REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x-78/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia banka d.d., OIB 32247795989, iz Zagreba, R. F. Mihanovića 9, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Mišetić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mišetić i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika ŠA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sada nepoznatog boravišta, kojeg zastupa posebna skrbnica NA, odvjetnica u [adresa], radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-450/17-2 od 27. lipnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5460/12-67 od 2. prosinca 2016., na sjednici održanoj 6. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (stavak I. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, obzirom da je zastupan po posebnom skrbniku (stavak II. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda na način da je suđeno:
„I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5460/12-67 od 2. prosinca 2016. i sudi:
1. Nalaže se tuženiku ŠA da tužitelju "Croatia banka d.d." plati iznos od 1.583.190,80 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. travnja 2016. do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
2. Nalaže se tuženiku ŠA da tužitelju "Croatia banka d.d." plati iznos od 10.438.216,86 kn na ime nepodmirenih kamata za razdoblje od dospijeća do 2. ožujka 2008.
3. Nalaže se tuženiku ŠA da tužitelju "Croatia banka" d.d. plati iznos od 1.165.422,36 kn na ime nepodmirenih kamata za razdoblje od 3. ožujka 2011. do 31. ožujka 2016.
II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 205.540,94 kn.“.
3. Tuženik je izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13,28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava te radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška tuženiku.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio istu odbaciti kao nedopuštenu odnosno odbiti kao neosnovanu, ujedno potražujući trošak sastava odgovora.
5. Revizija nije osnovana.
6. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se samo iznosi zakonski opis te bitne povrede bez navođenja konkretnog nedostatka pobijane presude zbog kojeg se ona ne bi mogla ispitati, pa je riječ o neobrazloženom revizijskom razlogu kojeg ovaj sud nije dužan, a niti ovlašten ispitivati, jer revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga koji su u reviziji određeno navedeni i obrazloženi (čl. 386. i 392.a ZPP).
7.1. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg je revident podnio reviziju.
8. U predmetnom postupku riječ je o mjeničnom sporu protiv mjeničnog jamca (avaliste) za koju tužitelj tvrdi da je izdana radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu broj 508-143 od 10. srpnja 1992. i aneksa I tom ugovoru od 31. ožujka 1993., te radi osiguranja ugovora o kreditu broj 518-1744 od 10. srpnja 1992. i aneksa I tom ugovoru od 31. ožujka 1993., koji ugovori su sklopljeni između tužitelja i poduzeća „Stakloterm“ d.o.o. iz Svete Nedjelje (dalje: Ugovori o kreditu), čiji vlasnik i direktor je bio tuženik ŠA, a nad kojom je tvrtkom je tijekom predmetnog postupka otvoren stečaj i povučena tužba.
9. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev prihvaćajući tuženikov prigovor protupravnog ispunjenja mjenice (čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici - „Narodne novine“, broj 74/94 i 92/10 - dalje: ZM) osnovanim. Pri tom sud prvog stupnja obrazlaže kako iz navedenih ugovora ne proizlazi da je kao instrument osiguranja navedena i mjenica odnosno zaključuje da navod u toč. 10. u oba ugovora koji glasi: „da se korisnik kred ita obvezuje dostaviti i druge instrumente osiguranja koje kreditor zatraži“ ne dokazuje da je tuženik predao tužitelju i vlastitu bianco mjenicu. Slijedom izloženog sud prvog stupnja smatra da je po izjavljenom prigovoru protupravnog ispunjenja mjenice teret dokaza suprotnog na tužitelju, a što po ocjeni suda prvog stupnja tužitelj nije uspio dokazati.
10. Međutim sud drugog stupnja preinačio je prvostupanjsku odluku koristeći se procesnim ovlaštenjima iz odredbe čl. 373.a ZPP i prihvatio tužbeni zahtjev prije svega smatrajući pogrešnim stav suda prvog stupnja da bi tuženik bio ovlašten izjavljivati prigovor protupravnog ispunjenja mjenice. To stoga, što isti, po stavu suda drugog stupnja, nije bio sudionik osnovnog posla, već je to bila tvrtka „Stakloterm“ d.o.o., u čije ime je tuženik potpisao mjenicu, a osobno ju potpisao u svojstvu jamca.
10.1. Nadalje, sud drugog stupnja u svom obrazloženju izlaže da sve i da tuženik u predmetnom slučaju i jest sudionik pravnog posla te da ima pravo na prigovor protupravnog ispunjenja, priloženi dokazi i tvrdnje tuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, nisu dovoljna osnova za zaključak da predmetna mjenice nije izdana upravo kao pokriće tražbine iz predmetnih ugovora.
10.2. Pritom sud drugog stupnja takav svoj stav obrazlaže utvrđenjima da je tuženik u protestu izjavio da će upravo on osobno podmiriti dug, a tvrdnja da bi mjenica datirana s 22. veljače 1995. bila izdana kao osiguranje po ugovoru o garanciji od 26. travnja 1993., u vezi koje su sve tražbine podmirene još 1993. (prema tvrdnji samog tužen ika), je prema ocjeni suda drugog stupnja potpuno neuvjerljiva, dok je nasuprot tome tražbina po predmetnim ugovorima o kreditu u to vrijeme bila dospjela (ugovori o kreditu otkazani su 28. veljače 1994.), a neplaćena.
10.3. Slijedom svega izloženog sud drugog stupnja preinačio je prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev.
11. Prema ocjeni ovoga suda revizijski navodi tužitelja u okviru pogrešne primjene materijalnog prava po svojoj naravi predstavljaju činjenične prigovore. Budući da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje činjenične prigovore tuženika iznesene u reviziji niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti.
12. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.
13. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 6. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
