REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1578/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Cvitković, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josipa Bakočević, odvjetnica u Zadru, protiv tuženika MIATRADE d.o.o., Zadar, Sv. Vinka Paulskog 23, OIB 47032823539, kojeg zastupa punomoćnik Ana Vidov, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kotlar & Vidov & partneri d.o.o. Zadar, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-379/2018-71 od 3. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-379/2018-71 od 3. veljače 2026. u točki II. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-379/2018-71 od 3. veljače 2026. u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od d 4.264,07 eura na ime manje isplaćene neto plaće u razdoblju od 2013. do 2017. godine sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate (podtočka IV.) i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.404,69 eura na ime naknade za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad i preraspodjele (dio podtočke V.).

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-379/2018-71 od 3. veljače 2026. u preostalom dijelu točke III. izreke, podtočke I., II. i III. i dio podtočke V. kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.602,20 eura na ime naknade za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad i preraspodjele, kao i zatezne kamate na iznos od 5.006,89 eura od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate, i u točki IV. izreke i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-379/2018-71 od 3. veljače 2026. naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.364,95 eura na ime dodatka za staž sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno navedenih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke) i iznos od 3.804,54 eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačno navedenih novčanih iznosa do isplate, također po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke) sve u roku petnaest dana, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju (poslovno uvjetovani otkaz) od 23. veljače 2018. i da radni odnos tužitelja na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2013., registriran kod [adresa], Službe za društvene djelatnosti pod brojem 2561, na radnom mjestu motoriste, prestaje danom donošenja ove presude, kao i tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 6.808,68 eura na ime naknade za dežurstvo sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate, iznos od 4.264,07 eura na ime manje isplaćene neto plaće u razdoblju od 2013. do 2017. godine sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate i iznos od 5.006,89 eura na ime naknade za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad, te preraspodjele, također sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate (točka III. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.610,00 eura u roku petnaest dana (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.910,00 eura odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv presude obje stranke su pravovremeno izjavile žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj svojom žalbom pobija presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i njemu naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove. U žalbi u bitnom navodi da je taj dio presude nepravilan jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni o odlučnim činjenicama su proturječni, i to u pogledu činjenica koje su se utvrđivale i u pogledu činjenica koje su sporne a nisu se utvrđivale, jer nije proveden predloženi dokazni postupak, zatim da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede sadržaja radnopravnog odnosa, plaće, zakašnjenja, zateznih kamata i prigovora zastare, i učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zbog povrede članka 221.a (pravila o teretu dokazivanja) i povrede članka 186.b (tzv. stupnjevita tužba), kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. tog Zakona.

4. U odnosu na zaključak suda o zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, tužitelj tvrdi da je zasnovan samo na tvrdnjama tuženika i onome što je navedeno u odluci o otkazu, iako tužitelj pobija upravo pravilnost te odluke, a nije zasnovana na provjeri i ocjeni bilo koje isprave koja se nalazi u spisu, kao ni onih koje je tuženik bio dužan dostaviti postupajući po obvezi davanja podataka o radnom odnosu, posebno o broju članova posade za 2018. godinu i dijelova brodske dokumentacije koji nedostaju, pa prvostupanjski sud nije mogao izvesti pravilan zaključak o tome koliko je bilo članova posade zaposleno na oba tuženikova broda na kojima je tužitelj radio. Tvrdi da je time povrijeđena i odredba članka 135. stavka 2. Zakona o radu jer je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu zato što je on otkazao ugovor.

5. Tužitelj dalje navodi kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće na ime sati rada subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, prekovremenih sati, ali je pogrešno odbio taj zahtjev pozivajući se samo na tvrdnju tuženika da je platio tuženiku neto iznos te naknade i to tek dvije godine nakon dopune vještačenja i bez formalnog priznanja tužbenog zahtjeva u tome dijelu. Tvrdi kako je tražio dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi provjere obračuna poreza i doprinosa odnosno odgovara li isplaćeni neto iznos tuženom bruto iznosu i obračuna duga po osnovi zateznih kamata, koji je sud odbio bez navođenja razloga. Stoga smatra da nema realnog uporišta za zaključak prvostupanjskog suda kako taj dio tužbenog zahtjeva više nije osnovan, iako je tuženik djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu priznajući time da je osnovan.

6. U odnosu na naknadu plaće za dežurstvo, tužitelj tvrdi kako je tužitelj dokazao da radni sati nisu bili uredno evidentirani i da mu tuženik nije uredno obračunao plaću za stvarno odrađene radne sate, pa nema činjeničnog i pravnog uporišta za novi zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj za radno vrijeme koje je odradio uredno primao plaću. Tome u prilog idu nedostaci platnih lista, JOPPD obrazaca, te obračuna i evidencija radnih sati u usporedbi s plovidbenim redom i zapisima o plovidbi i članovima posade ukrcanima na brod, jer ukazuju na nedostatke u evidenciji radnog vremena i potrebu da se na tu okolnost ispitaju obveze poslodavca i utvrde stvarni uvjeti rada. Smatra da bi se tek tada moglo zaključiti o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva da se za one noći koje kao član posade radnik provede na brodu na straži utvrdi propisana naknada koja mu pripada po zakonu i kolektivnom ugovoru. Tvrdi kako je predlagao dopunu financijsko–knjigovodstvenog vještačenja u odnosu na naknadu za dežurstvo tako da se izračuna prema obvezama brodara da osigura dovoljan broj članova posade u plovidbi i u luci, ali taj dokaz prvostupanjski sud nije izveo, iako su pravni okvir i pravna osnova te tražbine vidljivi iz brodskog dnevnika, tj. dnevnika palube i dnevnika stroja, koji svaki, na kraju opisa plovidbe i smjene, sadrže stavku „vrši se redovno dežurstvo“, koje bi tužitelja dopalo najmanje svaki treći dan. U vezi s tim ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer se na pomorce ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru.

7. Tužitelj zatim posebno opširno obrazlaže svoje stajalište o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za manje isplaćenu neto plaću u odnosu na onu koja je navedena u obračunu plaće i JOPPD obrascima. Tvrdi da je tužbom tražio naknadu plaće koja se treba utvrditi financijskim vještačenjem i da je vrijednost predmeta spora prvotno bila okvirno označena i u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev razlikuje se samo za 2.137,05 eura, pa se formalno ne može raditi o preinaci tužbe u odnosu na naknadu na ime razlike plaće. Također tvrdi kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je riječ o stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku, da je sud raspravnim rješenjima naložio tuženiku dostavljanje dokumentacije o radnom odnosu i plovidbi za vrijeme trajanja radnog odnosa, pa se treba smatrati da je zastara u odnosu na pojedinačne mjesečne iznose razlika plaća iz konačnog zahtjeva (obračunate financijskim vještačenjem) prekinuta već podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora iz članka 189.a Zakona o parničnom postupku. Pitanje zastare tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelj zatim posebno obrazlaže pozivajući se na odredbe Zakona o radu o tome što je plaća, kako se ugovara ili utvrđuje, koji primici čine plaću, a koji ne, kako se plaća isplaćuje, te zaključuje da je podnošenjem tužbe prekinuta zastara za sve što po zakonu predstavlja plaću, a pod time se u skladu s razumnim očekivanjima u demokratskom društvu, podrazumijeva i onaj iznos plaće koji je prijavljen poreznoj upravi, a nije isplaćen radniku.

8. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i pogrešno utvrđenog uspjeha stranaka u sporu, jer smatra da se udovoljavanje jednom dijelu tužbenog zahtjeva pred sam kraj parnice koja traje osam godina ne može smatrati uspjehom tuženika u sporu i zbog toga smatra da bi odgovarajućom primjenom članka 158. Zakona o parničnom postupku, tuženik bio dužan tužitelju naknaditi troškove postupka, zatim da tužitelju pripadaju svi troškovi koje je imao u vezi vođenja spora, predujma za vještačenje radi utvrđivanja osnovanosti i visine tražbine, te da dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu i prestanku ugovora o radu sam po sebi nema značajni utjecaj na uspjeh u sporu.

9. Tužitelj predlaže da žalbeni sud ukine pobijani dio presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s uputom da provede dokazni postupak ili da za dio tužbenog zahtjeva u kojem je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

10. Tuženik, pak, svojom žalbom pobija presudu samo u točki II. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor tvrdeći da prema odredbama Zakona o radu tužitelj ima pravo na isplatu te naknade samo u slučaju prestanka ugovora o radu i to za onaj dio godišnjeg odmora koji radnik više ne može iskoristiti. Poziva se i na odredbe tog zakona o prijenosu i vremenskom ograničenju korištenja godišnjeg odmora i tvrdi kako je dosuđivanjem naknade, sud praktično pretvorio pravo na godišnji odmor u novčanu tražbinu koja se prenosi iz godine u godinu, iako takvo pravno rješenje zakon ne poznaje. Tuženik dalje tvrdi kako neizdavanje formalne odluke, ne znači da godišnji odmor nije korišten i da je radniku onemogućeno korištenje, nego da bi se eventualno radilo o organizacijskom propustu, ali ne o materijalnopravnoj osnovi za isplatu. Ukazuje i na zakonsku zabranu zamjene godišnjeg odmora novcem, te na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja činjenice korištenja godišnjeg odmora zbog koje je presuda u tome dijelu zasnovana na pretpostavci. Predlaže da drugostupanjski sud preinači taj dio presude tako da odbije tužbeni zahtjev na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

11. Nijedna stranka nije podnijela odgovor na žalbu protivne strane.

12. Tuženikova žalba je neosnovana, a tužiteljeva je djelomično osnovana.

13. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

14. Predmet spora prema prvoj podnesenoj tužbi bio je zahtjev tužitelja za isplatu naknada na ime dodatka za radni staž, za dežurstvo, za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad i preraspodjele, te za neiskorišteni godišnji odmor. Takav tužbeni zahtjev tužitelj je zasnivao na tvrdnjama da stvarno odrađeni radni sati, prema brodskim spisima o radnom vremenu te sustavu upravljanja sigurnošću i plovidbenom redu pokazuju dežurstva koja je tužitelj odrađivao i sate rada (tablice koje potpisuje kapetan) za koje nikad nije plaćen, te da mu tuženik nije omogućio korištenje godišnjeg odmora za sve vrijeme od 2013. godine do podnošenja tužbe.

15. Nakon što je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelj je uz postojeći istaknuo i zahtjev za utvrđenje da ta odluka nije dopuštena i da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao s danom donošenja prvostupanjske presude, te zahtjev za isplatu otpremnine i naknadu štete u visini tri ugovorene mjesečne plaće.

16. Konačno postavljenim tužbenima zahtjevom tužitelj je onaj dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka o visini svakog dijela o kojima je odlučeno pobijanom presudom, osim u odnosu na naknadu za dežurstvo, s tim da je istaknuo i zahtjev za plaćanje razlike naknade za manje isplaćenu neto plaću u razdoblju od 2013. do 2017. godine, koja nije bila sadržana u ranije postavljenim tužbenim zahtjevima. U odnosu na taj dio, prvostupanjski sud je zaključio da je riječ o preinaci tužbe i postupajući po odredbi članka 190. ZPP -a dopustio preinaku unatoč protivljenju tuženika.

17. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu uglavnom ponavljajući tvrdnje da je pravilno obračunao sve naknade na plaću koje tužitelju pripadaju prema ugovoru o radu, Pravilniku o radu, Pravilniku o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine, Kolektivnom ugovoru i Zakonu o radu, iako je nakon izvođenja vještačenja izjavio da će platiti tužitelju onaj dio koji se odnosi na naknadu za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad i preraspodjele u iznosu od 5.006,89 eura.

18. Radi utvrđivanja spornih činjenica prvostupanjski sud je izveo dokaz uvidom isprave na koje su se stranke pozivale i koje su dostavile (popis svih tih isparava naveden je u točki 33. obrazloženja, ali su samo neke od njih cijenjene i korištene kao dokaz) i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a odustao je od ranije određenih dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka s obrazloženjem da su sve odlučne činjenice važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene ocjenom ostalih izvedenih dokaza.

19. S obzirom na to da nijedna stranka nije podnijela žalbu protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.364,95 eura na ime neisplaćene naknade plaće u vidu dodatka za staž s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), protekom roka za žalbu presuda je u tome dijelu postala pravomoćna.

20. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 3.804,54 eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za razdoblje od 2013. do 2017. godine, prvostupanjski sud je pozivom na pravila dokazivanja u sporovima iz radnog odnosa utvrdio da na temelju članka 85. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23) postoji dužnost poslodavca da utvrdi raspored korištenja godišnjeg odmora i da tuženik nije donio formalnu odluku o korištenju godišnjeg odmora, pa smatra da takav propust poslodavca ne može ići na štetu radnika. Kako sa sigurnošću nije mogao utvrditi da je tužitelj iskoristio pravo na godišnji odmor, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati naknadu zbog neiskorištenog godišnjeg odmora čiju je visinu utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

21. Osnovano tuženik tvrdi da se radnik ne može odreći prava na godišnji odmor, niti poslodavac i radnik mogu sklopiti sporazum o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, kao i da bi radnik imao pravo na isplatu naknade za godišnji odmor umjesto korištenja godišnjeg odmora samo u slučaju prestanka radnog odnosa, i u prilog tome pravilno se poziva na odgovarajuće odredbe Zakona o radu (članci 80. do 83. toga Zakona) kojima je to propisano na posve jasan način koji ne zahtjeva dodatno tumačenje. Pravilno je i tumačenje odredbe članka 84. Zakona o radu o vremenskom ograničenju prijenosa neiskorištenog godišnjeg odmora u iduću godinu. Međutim, u ovoj pravnoj stvari nije riječ ni o jednom od tih prava i obveza radnika i poslodavca, nego o naknadi štete zbog toga što poslodavac nije omogućio radniku korištenje godišnjeg odmora. Visina te štete je pravilno utvrđena u visini naknade za godišnji odmor na koju bi radnik imao pravo da mu je poslodavac omogućio korištenje godišnjeg odmora.

22. Po ocjeni ovoga suda ne radi se o pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti iz članka 5. stavka 4. ZPP-a da bi drugostupanjski sud trebao postupiti po odredbi članka 367.a ZPP-a. U postupku se, naime, raspravljalo o tome je li tuženik, kao poslodavac ispunio svoje ugovorne obveze (ugovorom o radu je propisano da tužitelj ima pravo na godišnji odmor, njegovo trajanje i način obračuna naknade) i zakonske obveze (članak 76. Zakona o radu) i omogućio tužitelju korištenje plaćenog godišnjeg odmora u spornom razdoblju (što je činjenična osnova za postojanje prava na popravljanje štete), a ne o tome ima li pravo tuženik zahtijevati plaćanje novčane naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora za što zaista ne postoji pravna osnova. Iz razloga presude jasno je da prvostupanjski sud nije prihvatio tužbeni zahtjev na temelju te navaljene pravne osnove, kako to tuženik nastoji prikazati u žalbi. Konačno, tužitelj se u tužbi pozivao na postupanje tuženika protivno ugovoru o radu od 1. veljače 2013., Pravilniku o radu od 21. svibnja 2007., Sporazumu predstavnika brodara i pomoraca od 12. rujna 2006. o minimalnim radnim i socijalnim standardima na kojima će se temeljiti ugovori o radu članova posade brodara, te Nacionalnom kolektivnom ugovoru za hrvatske pomorce na putničkim brodovima i trajektima, kojim aktima je propisano pravo tužitelja na plaćeni godišnji odmor i obveza tuženika da mu omogući korištenje godišnjeg odmora, te da mu je upravo protupravnim postupanjem prouzročio štetu.

23. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i pravila o teretu dokazivanja, jer u nedostatku bilo kakve odluke o korištenju godišnjeg odmora ili obračuna naknade za godišnji odmor u obračunima plaća u spornom razdoblju, pravilan je zaključak, da bi tuženik, koji tvrdi suprotno, trebao dokazati da je omogućio tužitelju korištenje godišnjeg odmora, da ga je tužitelj iskoristio i kada, te kako je obračunao naknadu za godišnji odmor u obračunima plaće.

24. Budući da tuženik nije dokazao te odlučne činjenice, dužan je nadoknaditi tužitelju štetu zbog povrede ugovorne i zakonske obveze o omogućavanju korištenja godišnjeg odmora (članak 342. i članak 1045. Zakona o obveznim odnosima , „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točki II. izreke na temelju odredbe članka 368. ZPP-a.

25. Obrazlažući odluku o neosnovnosti dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i da je tužitelju radni odnos prestao tek donošenjem prvostupanjske presude, prvostupanjski sud se poziva samo na sadržaj odluke o otkazu i očitovanja tuženika na zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zašto činjenice koje su navedene u tim ispravama smatra istinitim, iako ih je tužitelj osporavao i u prilog tome navodio činjenice i predlagao dokaze, nije jasno i valjano obrazloženo. Zbog toga se ne može ispitati pravilnost stajališta suda o tome da je tuženik poštovao sve relevantne odredbe Zakona o radu kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu, posebno jesu li za to postojali organizacijski razlozi. Prvostupanjski sud se poziva i na odluku tuženika o smanjenju broja zaposlenih motorista s četiri na tri, koju smatra opravdanom organizacijskim razlozima, ali te odluke nema u spisu. Tuženik je u odluci o otkazu ugovora o radu samo naveo da je kod njega prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužitelj prethodno radio i da nije u mogućnosti radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, koji odgovaraju poslovima na kojima je radnik prethodno radio jer u organizacijskoj strukturi poslodavca nema odgovarajućih slobodnih radnih mjesta. Međutim, nijednu od tih tvrdnji tuženik nije dokazao. Tuženik nije dokazao ni da je postupio po odredbama članka 115. stavaka 5. i 6. Zakona o radu, budući da je samo dostavio popis svojih zaposlenika na dan 21. veljače 2020., dakle dvije godine nakon otkaza ugovora o radu. Činjenica da u razdoblju od šest mjeseci nakon poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju, na istim poslovima nije zaposlio drugog radnika, ne može se pravilno utvrditi na temelju tog popisa, jer ništa ne govori o zaposlenju radnika u relevantnom razdoblju od šest mjeseci nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.

26. Stoga tužitelj osnovano tvrdi da zbog odustanka od izvođenja dokaza koji su bili određeni, činjenično stanje u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije pravilno i potpuno utvrđeno i presuda nema razloga o odlučnim činjenicama čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

27. Međutim, neosnovano tužitelj tvrdi da je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a. Da bi ta povreda bila učinjena potrebno je da je nezakonitim postupanjem suda tužitelj onemogućen u raspravljanju pred sudom. Iz podataka u spisu razvidno je da je o svim poduzetim parničnim radnjama tužitelj bio uredno obaviješten i imao je mogućnost raspravljanja pred sudom, uključujući i predlaganje dokaza. Prema odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prema odredbi članka 292. stavka 4. ZPP-a predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku, sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja i prema odredbi stavka 6. toga članka sud u daljnjem tijeku parnice nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza. Dakle, eventualno nepravilno postupanje suda odbijanjem izvođenja dokaza pod uvjetom da je utjecalo na pravilnost i zakonitost presude, značilo bi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP -a ili da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

