REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-867/2026-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IZ, državljanina [adresa], smještenog u [obrt], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Dinko Kulaš, odvjetnik u Dugom Selu, Bjelovarska 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4451/2025-10 od 24. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4451/2025-10 od 24. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke poništeno je rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite , KLASA: UP/I-216-03/25-06/9653, URBROJ: 511-01-213-25-2 od 4. studenoga 2025. Točkom II. izreke presude odobrena je besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu te je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da opunomoćeniku tužitelja, pružatelju prave pomoći, isplati iznos od 1.875,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
2. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim po službenoj dužnosti, tužitelju kao tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.1990. u mjestu [adresa], državljaninu [adresa], određeno je ograničenje slobode kretanja smještajem u [obrt] Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (točka 1. izreke) te je određeno da se ograničenje slobode kretanja određuje u trajanju od tri mjeseca od dana uručenja rješenja (točka 2. izreke).
3. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da tužitelj tijekom upravnog spora nije osporio da je nakon ukidanja dozvole za boravak i rad 24. travnja 2024. nastavio više od godine rada boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj. Ističe da je tužitelj 4. studenoga 2025., odnosno mjesec i pol dana nakon smještaja u prihvatni centar radi izvršenja rješenja o protjerivanju, izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, a što potvrđuje sumnju u neopravdano korištenje instituta međunarodne zaštite. Smatra da je u konkretnom slučaju provedena individualna procjena razmjernosti mjere ograničenja slobode kretanja uzimanjem u obzir osobnih i postupovnih okolnosti tužitelja, kao i da je dano valjano obrazloženje zašto se svrha ograničenja slobode kretanja ne bi mogla ostvariti blažim mjerama. Navodi da blaže mjere pretpostavljaju visoku razinu suradnje i poštivanja obveza od strane tužitelja, a što on svojim ponašanjem nije pokazao. Smatra da prvostupanjski sud preširoko i preapstraktno tumači karakter mjere smještaja u prihvatni centar, zanemarujući činjenicu da se u postupku međunarodne zaštite radi o procesnoj, a ne kaznenoj mjeri, čija je svrha isključivo osiguranje učinkovitog, zakonitog i nesmetanog vođenja postupka. Ističe da je mjera određena u najkraćem razdoblju koje je objektivno potrebno za provođenje postupka međunarodne zaštite i da je postupljeno u skladu s načelom razmjernosti. Uzimajući u obzir sve relevantne i individualne okolnosti konkretnog slučaja, smatra da je pravilno i zakonito zaključio da se svrha ograničenja slobode kretanja ne može ostvariti blažim mjerama i da je osnovano primijenio mjeru iz članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. – dalje: Zakon). Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i potvrditi zakonitost osporenog rješenja.
4. Tužitelj, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Policijske uprave karlovačke, Policijske postaje Duga Resa od 24. rujna 2025. tužitelj protjeran iz Republike Hrvatske i određena mu je zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru (dalje: EGP) jer je utvrđeno da se nalazi u nezakonitom boravku jer mu je ranije izdana dozvola za boravak i rad ukinuta 24. travnja 2024.
8. Rješenjem Policijske uprave karlovačke, Policijske postaje Duga Resa od 24. rujna 2025. tužitelj je smješten u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske radi osiguranja izvršenja postupka prisilnog udaljenja jer se tužitelja nije moglo odmah udaljiti s teritorija EGP-a.
9. Tužitelj je 4. studenoga 2025. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
10. U upravnom sporu izvršen je uvid u spis upravnog postupka te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
11. Tužitelj je u iskazu od 17. prosinca 2025., između ostaloga, naveo da je u Republiku Hrvatsku ušao legalno s radnom dozvolom u ožujku 2023. Na prvom zaposlenju radio je oko godinu dana nakon čega je radio u [adresa] devet mjeseci, pa u [adresa] oko četiri mjeseca, a nakon što poslodavac nije ishodio novu radnu dozvolu, odlučio je napustiti taj posao. Navodi da nije regulirao svoj status jer je očekivao da će to za njega napraviti poslodavac. Izjavio je da je došao iz [adresa] u kojem je imao probleme političke naravi te da nema namjeru napustiti Republiku Hrvatsku jer da je imao, učinio bi to ranije.
12. Prvostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku kao i iskaz tužitelja te je na tako utvrđeno činjenično stanje, primijenio mjerodavni članak 54. Zakona i usvojio tužbeni zahtjev.
13. Sloboda kretanja tražitelja međunarodne zaštite ili stranca u transferu može se ograničiti nizom mjera propisanih člankom 54. stavkom 5. Zakona. Mjera smještaja u prihvatni centar za strance, kao najstroža mjera ograničenja slobode kretanja, može se izreći ako se utvrdi da se drugim mjerama ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.
14. Ovaj Sud smatra da je tuženik pravilno utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona, odnosno uvjeti za ograničavanje slobode kretanja tužitelja. Međutim, tuženik je izrekao najstrožu mjeru za ograničenje slobode kretanja, bez da je dao razloge zbog kojih svrha ograničavanja slobode kretanja ne može ostvariti drugim mjerama, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj osoba koja je legalno ušla u Republiku Hrvatsku na temelju izdane radne dozvole, da je aktivno tražio zaposlenje i da nikada nije ilegalno pokušao napustiti teritorij Republike Hrvatske.
15. Budući da u obrazloženju osporenog rješenja nisu navedeni razlozi zbog kojeg tužitelju nije izrečena neka blaža mjera, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se rješenje tuženika ne može ocijeniti zakonitim.
16. Razlozima navedenima u žalbi tuženik nije doveo u sumnju zakonitost pobijane prvostupanjske presude. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
17. Tuženik žalbom pobija presudu prvostupanjskog suda u cijelosti, iako sadržajno ne iznosi razloge pobijanja točke II. i točke III. njezine izreke. Imajući na umu mjerodavne odredbe Zakona i Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine", 140/15. i 155/22. – dalje: Pravilnik), ovaj Sud ocjenjuje da je tužitelju pravilno odobrena besplatna pravna pomoć u ovome upravnom sporu u skladu s člankom 8. stavkom 1. i stavkom 2. Pravilnika te je njegovom opunomoćeniku, kao pružatelju besplatne pravne pomoći, priznat trošak u zatraženom iznosu u skladu s člankom 60. stavkom 2. Zakona i člankom 6. Pravilnika u vezi s Tbr. 27/1., Tbr. 27/2, Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23.).
18. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 5. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
