer je nadređena službenica ignorirala pisani zahtjev i time onemogućila tužitelja da uopće dobije odobrenje. U odnosu na stav tuženika da je tužitelj propustio i usmeno tražiti odobrenje od nadređene službenice istog jutra, tužitelj ponavlja da je to i pokušao, no ured nadređene službenice bio je zaključan. Nadalje ističe da u odredbama ZDS-a nema odredbe da se zahtjev za izlazak mora ponoviti i usmeno, pogotovo kada je već uredno podnesen pisanim putem. Smatra kako inzistiranje tuženika na takvom dodatnom koraku je neživotno i pretjerano za očekivati od tužitelja u nastalim okolnostima. Nadalje ističe kako prvostupanjski sud navodi da se tužitelj nije vratio na posao niti je odmah po povratu opravdao izostanak te sud predviđa činjenicu da se tužitelj nije mogao vratiti istog dana prije isteka radnog vremena, budući da je cijeli ispraćaj, uključujući odlazak na groblje i karmine završio tek nakon završetka radnog vremena, a niti sud uzima u obzir da je tužitelj već u pisanom očitovanju nadređenoj službenici detaljno objasnio razloge ranijeg odlaska na posao, dakle, poslodavac je imao sve informacije odmah po povratku tužitelja na radno mjesto sljedeći dan te eventualno (kašnjenje) u opravdanju nije utjecalo na ničija prava, obveze, niti interese. Smatra da je iz svega navedenog vidljivo da je postupio savjesno koliko je mogao u danim okolnostima, a unatoč tome poslodavac ga kažnjava zbog formalnog kršenja radne discipline zanemarujući životnu opravdanost njegovog postupka te prvostupanjski sud takav formalistički pristup nekritično potvrđuje što je rezultiralo povredom zajamčenih prava tužitelja. Ističe da bi uskraćivanjem mogućnosti odlaska na ispraćaj člana obitelji tužitelja bilo povrijeđeno njegovo ustavno pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života. Nadalje navodi kako sud neosnovano zaključuje da nije riječ o povredi prava na obiteljski život jer tetak navodno ne spada u "bliske članove obitelji" prema taksativno nabrojanim osoba u Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike te da tužitelj nije dokazao dodatne specifičnosti poput života u zajedničkom kućanstvu, uzajamno uzdržavanje i svakodnevne međuovisnosti koje bi ukazale na posebnu povezanost. Smatra kako stav prvostupanjskog suda predstavlja kruto i neprihvatljivo sužavanja pojma obiteljskog života i ljudskog dostojanstva. Tužitelj ističe da poslodavac niti u jednom trenutku nije tražio od njega da dokazuje bliskost svoje veze s preminulim članom obitelji niti u postupku odobravanja izlaska niti u stegovnom postupku. Nije vođena nikakva rasprava o tome koliko mu je pokojni tetak bio blizak, je li živio s njim ili ga je uzdržavao te je poslodavac jednostavno odbio šutnjom dati suglasnost ne ulazeći u prirodu odnosa. Tužitelj smatra kako očekivat od bilo koga da formalno dokazuje koliko mu je važan određeni član obitelji kao preduvjet za ljudsko postupanje u slučaju smrti je protivno zdravom razumu i samoj naravi tih situacija. Tužitelj se u prilog svojim navodima poziva i na odluke Europski sud za ljudska prava (uskraćivanje zatvoreniku da prisustvuje sprovodu bliskog člana obitelji) u pogledu poštivanja članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te ujedno smatra kako uskraćivanje odlaska na sprovod bliskog člana obitelji bez valjanog razloga predstavlja neosnovano miješanje države u obiteljski život što je protivno i članku 35. Ustava Republike Hrvatske. Tužitelj zaključno smatra da je opisano postupanje diskriminatorno prema tužitelju u situaciji kada se drugim službenicima dopuštalo da iz manje važnih razloga odu s posla te ujedno smatra da je sud olako odbacio tvrdnju tužitelja da se radi o osveti za prijavu nepravilnosti pa takav propust ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je sud zanemario relevantne činjenice o motivima poslodavca i o nejednakom postupanju. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu te otkloni nedostatke i sam riješi stvar.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da ostaje kod navoda i zaključaka iznesenih u osporenom rješenju te nalazi da prvostupanjsko rješenje nije nezakonito te da je tuženik pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na temelju istog don io pravilnu i zakonitu odluku koju je detaljno obrazložio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi čanka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski je sud održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je nakon izvršenog uvida u spis tuženika i sudski spis odbio tužbeni zahtjev.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog disciplinskog postupka pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje usmene opomene zbog utvrđene lake povrede službene dužnosti propisane u članku 98. stavku 1. točki 1. ZDS-a, odnosno zbog napuštanja radnih prostorija tijekom radnom vremena bez odobrenja nadređenog službenika.

8. Odredbom članka 23. stavka 1. ZDS-a propisano je da je državni službenik dužan poštivati propisano radno vrijeme tijela u kojem je zaposlen i koristiti ga za obavljanje dodijeljenih dužnosti te mora biti prisutan na radnom mjestu u skladu s uvjetima službe. Prema stavku 2. istog članka Zakona državni službenik se za vrijeme radnog vremena ne smije bez odobrenja nadređenog državnog službenika udaljavati iz radnih prostorija, osim radi korištenja dnevnog odmora, a u slučaju hitnog razloga svoje udaljavanje mora opravdati odmah po povratku.

9. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je tužitelj 24. siječnja 2023. evidentirao svoj dolazak za posao u 8,00 sati, da bi u 10,59 sati napustio radne prostorije bez odobrenja nadređene službenice te se do kraja radnog dana nije vratio na radno mjesto što je potvrđeno uvidom u evidenciju radnog vremena . Nadalje je utvrđeno da je tužitelj dan ranije uputio poruku na adresu elektroničke pošte ljudskih potencijala u kojoj je naveo da mora otići na sprovod člana obitelji i da je u poruci od 26. siječnja 2024. nakon što je pozvan dostaviti suglasnost nadređene osobe, dao očitovanje o razlozima ranijeg odlaska na posao.

10. Plazeći od mjerodavnih odredbi ZDS-a osnovano prvostupanjski sud smatra da je tužitelj prije odlaska s posla trebao ishoditi odobrenje nadređene službenice, a s obzirom da je napustio posao bez odobrenja, trebao se vratiti na radno mjesto i opravdati svoj izostanak. Navod tužitelj da se dan ranije obratio porukom na adresu elektroničke pošte ljudskih potencijala na koju nije dobio odgovor ne može nadomjestiti opravdanost izostanka tužitelja, a kako tužitelj i ne spori da je nadređena službenica bila na svom radnom mjestu 24. siječnja 2023. tužitelj je imao mogućnost i usmenim putem obavijestiti je o razlozima svog ranijeg odlaska odnosno zatražiti je da se izjasni o takvom zahtjevu tužitelj, što bi bilo razumno i logično, a posebno u situaciji kada je mjerodavnom odredbom članka 23. ZDS-a izričito propisano da se državni službenik ne može udaljavati iz službenih prostorija bez odobrenja nadređenog državnog službenika, a koja norma tužitelju nije nepoznata pa Sud ne nalazi da bi u takvoj situaciji bila riječ o neživotnom i pretjerano očekivanju od tužitelja.

11. Ovaj Sud prihvaća argumente prvostupanjskog suda da se u odnosu na postupanje javnopravnih tijela ne radi o povredi prava na osobni i obiteljski život tužitelja jer je tužitelj nije otišao na sprovod osobi koja ulazi u krug bliskih članova obitelji, dok se potreba pribavljanja odobrenja izostanka s radnog mjesta u takvoj situaciji ne može smatrati nerazumnim ili pretjeranim zahtjevom tužitelja.

12. U odnosu na pozivanje tužitelja u žalbi na presude Europskog suda za ljudska prava ističe se da nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer tužitelju nitko nije zabranio odlazak na sprovod bez opravdanog razloga, već je tužitelj napustio radno mjesto bez odobrenja nadređene osobe. Nadalje, tužitelj ničim ne dokazuje nejednako, diskriminatorno ponašanje javnopravnih tijela u odnosu na tužitelja, osim općenitih navoda da se nekim službenicima omogućavao odlazak s posla, radi po njemu manje važnih okolnosti.

13. Slijedom svega navedenog ocjenjuje se da navodi žalbe tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a posebno jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom o kojima se prvostupanjski sud na odgovarajući način očitovao s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

15. Trebalo je stoga temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 7. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković