Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1211/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, Poljička cesta 20 b, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2171/2020 od 29. prosinca 2022. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 11. srpnja 2024., rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. svibnja 2025. i rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. siječnja 2026., dana 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2171/2020 od 29. prosinca 2022. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 11. srpnja 2024., rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. svibnja 2025.i rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P- 2171/2020 od 11. srpnja 2024., rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. svibnja 2025. i rješenjem istog suda poslovni broj P- 2171/2020 od 16. siječnja 2026. pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.838,35 kn / 774,88 eura[1] / sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 15. ožujka 2020. do isplate .Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 11.220,00 kn /1.489,15 eura/.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ista preinači, odnosno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tuženika uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 200,00 eura.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, za isplatu razlike između ugovorene zaštićene i tržišne najamnine za mjesec ožujak 2018. a u odnosu na stan koji se nalazi u [adresa], na prvom katu č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 72,64 m2.

6. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti te sukladno čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na prvom katu č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], po-vršine 72,64 m2, da je presudom Županijskog suda u Splitu, Gžnaj-6/12 od 5. prosinca 2012. sud nadomjestio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i NŽ kao zaštićenog najmoprimca tog stana te je utvrđena zaštićena najamnina u iznosu od 160,59 kuna; da korisna površina predmetnog stana iznosi 68,02 m2 , da tržišna cijena najamnine za stan u tom dijelu grada iznosi 12,00 eura po m2 pa bi tržišna najamnina za predmetni stan iznosila na dan dospijeća 6.022,00 kune odnosno umanjeno za iznos zaštićene najamnine iznos od 5.838,36 kune tj. 774,88 eura.

8. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 774,88 eura

9. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi čl. 467. st. 1. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP koju također ističe žalitelj jer je prije podnošenja tužbe u ovom predmetu proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava.

10. Naime, tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora tuženiku 18. ožujka 2014. te je u istome naveo da potražuje isplatu razlike između tržišne najamnine za predmetni stan i iznosa zaštićene najamnine počev od 18. ožujka 2009. pa nadalje dok je tuženik po nadležnom državnom odvjetništvu otklonio zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora uz shvaćanje da tužitelj ni za koje razdoblje nema prava na isplatu te na taj način obzirom je i ovdje u odgovoru na tužbu tuženik osporio tužbeni zahtjev valja smatrati da je tužitelj prilaganjem zahtjeva za mirno rješenje spora i odgovorom na taj zahtjev ispunio svoju obvezu iz čl. 186.a ZPP. Naime i u situaciji da se tužitelj ponovno obratio prije podnošenja tužbe u ovom predmetu s novim zahtjevom izvjesno je da bi takav zahtjev bio odbijen od strane tuženika (po nadležnom državnom odvjetništvu).

11. Odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18 - dalje: ZNS) je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (čl. 13. ZNS) Isto tako, odredbom čl. 7. ZNS propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

11.1. Nadalje prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

11.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda („Narodne novine“, Među- narodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija). Takvim miješanjem tuženika, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

11.3. Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117 presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kojim je pro- pisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

11.4. Odluke ESLJP u Strassbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“, broj 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava.

11.5. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini za-štićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

12. U odnosu na prigovor zastare, valja reći sljedeće. VSRH je zauzeo stav u presudi Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva mjesečno te se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan čl. 230. stavka 1. ZOO-a. ESLJP je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iz- nos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III- 3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište ESLJP iz odluka Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva.

13. Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mog-li početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine„ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje- ZOO) . S obzirom da je tužba podnesena 26. lipnja 2020., to je pravilno sud prvog stupnja odbio prigovor zastare.

14. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca jer da imovinske prilike utječu na okolnost ima li pravo zaštićeni najmoprimac na zaštićenu najamninu. To stoga, što vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca, pri čemu je u konkretnoj situaciju visina zaštićene najamnine određena nadomještenim ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan presudom Općinskog suda u Splitu broj P-4759/09 (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.).

15. U odnosu na prigovor da je prvostupanjski sud propustio obračunati eventualni iznos poreza na dohodak od imovine sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, valja reći sljedeće. Prema članku 8. stavak 2. točka 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) porez na dohodak se ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Prema mišljenju ovog suda ne radi se o dohotku, već o naknadi štete koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega nije niti potrebno obračunavati porez.

16. Na žalbene navode koji se odnose na visinu utvrđene tržišne najamnine (da nije utvrđeno stanje stana i sl.) valja reći da ti žalbeni navodi predstavljaju činjenične pri- govore, a ovdje se radi, kao što je već navedeno, o sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP).

17. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično sta- nje pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika platiti tužitelju u- tuženi iznos od 774,88 eura.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno tužitelju dosudio troškove postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja neosnovano priznao trošak sastava podneska od 1. travnja 2022 i 25. travnja 2022. obzirom da su navedeni podnesci bili potrebni za vođenje parnice. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 52. st. 3 . Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., 138/23 dalje: Tarifa), za sve poduzete parnične radnje primijenio vrijednost boda u iznosu od 15,00 kuna/1,99 EUR, iako je predmetna odredba Tarife stupila na snagu 1. studenog 2022. dok je do tada na snazi bila tarifa prema kojoj je za poduzete parnične radnje stranci mogao biti priznat parnični trošak primjenom vrijednosti boda u iznosu od 10,00 kuna/1,33 EUR.

18.1. Naime, iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj troškovnikom od 8. prosinca 2022. zatražio trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 11.220,00 kn / 1.489,15 / eura (list 183 spisa). Odredbom iz Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dana 29. prosinca 2022., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka, na snazi je bila Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 15,00 kuna/1,99 EUR (Tbr. 50. Tarife), a koja se primjenjuje se od 5. studenog 2022. Stoga navedeni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

19. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 11. srpnja 2024., rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. svibnja 2025.i rješenjem istog suda poslovni broj P-2171/2020 od 16. siječnja 2026. te odlučiti kao u izreci ove presude.

20. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 7. svibnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Travaš