28. Osnovano tužitelj osporava i dio pobijane presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za dežurstvo. Obrazlažući tu odluku prvostupanjski sud se pozvao na odredbe članaka 60. i 61. Zakona o radu i zapise trajanja odmora članova posade paluba/stroj za tužitelja na temelju kojih je utvrdio da je tužitelj za svaki pojedini dan u mjesecu kojeg je proveo na radu kod tuženika, u plovidbi, koristio dnevni odmor. Iz toga nije jasno u kakvoj su vezi sati odmora na koje je tužitelj imao pravo sa satima dežurstva. Nije jasno ni na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da posebno organiziranog dežurstva kod tuženika nije bilo nego da se obračun i evidencija radnih sati vršio na mjesečnoj bazi uz uobičajeno i preraspodijeljeno radno vrijeme, za koje radno vrijeme je tužitelj uredno primao plaću.

29. U prilog stajalištu da tužitelj nema pravo na posebnu naknadu za dežurstvo prvostupanjski sud se pogrešno poziva na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-76/2024-2 od 25. veljače 2025. i Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009., jer se one odnose na slobodno vrijeme koje pomorac po naravi posla mora provesti na brodu, a ne na vrijeme koje je proveo u dežurstvu.

30. Osnovano tužitelj tvrdi i da se prema odredbi članka 88. stavka 1. Zakona o radu na pomorce (…) ne primjenjuju odredbe toga Zakona o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru, pa se prvostupanjski sud nepravilno poziva na odredbe toga Zakona o korištenju dnevnog odmora.

31. Tužitelj se u prilog osnovanosti toga dijela tužbenog zahtjeva pozivao na podatke iz brodskog dnevnika (dnevnika palube i dnevnika stroja) u dijelu u kojem na kraju opisa plovidbe i smjene sadrže stavku „vrši se redovno dežurstvo“, ali prvostupanjski sud nije cijenio taj, ni druge predložene dokaze, pa osnovano tužitelj tvrdi da je odluka o tome dijelu tužbenog zahtjeva donesena na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da presuda nema razloga o bitnim činjenicama.

32. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 5.006,89 eura na ime naknade za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad i preraspodjele, iz podataka u spisu razvidno je da je taj dio tužbenog zahtjeva tuženik osporavao, sve dok nije provedeno vještačenje i utvrđena visina te naknade u bruto iznosu koju je tuženik bio dužan obračunati i isplatiti tužitelju u skladu s ugovorom o radu. Tada je tuženik izjavio da će podmiriti tu naknade, ali time nije djelomično priznao tužbeni zahtjev, kako to pogrešno smatra tužitelj. Ni tužitelj nije djelomično povukao tužbu, barem za onaj iznos koji mu je isplaćen na račun o čemu je sam dostavio dokaze (riječ je o iznosu od 3.404,69 eura koje je tuženik platio 23. listopada 2023.), pa je u takvoj pravnoj situaciji sud samo mogao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

33. Međutim, osnovano tužitelj tvrdi da je predložio provođenje dopunskog vještačenja radi utvrđivanja pravilnosti izračuna neto iznosa ovih naknada koje mu je tuženik isplatio i radi obračuna kamata koje su dospjele na dan plaćanja. Prvostupanjski sud je bez navođenja razloga odbio izvesti predloženi dokaz, tako da je činjenično stanje glede pravilnosti obračuna neto iznosa i iznosa poreza i doprinosa, ostalo neutvrđeno, a uz to je bez ikakvih razloga odbio i tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do plaćanja.

34. Kako je sa sigurnošću utvrđeno da je tuženik platio tužitelju iznos od 3.404,69 eura, u tome dijelu je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan. U preostalom dijelu koji predstavlja razliku do iznosa od 5.006,89 eura i zatezne kamate pobijana presuda se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

35. Neosnovane su tvrdnje tužitelja da je u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime razlike do koje je došlo zbog toga što je tuženik na obrascima JOPPD pravilno iskazivao obračunate bruto i neto iznose plaće te neto pomorskog dodatka, a tužitelju manje isplaćivao na račun, podnio stupnjevitu tužbu iz članka 186. b stavka 3. ZPP-a. Naime, iz sadržaja tužbe i svih tužiteljevih navoda, iz pisanih podnesaka i onih danih na ročištima, nigdje ne proizlazi da je istaknuo zahtjev kojim je zatražio od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa (…) čiju će visinu (…) odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Stoga je postavljanje zahtjeva za isplatu te naknade tek u podnesku od 2. studenog 2023. prvostupanjski sud pravilno smatrao preinakom tužbe isticanjem toga zahtjeva uz već postojeće (članak 191. stavak 1. ZPP-a).

36. Tužitelj je, doduše, u više navrata tvrdio kako postoji razlika plaće obračunate u JOPPD obrascima i one koja mu je isplaćena, čak je na njegov prijedlog određeno i izvođenje financijskog vještačenja radi utvrđivanja te razlike, zajedno s drugim vidovima naknada koje tuženik nije bio obračunao i isplatio tuž itelju u skladu s ugovorom o radu i drugim mjerodavnim propisima. Međutim, to samo po sebi ne može predstavljati zahtjev iz članka 186.b stavka 3. ZPP -a da bi njegovim podnošenjem došlo do prekida zastare.

37. Stoga je odluka o prigovoru zastare osnovana, jer je riječ o tražbini koja dospijeva u razdoblju od 2013. do 2017. godine. Tužitelj je zahtjev za isplatu te tražbine istakao u podnesku od 2. studenog 2023. Kako je prije toga protekao petogodišnji zastarni rok propisan člankom 139. Zakona o radu, zastarijevanjem je prestalo pravo tužitelja da od tuženika zahtijeva ispunjenje te obveze (članak 214. ZOO-a).

38. Na temelju navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od d 4.264,07 eura na ime manje isplaćene neto plaće u razdoblju od 2013. do 2017. godine sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do isplate i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.404,69 eura na ime naknade za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, prekovremeni rad, noćni rad i preraspodjele, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP -a. U preostalom dijelu točke III. izreke prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a.

39. Na temelju članka 166. stavaka 3. i 4. ZPP-a ukinuta je i odluka o troškovima postupka bez potrebe odlučivanja o osnovanosti tužiteljeve žalbe. Neovisno o tome, valja dodati da se odredba članka 158. ZPP-a ne može na odgovarajući način primijeniti onda kada tužitelj ne povuče tužbu iako je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu. S druge strane, također treba istaknuti da iz obrazloženje odluke o troškovima nije jasno kako je prvostupanjski sud utvrdio omjer uspjeh stranaka u ovom sporu, posebno kako je uračunao uspjeh tuženika glede tužbenog zahtjeva koji ne glasi na novčanu svotu. Nije razvidno ni je li prvostupanjski sud ocjenjivao uspjeh stranaka u pogledu dokazivanja osnove zahtjeva, posebno troškova vještačenja koje je predujmio tužitelj (članak 154. stavak 2. (zadnja rečenica) ZPP-a).

40. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovom odlukom, tako da će ponovo odlučiti o potrebi izvođenja predloženih dokaza, te pravilnom ocjenom već izvedenih dokaza, kao i onih koje odluči izvesti, pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice potrebe za odluku o tužbenim zahtjevima, dati razloge o svim odlučnim činjenicama i na utvrđene činjenice pravilno primijeniti odredbe Zakona o radu i druge mjerodavne propise, te donijeti novu na zakonu zasnovanu presudu o onim zahtjevima za koje je prvostupanjska presuda ukinuta. U toj presudi će ponovo odlučiti i o troškovima parničnog postupka, uključujući i troškove ovog žalbenog postupka, vodeći pri tome računa o pravilnoj primijeni odredbe članka 154. ZPP-a.

Zagreb, 7. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ana Cvitković