Poslovni broj: Usž-1295/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr.sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja UĆ, mlt. ĆĆ, mlt. SĆ i mlt. ZĆ, svi iz [adresa], državljani [adresa], zastupani po opunomoćeniku Stjepanu Babiću, odvjetniku u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4121/2025- 5 od 23. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4121/2025-5 od 23. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/42898, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 9. listopada 2025. (točka I. izreke), odbijen zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći (točka II. izreke) i odbijen zahtjev za naknadu troška (točka III. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 9. listopada 2025. tužiteljici i njezinim maloljetnim sinovima odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da su dužni u roku od trideset dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljeni s područja EGP-a.

3. Tužiteljica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava pri čemu ukazuje da sud nije adekvatno ispitao njezin subjektivni strah od progona u kontekstu njezine etničke pripadnosti (U) i rizika od nečovječnog postupanja pri povratku u [adresa]. Dalje navodi da tuženik kao i sud neutemeljeno utvrđuju da je sigurnosna situacija u [adresa] dobra, iako su prema praksi Europskog suda za ljudska prava (npr. J.K. i ostali protiv [adresa]) sudovi dužni provesti rigorozno ispitivanje rizika od zlostavljanja. Iako je tužiteljica navela strah od ispitivanja i nečovječnog postupanja, sud je te navode odbacio navodeći da je tužiteljica sa sinovima legalno napustila zemlju, zanemarujući pri tome da se čečenski povratnici iz zapadnih zemalja često tretiraju s posebnom sumnjom od strane ruskih sigurnosnih službi. Ističe da činjenica da suprug ima kazahstansko državljanstvo ne jamči automatski sigurnost i status za djecu i majku u toj državi bez provedenog postupka spajanja obitelji i provjere tamošnjih uvjeta. Dalje navodi da je sud neosnovano odbio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć uz obrazloženje da je zaposlena i plaća najam stana. Smatra da činjenica da netko ostvaruje prihode ne znači nužno da su ti prihodi dostatni za pokrivanje visokih troškova odvjetničkog zastupanja u složenim azilnim sporovima. Stoga smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU. Slijedom navedenog, predlaže Visokom upravnom sudu da usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ili preinači presudu i prihvati tužbeni zahtjev.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je pravilno primijenjen odgovarajući propis. Ostajući kod svih pravnih shvaćanja iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja i odgovoru na tužbu, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Suprotno navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, pri čemu je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 32/23. i 17/25., dalje Zakon).

8. Uvidom u spis suda i tuženika utvrđeno je da je tužiteljica, zajedno s troje maloljetne djece, namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj izrazila 13. listopada 2023. na graničnom prijelazu Dvor. Povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu (6. studenog 2023.) saslušana je na zapisnik 25. ožujka 2024. pri čemu je navela da je državljanka [adresa], po nacionalnosti U, a po religijskoj pripadnosti je islamske vjeroispovijesti. Međunarodnu zaštitu ja zatražila radi straha za sigurnost svoje obitelji s obzirom na to da su vojne vlasti [adresa] pokušale mobilizirati njezinog supruga i poslati ga na ratište u [adresa] te da bi se, u slučaju povratka u zemlju podrijetla, suprug suočio s prisilnom mobilizacijom, dok bi ona ostala sama s troje maloljetne djece. Tužiteljica nije navela da je bila proganjana, uhićena, pritvarana ili da je bila izložena bilo kakvom postupanju od strane vlasti koje bi upućivalo na povredu njezinih temeljnih prava. Izjavila je da je u više navrata legalno napuštala i ulazila u [adresa] Federaciju. Tijekom boravka u Saveznoj Republici Njemačkoj 2017. sa suprugom je zatražila međunarodnu zaštitu, no nakon negativnog rješenja i najave deportacije dragovoljno su 2021. napustili [adresa] i vratili se u [adresa] koju je ponovno napustila 28. rujna 2023. radi straha od mobilizacije supruga. Izjavila je da je njoj i suprugu Republika Hrvatska bila ciljana zemlja te su na put krenuli iz [adresa] gdje su se nalazili kod obitelji njezinog supruga. Tužiteljica u tužbi i žalbi navodi da bi u slučaju povratka u [adresa] mogla biti zadržana na ispitivanju i time izložena nečovječnom postupanju.

9. Tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je, s obzirom na dokaze koje je iznijela tužiteljica u upravnom postupku (saslušana na zapisnik 25. ožujka 2024.) i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužiteljice, pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. Zakona. S obzirom na postojeća izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i osobne okolnosti tužiteljice koje iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (problemi vezani uz mobilizaciju supruga i strah od povratka u zemlju podrijetla), sud je osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla tužiteljica biti izložena ozbiljnoj nepravdi te je, imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji, svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona.

10. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika te odbio tužbeni zahtjev.

11. Ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice te je na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio članke 20. i 21. Zakona i odbio tužbeni zahtjev jer je u upravnom postupku i u prvostupanjskom upravnom sporu pravilno utvrđeno da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojih se tužiteljica ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Također nije utvrđeno postojanje predvidivog, stvarnog i osobnog rizika pri povratku u zemlju podrijetla od smrtne kazne ili smaknuća, mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja te ozbiljne i individualne prijetnje životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Tužiteljica ujedno nije učinila vjerojatnim zašto bi ispitivanje na policiji, samo po sebi, predstavljalo nečovječno postupanje niti da bi zbog napuštanja [adresa] uopće bila ispitivana jer je legalno napustila svoju zemlju.

12. Stoga je pravilan zaključak tuženika i prvostupanjskog suda da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, (ni azila ni supsidijarne zaštite) te da ne postoji rizik da će biti izložena proganjanju. Iako tužiteljica opširno ukazuje na razloge za međunarodnu zaštitu koji se odnose na njezinog supruga, iz podataka spisa proizlazi da je suprugov zahtjev za međunarodnu zaštitu u upravnom postupku također odbijen, dok je u upravnom sporu odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja iz upravnog postupka.

13. Imajući na umu podatke spisa predmeta te članke 20. i 21. Zakona, Sud zaključuje da tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. Time je sud postupio u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a.

14. Tužiteljici se napominje da je prema članku 2. stavku 1. podstavku 3. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta Direktiva 2011/95/EU na koju se u žalbi poziva.

15. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016.) propisano je da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Iz navedenog proizlazi da za razliku od uredbe, koja se izravno primjenjuje u državama članicama nakon što stupi na snagu, direktiva se ne primjenjuje izravno, već se najprije mora prenijeti u nacionalna zakonodavstva, a svaka (pojedina) država članica može u zakonu odrediti način na koji će se ta pravila primjenjivati.

16. Stoga tužiteljica pogrešno smatra da je u predmetnom slučaju trebalo izravno primijeniti Direktivu 2011/95/EU jer se direktive izravno ne primjenjuju, dok je iz Zakona razvidno da je isti usklađen s navedenom Direktivom.

17. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud je pravilnom primjenom i tumačenjem članka 60. stavaka 1. i 3. Zakona, odnosno članka 5. stavka 2. i članka 8. stavka 6. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik) osnovano odbio zahtjev tužiteljice za odobravanje besplatne pravne pomoći kao i zahtjev za naknadu troška. Naime, iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica u radnom odnosu i da prima plaću, pri čemu uz zahtjev za besplatnu pravnu pomoć priložen u spisu upravnog tijela, nisu priložene isplatne liste i potvrda poslodavca o prosječnoj neto plaći zadnja tri mjeseca (članak 8. stavak 6. Pravilnika). U takvim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev.

18. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno odbio njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

19. Trebalo je, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS -a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković