REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-131/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 8, kojeg zastupa punomoćnik CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 23. travnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 15. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.387,91 EUR sa zateznim kamatama:

- na iznos od 10,56 EUR tekućim od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,44 EUR tekućim od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,92 EUR tekućim od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,92 EUR tekućim od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.351,07 EUR tekućim od 02. prosinca 2008. godine do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište prim jenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Utvrđuje se da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 287,31 €.

III/ Prebijaju se tužiteljeva i tuženikova tražbina u iznosu od 287,31 €.

IV/ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.100,60 € sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- na iznos od 10,56 EUR tekućim od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,44 EUR tekućim od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,92 EUR tekućim od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,92 EUR tekućim od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.351,07 EUR tekućim od 02. prosinca 2008. godine do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište prim jenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V/ Nalaže s tuženiku, naknaditi tužitelju u roku od 15 dana prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.633,60 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 15. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

VI/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 2.127,42 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i u dijelu zateznih kamata na dosuđeni trošak preko stope dodijeljene pod točkom V/ izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je u kratkom naveo da su MH i tuženik sklopili 05.03.2007. ugovor o kreditu broj 336- 08/2007 kojim je odobren kredit u valuti CHF te da je vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine sa MH kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare kao i nedostatka aktivne legitimacije. U kratkom je naveo da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Osporio je da bi i korisnik kredita bio potrošač. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na odluke VSRH Rev 2221/18, VTS RH Pž-6632/2017, Pž-7129/13. Nadalje, navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Također je osporio tijek zakonskih zateznih kamata. Podneskom od 20.02.2024. tuženik je podnio prigovor radi prijeboja i to svoje tražbine koje ima tuženik prema tužitelju u odnosu na negativne razlike tečaja po predmetnom kreditu odnosno s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.000,00 €, što je specificirao na ročištu dana 11.06.2024. Na ročištu dana 21. svibnja 2025. je specificirao svoju tražbinu u iznosu od 287,31 € sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

3. Tužitelj je tijekom postupka osporio isti prigovor radi prijeboja u osnovu i visini te je istaknuo prigovor zastare.

4. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 154/25 dalje: ZPP) te je postavio manifestacijski zahtjev prema tuženika na dostavu prvog/početnog otplatnog plana, sve odluke ili obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled prometa po kreditu, sve otplatne planove koji su izrađeni kod promjene kamatne stope, specifikaciju uplata te sve vezano za predmetni Ugovor o kreditu.

5. Međutim, na ročištu dana 21. svibnja 2025. povukao manifestacijski zahtjev. Stoga je sud, u odnosu na manifestacijski zahtjev, donio odluku na temelju odredbi iz čl. 193. ZPP-a, a obzirom da se povlačenju istog tuženik nije protivio donošenjem rješenja od 03. lipnja 2025.

6. Nadalje, podneskom od 17.12.2024. tužitelj je postavio određeno tužbeni zahtjev. Tuženik je u podnesku od 09.01.2025. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Uvidom u spis razvidno je da tužitelj nije djelomično povukao tužbu i da je tužbeni zahtjev određeno postavljen prvi put dana 17.12.2024., slijedom čega se ne radi o djelomično povlačenju tužbe.

7. Sud je dana 03. lipnja 2025. donio presudu, koja presuda je djelomično ukinuta rješenjem VTS RH poslovni broj Pž-3743/2025 od 08. prosinca 2025. i to u odnosu na točke I/, III/ i IV/ izreke te je predmet vraćen na ponovno postupak uz uputu da se ocijeni je li tužitelj pasivno legitimiran u pogledu tuženikove tražbine na temelju koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te da ocijeni tužiteljev prigovor zastare u odnosu na tuženikovu tražbinu iz prigovora radi prebijanja.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), obavijesti (list 22, 29 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 23-28 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa (list 49-50 spisa), sudska praksa (list 51-96, 111-146, 152-187, 197-253, 260-273, 281-284 spisa), stručne članke (list 97- 110, 188-196, 274-280 spisa), mišljenje vještaka Zrinka Ručevića (list 254 spisa), tablica kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule (list 255-259 spisa), pisanu izjavu svjedoka NHU (list 147-151 spisa), pisanu izjavu svjedoka MH (list 303-304 spisa), ZK izvadak (list 326-327 spisa), pribavio je podatke od Turističke zajednice grada Crikvenica (list 319 spisa), saslušao je svjedoka MH (list 322-323 spisa), TH (list 324 spisa) i VH (list 324-325 spisa) te je proveo financijsko vještačenje (list 390-361 spisa).

9. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja saslušanja javnog bilježnika na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora o strane korisnika kredita, obzirom da iste okolnosti nisu odlučne, a posebice je pri tome imao na umu da je sud dužan provesti postupak uz što manje troškova i u što kraćem roku, a saslušavanje još svjedoka bi dovelo do nepotrebnog povećanja troškova postupka, kao i nepotrebnog produžetka trajanja postupka.

10. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP -a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da je osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Ujedno, tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja po osnovi anuiteta koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu.

12. Nije sporno da su pravni prednik tuženik (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i MH sklopili ugovor o kreditu broj 336-08/2007 dana 05.03.2007.

13. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz iskaza svjedoka MH proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje nekretnine za stanovanje nje i njezine obitelji, da su u istoj kući osim njezine obitelji stanovali njezina majka i njezin otac, a u toj nekretnini i danas živi s time da ju povremenu daje u najam kako bi povećali budžet, što je potvrdio i svjedok TH. Dakle, iz iskaza je jasno da je svjedokinja dignula kredit te da je on utrošen radi zadovoljenja privatne svrhe odnosno odnosno radi kupnje nekretnine gdje i danas živi, stoga je ugovor o kreditu sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj i s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, a to je stambeno zbrinjavanje (vidi odluku Suda EU C-630/17 N). Sama činjenica što svjedokinja sada povremeno iznajmljuje kuću kako bi povećala budžeta, a da se njezina obitelj stisne u 20 m2 u nekretnini, ne upućuje na činjenicu da je nekretnina kupljena u svrhu profesionalne djelatnosti. Nadalje, valja napomenuti da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje kuće zk.č. 5554/3 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana pri Općinskom sudu Crikvenica, ZK odjelu Crikvenica, a što je kuća na adresi [adresa], a što je sud utvrdio uvidom u internetsku stranicu uređena zemlja. Iz očitovanje Turističke zajednice Grada Crikvenica razvidno je da je MH prijavljena kao obveznik pružanja ugostiteljski usluga smještaja u domaćinstvu od 10.08.2008. na adresi [adresa]. Dakle, ista je počela pružati usluge smještaja u navedenoj nekretnini tek nakon što je sklopljen ugovor o kreditu. Također valja napomenuti da je iz iskaza svjedokinje MH i svjedoka TH razvidno da je isti kredit otplaćen već iduće godine i to na način da je podignut novi kredit u eurima. Iz ZK izvatka razvidno je da je radi o Ugovoru o kreditu od 25.11.2008. koji je sklopljen s Erste & Steiermaerkische bank d.d., Rijeka. Stoga je MH isti ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača. Tuženik je s druge strane ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Nadalje, činjenica što svjedokinja nije bila prijavljena od dana kupnje nekretnine ne upućuje na to da u toj nekretnini nije živjela. Slijedom svega navedenog, sud iz provedenog dokaznog postupka nije utvrdio da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu zadovoljenja profesionalne svrhe, već proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu zadovoljenja privatne svrhe stambenog zbrinjavanja svjedokinje MH, njezine obitelji, njezine majke i njezina oca.

14. Istim ugovorom o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 219.617,00 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita te da je rok otplate 30 godina s mjesečnim anuitetom u iznosu od 691,97 CHF-a te da će se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunati po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja.

15. Između stranaka je sporna je aktivna legitimacija, sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnov i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također, sporan osnov i visina novčane tražbine tuženika prema tužitelju na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja , kao i je li isto u zastari.

16. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja MH i tužitelja od 10. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita MH, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 336-08/2007 od 05.03.2007.

17. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

18. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

19. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja MH strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja MH, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

20. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

21. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

22. Zaključno, novčana tražbina potrošača (MH) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

23. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je kredit dan MH, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP -a), već jasno proizlazi iz iskaza MH kako je sklopila ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine, a radi rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji te da je tek kasnije počela povremeno iznajmljivati kuću, a da bi se ona i njezina obitelj stisnuli u 20,00 m2.

24. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

25. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P -1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

26. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. (pravni prednik ovdje tuženik) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane od luke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2006. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

28. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., u navedenim dijelovima, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

29. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

30. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik MH. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

32. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

33. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja MH i pravni prednik tuženik.

34. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 05.03.2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

35. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja MH, odnosno da je pravni prednik tuženika MH dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

36. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je pravni prednik tuženika sklapao u razdoblju od 01.06.2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, ali na apstraktnoj razini.

37. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

39. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

40. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP - a/03). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

41. Valja navesti da je već u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja MH navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li MH bila od strane pravnog prednika tuženika obaviještena o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

42. U slučaju da sud utvrdi da MH valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

43. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe kako je pravnom predniku tužitelja u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te je u spis dostavio metodologija promjene kamatnih stopa iz koje razvidno da je HypoGroup Alpe Adria donijela Metodologija u kojoj su definirani parametri za formiranje kamatne stope. Nadalje, dostavljene su tablica kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule iz koje je razvidno kretanje kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule, kao i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića iz kojeg je razvidno da je vještak provjeravao izračun konverzije te da je mišljenja kako je kalkulator konverzije kojeg je banka učinila dostupnim na svojim mrežnim stranica usklađen sa čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ovdje valja napomenuti kako predmetni kredit nije bio konvertiran.

44. Također je tuženik dostavio u spis i pisanu izjavu svjedoka NHU, iz kojeg proizlazi kako je ona od 01.01.2004. do 01.01.2008. bila zaposlena na radnom mjestu Regionalnog managera za poslovanje s građanstvom u Zagrebu i centralnoj Hrvatskoj, da je Addiko banka u razdoblju od 01.06.2024. do 31.12.2008. imala u ponudi ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF i u EUR, da za ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF je bila niža kamatna stopa nego za ugovore u EUR jer je banka plaćala manju kamatu svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF te da ni banka ni ona nisu u razdoblju od 2004. do 2008. nisu mogli predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju nakon 2009. Napomenula je kako je HNB u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava tečaj hrvatske kune vezala prema EUR-u i štitila tečaj EUR-a od naglog porasta. U odnosu na tečaj CHF navela je da je isti tečaj bio stabilan od 1978. do 2008. i nije bilo većih oscilacija te da je ona drastično porastao nakon 2009. U trenutku kada je određena osoba htjela sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu j prezentirao oba ugovora o kreditu. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu u CHR, niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego da s klijentom utvrde koji je proizvod za njega prikladniji, a također da su korisnici kredita kasnije imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju. Također je istaknula, kako je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali u pregovaranju i sklapanju ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom i da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, pa tako i one u CHF, rizik koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali pada tečaja i utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta u kunama te da je naglašavala da se to mora pojasniti klijentima.

45. Međutim iz ovako dostavljene dokumentacije sud nije utvrdio da je doista pravni prednik tužitelj prilikom pregovaranja i bio upozoren na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF.

46. Naime, iz iskaza svjedoka MH sud je utvrdio da je da ona nije bila upoznata s time da tečaj CF može divljati, da su joj pri podizanju kredita ponudili samo kredit u CHF jer je to tada bio najpovoljniji kredit, da joj nisu nudili kredite u drugim valutama, da je ugovor bio već napisan i da nije pregovarala o pojedinačnim odredbama tog ugovora i da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama. Njoj prilikom potpisivanja ugovora nije bila u potpunosti jasna odredba o valutnoj klauzuli, odnosno ona nije bila upoznata sa značenjem valutne klauzule. Nadalje, i svjedok TH je naveo da je on bio prisutan prilikom sklapanja ugovora i da njima nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u CHF i da su uzeli taj kredit u CHF jer im je ponuđeno kao najpovoljniji.

47. Sud je također saslušao i bankarskog službenika OH koji je u svojem iskazu naveo da je on nije sastavljao ugovore o kreditu niti je na njih mogao utjecati već ih je sastavljala pravna služba. Vezano za MH naveo je da mu sad nisu poznati detalji jer da je to bilo davno. Tijekom 2007. osim kredita u CHF bili su i u EUR-ima te da je on u to vrijeme imao neugodnosti prilikom pregovaranja jer kad bi on rekao da bi rađe uzeo kredit u eurima koji ima kamatnu stopu od 6,5% da su ga ljudi napadali da ih hoće prevariti jer je za CHF bila kamatna stopa 3,99% . Napomenuo je kako su klijenti uvijek mogli doći kod njega i pitati ga ukoliko su imali nekakve nedoumice ili im je bilo potrebno nešto pojasniti.

48. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka kao istinite, jer su svjedoci prema ocjeni ovog suda iskazivali životno, logično te suglasno svim ispravama u spisu. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

49. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

50. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja MH i pravnog prednika tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP - a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu . Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja MH, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne.

51. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

52. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 10. prosinca 2024. (listovi 340-361 spisa) vidljivo je da je vještak utvrdio da je Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 10.457,21 kn, odnosno 1.387,91 €. Vještak je ujedno tablično prikazao svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju (posebice listovi 344 spisa). Vještak je izračunao i ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio zbog toga što je u određenom razdoblju bio niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od -2.164,80 kn odnosno -287,31 €. Također, i u odnosu na manje plaćene anuitete vještak ih je vremenski tablično prikazao (posebice list 344 spisa).

53. Na nalaz i mišljenje ni tužitelj i tuženik nisu imali prigovora te je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju, kao i tuženik svoj prigovor radi prijeboja.

54. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnog sudskog vještaka na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

55. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO - a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 1.387,91 €, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate iz nalaza i mišljenja odnosno dopune nalaza i mišljenja, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a).

56. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

57. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

58. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

59. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

60. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

61. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

62. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

63. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

64. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

65. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

66. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe, a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev. Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev te time i neodređeni tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj u tužbi naveo da će tužbeni zahtjev odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka izradio nalaz i mišljenje na temelju spisu priležećih isprava, čemu tuženik nije prigovarao. Stav je suda da tužitelj ne raspolaže s dovoljno znanja koje su sve isprave dovoljne, odnosno potrebne za izradu stručnog vještačenja, dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađuje nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja te mu time onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, dovela bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja.

67. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

68. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

69. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO -a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

70. Slijedom iznesenog sud je utvrdio kako postoji tražbina tužitelja u iznosu od 1.387,91 €, obzirom da je utvrđeno iz nalaza i mišljenja kako je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 1.387,91 € zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos pretplate sukladno nalazu i mišljenju do isplate po stopi zatezne kamate za ostale odnose zbog čega je odlučeno je kao pod točkom I/ izreke presude.

71. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu po stopi za trgovačke odnose, a kako se ovdje radi o povratu stečenog bez osnove, tako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja presudom od P-2211/2023 od 03.06.2025., a koja presuda je u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate postala pravomoćna, obzirom da u tom dijelu nije ukinuta rješenjem VTS-a.

72. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je tuženik nakon nalaza i mišljenja vještaka na ročištu dana 21.05.2025. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 287,31 € po osnovi iznosa u kojem je korisnik kredita zbog promjene tečaja CHF platio pojedine anuitete u manjem iznosu.

73. Naime, korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO -a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku. Prema tome, u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik ima tražbinu prema korisniku kredita po osnovi ispunjenja ugovorne obveze. Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik ovlašten zahtijevati ispunjenje.

74. Odredbom čl. 84. st. 2. ZOO-a koja uređuje odnos primatelja tražbine i dužnika u slučaju sklapanja ugovora o cesiji propisano je da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. U konkretnom slučaju tuženik je prigovor prijeboja mogao istaknuti korisniku kredita (ustupitelju) u svakom slučaju prije nego što je obaviješten o cesiji jer je taj prigovor mogao istaknuti već u trenutku kada je korisnik kredita platio pojedine anuitete u manjem iznosu. Kredit je u cijelosti otplaćen prije sklapanja ugovora o cesiji pa su u svakom slučaju obje tražbine nastale prije sklapanja ugovora o cesiji. Dakle, prigovor prijeboja tuženik je mogao istaknuti korisniku kredita do trenutka kada je saznao za cesiju pa taj prigovor sada može istaknuti i tužitelju kao primatelju sukladno odredbi čl. 84. st. 2. ZOO-a.

75. Visina tuženikove tražbine utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu, ukupno u iznosu od -287,31 €. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze i datumi kada je korisnik kredita platio anuitete u manjem iznosu te dospijeće te obveze. Tuženiku tijekom postupka nije potraživao zatezne kamate u odnosu na svoju tražbinu za koju je istaknuo prigovora radi prijeboja. Stoga je sud utvrdio kako postoji tuženikovo potraživanje u iznosu od 287,31 € te je odlučio kao pod točkom II/ izreke ove presude.

76. Sud je utvrdio postojanje tužiteljeve i tuženikove tražbine i potom izvršio prijeboj tih tražbina u iznosu od 287,31 €. Prijeboj je izvršen sukladno odredbi čl. 171. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Nakon izvršenog prijeboja tužitelj ima pravo na zatezne kamate na tražbinu koja je prebijena te je tuženik dužan platiti tužitelju i preostalu tražbinu sa zateznim kamatama, stoga je odlučeno kao pod točkama III/ i IV/ izreke ove presude.

77. Neosnovan je tužiteljev prigovor zastare jer je odredbom čl. 198. st. 1. ZOO -a propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. U konkretnom slučaju tuženikova tražbina dospijevala je u pojedinačnim iznosima u razdoblju od 30.04.2007. pa do 31.08.2008., dok je tužiteljeva najstarija tražbina dospjela 31.03. 2008., stoga, u trenutku kada su se međusobne tražbine susrele, što znači u trenutku kada su i tužiteljeva i tuženikova tražbina bile dospjele, niti jedna tražbina nije zastarjela jer nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

78. Tužitelj je uspio u parnici osim u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove u cijelosti sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP- a, a sukladno vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (1.387,91 €).

79. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 21.11.2023., 17.12.2024., 30.01.2025. za svaki iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife te za zastupanja na ročištima 11.06.2024., 24.10.2024., 21.05.2025. i 23.04.2026. za svako iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 1.600,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 2.000,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 €, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,51 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 € sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23). Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.633,60 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP -a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom V/ izreke presude.

80. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti previsoko zatraženi trošak za sastav tužbe, sastav podneska od 21.11.2023. i zastupanje na ročištima dana 11.06.2024., 24.10.2024., obzirom da sukladno Tarifi odvjetniku pripada nagrada od 200,00 € po radnji, a ne 500,00 € kako je to tužitelj zatražio, a imajući na umu vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.387,91 €). Nadalje, tužitelj je odbijen za trošak podneska od 20.05.2025. kojim se dostavlja sudska praksa Suda EU , a koji je podnesen jedan dan prije održavanja ročišta dana 21.05.2025., a za koje ročište je tužitelju dodijeljen trošak zastupanja po odvjetniku u cijelosti. Tužitelj je stoga prema ocjeni ovog suda s istim učinkom mogao sve navode iz predmetnog podneska i predmetnu sudsku praksu iznijeti na samom ročištu za glavnu raspravu kao i dostaviti sudsku praksu pa je taj trošak bio nepotreban sukladno čl. 155. ZPP -a. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 €, a ne 180,51 € kako je to tužitelj zatražio, slijedom čega je valjalo tužitelja odbiti za previsoko zatraženi trošak sudskih pristojbi. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj potraživao zateznu kamatu na trošak po stopi za trgovačke odnose, pa je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom VI/ izreke presude.

U Zagrebu 15. svibnja 2026. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku