REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-407/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Montmontaža d.d. Zagreb, Rakitnica 2, OIB 48696032271, kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukalović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Uskoković & partneri d.o.o. u Varaždinu, protiv tuženika Grad Zadar, Zadar, Narodni trg 1, OIB 09933651854, kojeg zastupa punomoćnik Zrinko Zrilić, odvjetnik u Zadru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2182/2021-2 od 29. rujna 2021., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku poslovni broj P-220/2018 od 16. listopada 2020., u sjednici održanoj 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija se prihvaća, preinačava se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2182/2021-2 od 29. rujna 2021. u dijelu pod toč. II.1. izreke kojim je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku poslovni broj P-220/2018 od 16. listopada 2020. u dijelu točke 1. izreke za iznos zateznih kamata na iznos od 924.223,61 kn tekućih od 25. kolovoza 2008. do isplate po stopi koja od 25. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te po stopi koja od 1. kolovoza 2015. do isplate prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i kojom je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata preko tako određene visine kamatne stope i sudi se:

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku poslovni broj P-220/2018 od 16. listopada 2020. u dijelu točke 1. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos glavnice od 122.665,55 eura (što iznosi 924.223,61 kuna) tekuće:

− od 25. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini kamatne stopa koja prelazi stopu određenu za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena – do visine kamatne stope koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena,

− od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini kamatne stopa koja prelazi stopu određenu, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena – do visine kamatne stope koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

u roku 8 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

„1. Nalaže se tuženiku GRAD ZADAR, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, da isplati tužitelju MONTMONTAŽA d. d. Zagreb, OIB: 48696032271, iznos od 1.767.982,15 kuna (bez PDV-a) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za osam postotnih poena, počevši od 25.08.2008.g. pa do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženiku GRAD ZADAR, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, da na ime izmakle dobiti plati tužitelju MONTMONTAŽA d. d. Zagreb, OIB: 48696032271 iznos od 7.203.137,88 kuna uvećan za zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, sukladno čl. 29.st.2. ZOO-a.

3. Nalaže se tuženiku GRAD ZADAR, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, da plati tužitelju MONTMONTAŽA d. d. Zagreb, OIB: 48696032271, troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.362.537,50 kuna uvećane za pripadajuću zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, sukladno čl. 29.st.2. ZOO-a.“.

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P -220/2018 od 16. listopada 2020. u dijelu točke 1. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 924.223,61 kn sa zateznim kamatama koje od 25. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. teku od po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-220/2018 od 16. listopada 2020. u preostalom dijelu točke 1. izreke, te u točkama 2. i 3. izreke i sudi:

1. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 843.758,54 kn (osamstočetrdesettritisućesedamstopedesetosam kuna i pedesetčetiri lipe) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2008. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 924.223,61 kn tekućih od 25. kolovoza 2008. do isplate po stopi koja prelazi stope određene u točki I. izreke ove presude.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.203.137,88 kn (sedammilijunadvjestotritisućestotridesetsedam kuna i osamdesetosam lipa) s pripadajući zateznim kamatama.

3. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750.233,16 kn (sedamstopedesettisućadvjesto - tridesettri kune i šezdesetšest lipa).

4. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.891.154,34 kn (milijunosamstodevedesetjednutisućusto - pedesetčetiri kune i tridesetčetiri lipe).“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-298/2022-2 od 2. veljače 2022. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2182/2021-2 od 29. rujna 2021. u dijelu odluke o stopi zakonske zatezne kamate na iznos dosuđene glavnice od 924.223,61 kune kao po točkom II.1. izreke zbog materijalnopravnog pitanja koje glasi:

„Je li riječ o naknadi ugovorne štete ili o naknadi izvanugovorne štete u slučaju kada je Ugovorom predviđeno za slučaj da jedna ugovorna strana (Davatelj koncesije) jednostrano i svojevoljno odustane od ugovora, dužan je drugoj ugovornoj strani (Korisniku koncesije) naknaditi štetu po općim pravilima za naknadu štete i primjenjuje li se na navedeni iznos naknade štete zatezna kamata po stopi:

- za odnose iz trgovačkih ugovora (za period do 31.07.2015. godine zatezna kamata po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za 8 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotna poena)

ili

- zatezna kamata po stopi za ostale odnose (za period do 31.07.2015. godine zatezna kamata po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude, proizlazi iz cjelokupnog sadržaja revizije – upravo u dijelu u kojem mu je dopuštena spomenutim rješenjem ovoga suda – tužitelj je podnio reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Tuženik je podnio odgovor na reviziju, usprotivio se revizijskim navodima, predložio odbiti reviziju i zahtjeva je trošak tog odgovora.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za naknadu obične štete (1.767.982,15 kuna) i izmakle koristi (7.203.137,88 kuna) koja mu je nastala zbog tuženikovog jednostranog raskida Ugovora o koncesiji za obavljanje komunalne djelatnosti obrade komunalnog otpada u Gradu Zadru sklopljenog između stranaka 9. ožujka 2004.

7.1. U ovom stadiju postupka je sporna visina zateznih kamata na iznos 122.665,55 eura (924.223,61 kuna) tekućih od 25. kolovoza 2008. nadalje, odnosno je li se u konkretnom slučaju, s obzirom na pravnu prirodu dosuđene štete (sporno je i je li ona predstavlja ugovornu ili izvanugovornu štetu) zatezne kamate imaju odrediti po stopi koja je u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje: ZOO) određena za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava (više određena kamatna stopa – kako je dosudio prvostupanjski sud) ili po stopi koja po čl. 29. st. 2. ZOO određena za ostale odnose (niže određena kamatna stopa – kako je dosudio drugostupanjski sud).

7.2. Činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, svedena na bitno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenih pravnih pitanja), su:

− da su 9. ožujka 2004. stranke sklopile Ugovor o koncesiji za obavljanje komunalne djelatnosti obrade komunalnog otpada u Gradu Zadru, temeljem Odluke tuženika o dodjeli koncesije, kojim je tuženik, kao davatelj koncesije dao pravo tužitelju kao korisniku koncesije da obavlja komunalnu djelatnost obrade komunalnog otpada s mogućnošću uređenja i korištenja prostora predviđenog za izgradnju postrojenja za obradu otpada te projektiranje, izgradnju i upravljanje postrojenjem za obradu otpada primjenom tehnologije mehaničko-biološke obrade;

− da je obveza davatelja koncesije dozvoliti pravo građenja na čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] te korisniku koncesije sukladno svojim ovlastima pružiti svu potrebnu pomoć i podršku oko ishođenja potrebnih suglasnosti i dozvola te donijeti sve odluke i izdati sve suglasnosti iz svoje nadležnosti, u roku od 90 dana od dana potpisa ugovora;

− da je obveza korisnika koncesije projektirati i izgraditi postrojenja i objekte, udovoljavajući svim postojećim i budućim zakonskim propisima koji se odnose na komunalnu djelatnost te osigurati potrebna financijska sredstva za izgradnju tih objekata, u koju svrhu će pribaviti lokacijsku i građevinsku dozvolu, u roku od šest mjeseci od potpisa aneksa ugovora;

− da su stranke 12. prosinca 2005. sklopile Aneks Ugovoru o koncesiji, jer nijedna od stranaka nije iz objektivnih razloga ispunila u roku svoje ugovorne obveze, pa je tužitelju rok produžen i to za izradu idejnog projekta na tri mjeseca od potpisa ugovora, za izradu glavnog projekta isti rok računajući od ishođenja lokacijske dozvole te rok od 9 mjeseci za izgradnju postrojenja, dok je tuženiku rok za ustupanje prava građenja produžen na godinu dana od dana potpisa aneksa ugovora;

− da je tuženik izjavu o raskidu dao 14. kolovoza 2008. , pozivajući se na 133. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje: ZOO/91).

7.3. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je upravo tuženik taj koji je imao teškoća u ispunjavanju obveza, ali ne zbog izmjene zakonskih odredbi (kako to tijekom postupka tvrdi tuženik), nego zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa u pogledu nekretnine koje je morao, sukladno Ugovoru o koncesiji dozvoliti pravo građenja. Nadodaje da je točno da su stranke Ugovor o koncesiji sklopile 9. ožujka 2004., međutim, aneks tom ugovoru su sklopile su 12. prosinca 2005., dakle nakon što su izmijenjeni propisi na koje se tuženik poziva stupili na snagu, iz čega da proizlazi da, da su stranke smatrale da navedene izmjene propisa sprečavaju ispunjenje ugovornih obveza, ne bi potpisale predmetni aneks. Osim toga, ako je tuženik znao da zbog navedenih izmjena propisa neće biti moguće ispunjenje Ugovora o koncesiji, tada je, sklapajući aneks postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

7.4. Međutim, sve da su i postojali razlozi iz čl. 133. ZOO /91, tuženik da nije bio ovlašten jednostrano raskinuti ugovor, već je mogao zahtijevati raskid kojeg izriče sud, ako ga nađe osnovanim, pa i u tom slučaju drugoj strani pripada pravo na pravičan dio štete koju trpi. Samo za slučaj da je tuženiku ispunjenje obveze postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna nijedna strana (kao što je npr. izmjena propisa tako da se namjeravani projekt zabranjuje, a što da ovdje nije slučaj), gasi se i obveza druge strane (čl. 137. ZOO/91), a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

7.5. Međutim, za razliku od prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud utvrđuje da su stranke u čl. 39. Ugovora o koncesiji ugovorile: a) raskid ugovora u slučaju neispunjenja (s time da prije raskida ugovora davatelj koncesije mora drugoj strani ostaviti primjereni rok za naknadno ispunjenje) i b) pravo tuženika-davatelja koncesije na jednostrani raskid ugovora, ali uz njegovu obvezu da tužitelju-korisniku koncesije naknadi štetu. Upravo zbog činjenice da su i same stranke u ugovoru napravile razliku između raskida ugovora zbog neispunjenja i „odustanka” od ugovora, taj sud zaključuje da je očito da se u slučaju tuženikova raskida ugovora radi o njegovom (ugovorenom) pravu na odustanak od tog ugovora. Raskid ugovora temeljem sporazuma ugovornih strana može se postići sklapanjem ugovora o raskidu (tzv. sporazumni raskid ugovora) ili kao jednostrani raskid na temelju prethodnog sporazuma ugovornih strana. U ovom drugom slučaju radi se o raskidu do kojeg dolazi jednostranim očitovanjem volje jedne ugovorne strane, u konkretnom slučaju tuženika, ali je ipak riječ o raskidu o kojem je prethodno postignuta suglasnost ugovornih strana, budući da se pravni temelj za ovaj raskid već nalazi u odredbi čl. 39. Ugovora o koncesiji koja ovlašćuje tuženika da jednostranim očitovanjem volje može raskinuti sklopljeni ugovor. Zato drugostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik imao pravo jednostrano raskinuti ugovor jer je tako ugovoreno odredbom čl. 39. Ugovora o koncesiji, no da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu koju mu je time uzrokovao.

7.6. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, tužitelj je dokazao da su mu nastali troškovi pripreme projekta u iznosu od 122.665,55 eura (924.223,61 kuna), a što da proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financijsko računovodstvene poslove , pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenio osnovanim.

7.7. Pritom drugostupanjski sud ocjenjuje (a što je odlučujuće pravno shvaćanje u pogledu ovoga stadija postupka) da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u pogledu visine stope zateznih kamata, jer da se u parnicama za naknadu štete ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora nego o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pa proizlazi da za predmetni odnos valja primijeniti nižu kamatnu stopu , kao za „ostale odnose“.

8. Revizijski sud ovdje izrazito naglašava da odluku povodom revizije donosi u okviru činjeničnih utvrđenja učinjenih po nižestupanjskim sudovima te na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8.1. To je ujedno i razlog zbog kojeg ovaj sud nije razmatrao revizijske navode kojima tužitelj predlaže ovome sudu uzeti u obzir navode iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije kao i pravna pitanja iz tog prijedloga u odnosu na koja revizija nije dopuštena.

