Poslovni broj: Usž-1025/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RJ, državljanina [adresa], smještenog u [obrt], [adresa], Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-170/2026-8 od 10. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-170/2026-8 od 10. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/232, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 9. siječnja 2026. Točkom II. izreke presude odobrena je besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu, te je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da opunomoćeniku tužitelja, pružatelju prave pomoći, isplati iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
2. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim po službenoj dužnosti, tužitelju kao tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.2007. u mjestu [adresa], državljaninu [adresa], određen je smještaj u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (točka 1. izreke) te je ograničenje slobode kretanja određeno u trajanju od tri mjeseca od dana uručenja rješenja (točka 2. izreke).
3. Tužitelj žalbom pobija točku I. izreke presude zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da je prvostupanjski sud ocijenio osporeno rješenje zakonitim bez da je ispitao mogućnost primjene blažih mjera iz članka 54. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. – dalje: Zakon). Ističe da dolazi iz [adresa], zemlje u kojoj postoje objektivni rizici za sigurnost, i da je pravo na traženje međunarodne zaštite pravo koje se ne smije ograničavati isključivo zbog trenutka u kojem je izraženo, osobito kod mlađih punoljetnika. Smatra da rok na koji je određeno ograničenje slobode kretanja predstavlja nerazmjeran teret. Predlaže poništiti točku I. izreke prvostupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužitelj svoje navode ne potkrepljuje konkretnim činjenicama niti argumentima, već u bitnome iznosi ranije tvrdnje iz upravnog spora. Smatra da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da je na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Navodi da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude razmotrio sve relevantne činjenice i navode te je pravilno zaključio da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa mjerodavnim odredbama Zakona. Navodi da je u provođenju dublinskog postupka upućen zahtjev Saveznoj Republici Njemačkoj radi preuzimanja odgovornosti za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju članka 18. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 604/2013 i da je Savezna Republika Njemačka prihvatila odgovornost , zbog čega je tužitelj 11. ožujka 2026. transferiran u Saveznu Republiku Njemačku. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući točku I. izreke presude Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da je doneseno rješenje o ograničenju slobode kretanja na zakonu osnovano. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, ispitavši pri tome sve činjenice konkretnog slučaja uz navođenje odredaba materijalnog prava koje je primijenio (članak 119. stavak 5. ZUS-a).
8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 9. prosinca 2025. sa skupinom svojih sunarodnjaka nezakonito iz Bosne i Hercegovine ušao u Republiku Hrvatsku. S obzirom na to da je tužitelj nezakonito ušao i boravio u [adresa], pri čemu je utvrđeno da u Republici Hrvatskoj nema rodbinu niti poznanike, ne raspolaže novčanim sredstvima, da namjerava otići u Italiju i ne želi se vratiti u zemlju tranzita ni u matičnu zemlju, tužitelj je rješenjem tuženika od 10. prosinca 2025. protjeran iz Republike Hrvatske i određena mu je zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru (dalje: EGP) u trajanju od jedne godine. Kako tužitelja nije bilo moguće odmah prisilno udaljiti, radi osiguranja izvršenja postupka prisilnog udaljenja doneseno je rješenje o ograničenju slobode kretanja smještajem u prihvatni centar na vrijeme neophodno za pripremu prisilnog udaljenja iz Republike Hrvatske, odnosno na najkraće moguće vrijeme, a najdulje do dva mjeseca na temelju članka 212. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25. – dalje: ZS).
9. Ovdje osporeno rješenje doneseno je na temelju članka 54. stavka 2. točke 7. u vezi s člankom 54. stavkom 5. i stavkom 6. Zakona jer tužitelj nije izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tijekom postupka prisilnog udaljenja, već nakon donošenja rješenja o protjerivanju i određivanja mjere smještaja, pa je zaključeno da je zahtjev podnio s ciljem odgađanja ili otežavanja izvršenja navedene odluke, a drugim mjerama nije moguće ostvariti svrhu određenog ograničenja.
10. U upravnom postupku tužitelj je saslušan uz prevoditelja za farski jezik vezano za činjenice i okolnosti relevantne za donošenje odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, pri čemu je opisao put od zemlje podrijetla do Republike Hrvatske i sve okolnosti života i razloge napuštanja zemlje podrijetla. U ranije vođenom upravnom postupku tužitelj je saslušan 10. prosinca 2025. na okolnost primjene mjera za osiguranje povratka iz članka 181. ZS-a, kojom prilikom je izjavio da u Republici Hrvatskoj nema rodbine niti poznanika, nema novčanih sredstava i ne može si platiti smještaj, da namjerava otići u Italiju, da se ne želi se vratiti u zemlju tranzita ni u matičnu zemlju, da nema odobrenje za boravak u drugoj državi članici EGP-a, kao i da ne postoje smetnje za prisilno udaljenje u [adresa] u pogledu ugroze života zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti. Na zapisnike o provedenim saslušanjima tužitelj nije imao primjedbi te ih je vlastoručno potpisao.
11. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i članka 54. stavka 2. točke 7. u vezi s člankom 54. stavkom 5. i stavkom 6. Zakona, prvostupanjski sud je zaključio da je ograničenje slobode kretanja tužitelja, na način kako je to određeno osporenim rješenjem, potrebno radi provedbe postupka prisilnog udaljenja po rješenju od 10. prosinca 2025. Na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja opravdano se pretpostavlja da tužitelj želi izbjeći ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju u zemlju podrijetla, pri čemu ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika.
12. S obzirom na to da Zakon daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) mogućnost određivanja mjere ograničenja kretanja ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama, proizlazi da je prema svim okolnostima konkretnog slučaja izrečena mjera najprikladnija za postizanje cilja koji se želi postići, a imajući na umu razloge na kojima se temelji mjera ograničenja kretanja tužitelja smještajem u [obrt] do tri mjeseca od dana uručenja rješenja, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
13. Kako je tužitelj 11. ožujka 2026., a po provedenom dublinskom postupku, transferiran u Saveznu Republiku Njemačku koja je prihvatila odgovornost za ispitivanje njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, to proizlazi da je ograničenje slobode kretanja bilo izvršeno u vremenu potrebnom za provođenje postupka po zahtjevu za međunarodnu zaštitu.
14. Ovaj Sud, stoga, žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačiju odluku Suda. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, koje žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju, prvostupanjski sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava jer su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za smještaj tužitelja u prihvatni centar za strance.
15. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
16. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 5. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
