Poslovni broj: Gž-729/2026-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivane Erceg Ćurić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2036/2024-17 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u točkama I. i II. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2036/2024-17 od 22. prosinca 2025.

II. Preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. izreke pobijane presude tako da se nalaže tuženiku u roku 15 dana platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 392,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu tog troška u preostalom dijelu, za iznos od 937,50 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 228-50- 4235503 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 4. srpnja 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik kao kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 247,12 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. srpnja 2013. određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. "

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku uvećanog za trošak žalbenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

5. Nadalje, u situaciji kada je tuženik već u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora, propust suda da na pripremnom ročištu donese odgovarajuće rješenje predstavlja povredu postupka, ali ista nije bitna u smislu članka 154. stavka 1. ZPP jer taj propust nije utjecao niti je mogao utjecati na donošenje pravilne i zakonite presude, dok okolnost da je prvostupanjski sud kod odluke o parničnom trošku kao vrijednost predmeta spora uzeo vrijednost naznačenu u tužbi, iako je prigovor tuženika osnovan, ima značaj pogrešne primjene materijalnog prava, pa je odlučeno kao u izreci zbog razloga koji slijede.

6. Tužitelj, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i spisa, u bitnome tvrdi kako je sa tuženikom 4. srpnja 2007. sklopio ugovor o kreditu u kojem je sadržana i sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koju u tom dijelu drži ništetnom i traži da je sud takviom utvrdi, a kako je kredit prijevremeno otplatio traži i povrat iznosa naknade koju je platio tuženiku zbog prijevremene otplate kredita.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi.

8. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, kako je tuženik kao kreditor korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje iznos od 26.532,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate kredita od sedam godina (84 mjeseca), kao i da je tužitelj taj kredit zatvorio prijevremenom uplatom 15. srpnja 2013.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna predmetna odredba ugovora o kreditu, a slijedom te činjenice i je li tuženik primjenom te odredbe neosnovano ostvario korist povrat koje tužitelj traži u ovom postupku, je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja i početak tijeka zakonskih zateznih kamata.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti sporne odredbe, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnosti te odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora glede ocjene valjanosti sporne odredbe ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03) koji je prvostupanjski sud pravilno primijenio.

12. Nadalje, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno kako je tužitelj nastupao kao potrošač kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a nije sporno ni da je tužitelj 15. srpnja 2013. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 247,12 eura, dok već iz sadržaja sporne ugovorne odredbe proizlazi kako visina naknade nije transparentna i ovisi isključivo o odluci tuženika i kako stranke nisu ugovorile parametre po kojima bi se utvrdila visina sporne naknade.

13. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako tužitelju nisu predočene informacije o načinu određivanja naknade za prijevremenu otplatu,

- da se o odredbi o plaćanju naknade nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njen sadržaj i visinu naknade.

14. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju u postupku izvedenih dokaza, osobito sadržaju predmetnog ugovora i iskazu tužitelja, koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio, a tuženik ta utvrđenja svojim žalbenim navodima nije s uspjehom doveo u sumnju, pa ih kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Slijedom tih utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je sporna ugovorna odredba ništetna. Tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije dokazao da bi pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita, pa sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što za posljedicu ima njenu ništetnost u dijelu u kojem je ugovorena naknada po odredbi članka 87. u vezi s člankom 81. ZZP/03.

15. Kako je sporna odredba konkretnog ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelju pripada pravo na restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

16. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

17. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat naknade zbog prijevremene otplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu iznos naknade koji je uplatio tužitelj nije sporan.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).

19. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju kako je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao taj iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena podrazumijeva se nesavjesnost kreditne institucije.

20. Slijedom navedenog, žalba tuženika u odnosu na meritum nije osnovana, pa je po odredbi članka 368. stavak 1. ZPP presuđeno kao u izreci pod I.

21. S druge strane, s pravom tuženik u žalbi ističe kako je vrijednost predmeta spora po kojoj je tužitelju dosuđen parnični trošak suviše visoko utvrđena, jer je u konkretnom slučaju istaknuti deklaratorni zahtjev poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, pa je pravilno stajalište tuženika kako je vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. Prema tome, vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 247,12 eura.

22. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak, pogrešno je kod primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 i 107/25 - u nastavku OT) kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora iznos od 1.574,35 euro, koji je tužitelj naznačio u tužbi, a kojem iznosu je tuženik pravodobno prigovorio.

23. S druge strane, u situaciji kada iz spisa proizlazi kako je tužitelj platio sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 53,09 eura, neosnovano tuženik u žalbi prigovara dosuđenom trošku sudske pristojbe, jer tužitelj nije iskoristio mogućnost (ne i obvezu) plaćanja 50% pristojbe predviđenu člankom 7. stavkom 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine broj: 118/18 i 51/23).

24. Prema tome, kako tuženik u ostalom dijelu nije osporio da bi trošak koji je priznat tužitelju bio potreban za vođenje ovog postupka, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je prema vrijednosti predmeta spora od 247,12 eura trebalo priznati trošak angažiranja odvjetnika, i to 25 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT),25 bodova za sastav obrazloženog podneska od 16. svibnja 2024. (Tbr. 8. točka 1. OT) i po 25 bodova za zastupanje na ročištima od 9.rujna 2024., 27. siječnja 2025. i 16. prosinca 2025. (Tbr. 9. točka 1. OT), odnosno ukupno 125 bodova, što obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV iznosi 312,50 eura. Taj trošak trebalo je uvećati za priznati trošak sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 79,64 eura i ukupno na taj način priznati tužitelju trošak u iznosu od 392,14 eura.

25. Iz navedenog slijedi kako je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju trošak u iznosu od 937,50 eura, pa je po odredbi članka 380. točke 3) ZPP trebalo preinačiti rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. pobijane presude i riješiti kao u izreci pod II.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troška je odbijen jer je uspio sa žalbom samo u pogledu sporednog potraživanja (odluke o parničnom trošku) a u odnosu na taj dio nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP), pa je riješeno kao u izreci pod III.

Split, 6. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Ivan Tironi