9. Činjenično utvrđenje suda u pobijanoj odluci je da je u konkretnom slučaju tuženik iskoristio ugovornu stipulaciju iz čl. 39. Ugovora o koncesiji i time iskoristio (kako taj sud citira ugovornu odredbu) „pravo tuženika-davatelja koncesije na jednostrani raskid ugovora, ali uz njegovu obvezu da tužitelju-korisniku koncesije naknadi štetu“. Taj sud je ocijenio da se ne radi o raskidu ugovora u smislu kao to navode odredbe ZOO/91, nego da se radi o „iskorištavanju njegovog (ugovorenog) prava na odustanak od tog ugovora“, da raskid ugovora temeljem sporazuma ugovornih strana može se postići sklapanjem ugovora o raskidu (tzv. sporazumni raskid ugovora) ili kao jednostrani raskid na temelju prethodnog sporazuma ugovornih strana, a da se u ovom potonjem slučaju radi o raskidu do kojeg dolazi jednostranim očitovanjem volje jedne ugovorne strane, u konkretnom slučaju tuženika, ali je ipak riječ o raskidu o kojem je prethodno postignuta suglasnost ugovornih strana, budući da se pravni temelj za ovaj raskid već nalazi u odredbi čl. 39. Ugovora o koncesiji koja ovlašćuje tuženika da jednostranim očitovanjem volje može raskinuti sklopljeni ugovor.

10. Proizlazi iz svega navedenog da svoju odluku drugostupanjski sud temelji na utvrđenju i shvaćanju da u pravnim odnosima između stranaka, u aspektu prestanka ugovora, nije došlo do elementa protupravnosti, nego do iskorištavanja ugovorom stipulirane ugovorne mogućnosti prestanka tog ugovora.

11. Naglašava se, takvo pravno shvaćanje nije dovedeno u pitanje revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa ga ni revizijski sud ne može preispitivati i svoje pravno shvaćanje može izraziti samo u okviru takvog utvrđenja i pristupa.

12. Polazeći od takvog pravnog shvaćanja nepravilna je ocjena drugostupanjskog suda da se radi o izvanugovornom odnosu naknade štete u konkretnom slučaju, pa da se posljedično ima primijeniti niža kamatna stopa iz čl. 29. st. 2. ZOO – odnosno stopa za „ostale odnose“.

13. Naime, konačno dosuđeni iznos od 122.665,55 eura (924.223,61 kuna) se odnosi na trošak pripremnih radnji (pripreme projekta – što predstavlja utvrđenje drugostupanjskog suda iz toč. 15. obrazloženja te odluke) u ispunjenju ugovorne obveze koju je tužitelj morao učiniti za vrijeme trajanja tog ugovora, prije njegovog prestanka; taj trošak je u trenutku njegovog nastanka upravo predstavljao realizaciju ugovornih stipulacija i obveza, čime se u ovom stadiju ugovornostranačkih odnosa može kvalificirati kao stvarna šteta koja je tužitelju nastala u smislu čl. 39. Ugovora o koncesiji i kao takva, to je tražbina naknade štete nastale iz trgovačkih ugovora odnosno ugovora između trgovca i osobe javnog prava, u smislu čl. 29. st. 2. ZOO.

14. S obzirom na to da je prvostupanjski sud dosudio isplatu zateznih kamata na iznos 122.665,55 eura (924.223,61 kuna) po stopi koja je u čl. 29. st. 2. ZOO određena za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava (više određena kamatna stopa), a drugostupanjski sud po stopi koja je po čl. 29. st. 2. ZOO određena za ostale odnose (niže određena kamatna stopa), valjalo je preinačiti pobijanu odluku u spornom dijelu i dosuditi zatezne kamate u toj razlikovnoj visini.

15. Zato je, na temelju čl. 395. st. 1 ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

16. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je preračunavanje valutnih iznosa (kunske u eurske) izvršio uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kn).

17. Odluka o trošku odgovora na reviziju (toč. II. izreke) donesena je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP.

Zagreb, 5. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug