Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1451/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, GK, izvjestiteljice i članice, ĆK, članice, u pravnoj stvari tužiteljice DK /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Marin Brajko, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Brajko iz Đakova, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. /OIB: 02535697732/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1039/2025-7 od 5. veljače 2026., u sjednici 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1039/2025-7 od 5. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod stavkom I. izreke utvrđeno da je ništetna i bez učinka odredba članka 11.1. Ugovora o hipotekarnom [broj kredita] sklopljenog **.**.2003. između korisnika kredita ČK i tuženika koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita…", a pod stavkom II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.382,64 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita sa zateznim kamatama od **.**.2003. do isplate.

Pod stavkom III. izreke je utvrđeno da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. istog Ugovora koja glasi: "U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke na dan prijevremene otplate.", a pod stavkom IV. izreke naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.182,52 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama od **.**.2005. do isplate.

Pod stavkom V. izreke je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.013,15 eura sa zateznim kamatama od donošenja odluke o trošku (**.**.2026.) do isplate.

2. Protiv presude žali se tuženica pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 312,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

5.1. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku drugi postupak, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska, niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja.

6. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi nema značaj žalbenog razloga nepravilno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a), niti pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), već njezino osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

7. Nije sporno da je između tuženice kao kreditora i pravnog prednika tužiteljice kao korisnika kredita (ČK), te tužiteljice kao založnog dužnika, u srpnju 2003. realiziran nenamjenski hipotekarni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.000,00 eura po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je u članku 11.1. Ugovora o kreditu navedena jednokratna nagrada od 3,00% od iznosa kredita, a u članku 9. naknada za prijevremenu otplatu kredita, da je člankom 4. Ugovora ugovorena redovna kamata (9,98%), interkalarna kamata i obveza plaćanja zateznih kamata u slučaju kašnjenja sa uplatama, da se redovne i zatezne kamate obračunavaju u eurima, a naplaćuju u kunama (članak 5.), da je tuženica 23. srpnja 2003. naplatila predniku tužiteljice naknadu za obradu kredita u iznosu 2.382,64 eura, a 24. studenog 2005. i naknadu za prijevremeno otplatu kredita u iznosu od 2.182,52 eura.

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

8. Tuženica, u nepotrebno opširnoj žalbi problematizira primjenu ZZP-a/2003[2] polazeći od činjenice da je taj Zakon stupio na snagu nakon što je Ugovor o kreditu sklopljen, (da je primjena ZZP-a/2003 retroaktivna), stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ocjenu prigovora zastare i tijek zateznih kamata.

9. Suprotno navodima žalbe, pravilan je izbor i primjena materijalnog prava po prvostupanjskom sudu i s tim u vezi su utvrđene odlučne činjenice.

10. Prvenstveno je za podsjetiti se da je ZZP-a/2003 stupio na snagu 18. lipnja 2003., da je Ugovor o kreditu sklopljen **.**.2003. (solemnizacijom kod javnog bilježnika prema članku 11.8. Ugovora), a kredit prijevremeno otplaćen tuženici **.**.2005., i da je ne samo ZZP-a/2003, već i ZOO-a/1991[3] (i drugim Zakonima ) sadržavao odredbe o zaštiti potrošača, koje su korespondirale sa posebnim pravilima o zaštiti potrošača.

12. Stoga se ne može prihvatiti stav tuženice da je postupanje prvostupanjskog suda suprotno načelu pravne sigurnosti i povjerenja u pravo (članak 90. stavak 4. Ustava[4] ), odnosno da je pravni odnos stranaka nastao prije stupanja na snagu ZZP-a/2003 i ZOO-a/1991 (pravni odnos je nastao kad su ti Zakoni bili na snazi), a niti s tim u vezi osporavanje izbora i primjene mjerodavnog prava za odluku pod stavcima I. - IV. izreke.

13. Naime, prema ZZP-a/2003 (u kontinuitetu i propisima o zaštiti potrošača koji su kasnije doneseni, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna u predmetnom postupku), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2.), da je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati (članak 81. stavak 4.) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1.).

14. S navedenim posebnim pravilima korespondiraju i opći propisi obveznog prava o bitnim elementima ugovora o kreditu (članak 1065. ZOO-a/1991, u kontinuitetu i članak 1021. ZOO-a[5] ) prema kojima su kamate „accessorno ili nuzgredno“ pravo, o ništetnosti (i djelomičnoj ništetnosti) ugovora (članak 103. stavak 1. i članak 105. ZOO-a/1991), i pravila o vraćanju stečenog bez osnove (članak 214. u vezi s člankom 210. ZOO- a/1991).

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., u daljnjem tekstu: ZOO-a/1991)

4 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)

5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

15. Primjena i tumačenje pravila o ništetnosti odredbe članka 11.1. i članka 9. Ugovora o hipotekarnom kreditu, u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu je i sa pravnom stečevinom Europske unije, prema kojoj "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju, uz široko tumačenje pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača“ i ispitivanju znatnije neravnoteže (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG).

16. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tuženica, da tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnila na što se odnosi naknada za obrade kredita, a na što naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li, kako i kada inače prezentirala korisnicima kredita zašto i na temelju kojih kriterija su te naknade određivane, na temelju kojih okolnosti i kada je prednik tužiteljice mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između jednokratnih naknada, te između tih naknada i ugovaranih kamata), kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da su predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (članak 11.1. Ugovora) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (članak 9. Ugovora) nepoštene (ništetne), a u prilog čemu naravno treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, odnosno da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je i na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

17. Stoga, nije u pravu tuženica kad tvrdi da je za odluku o ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu jedino od značaja to što su odredbe lako uočljiva i što se o istima prednik tužiteljice mogao dodatno informirati, da su odredbe lako razumljive, da predstavljaju "cijenu usluge", da je potrošač mogao predvidjeti potencijalne znatne ekonomske posljedice i da se o "primjerenosti cijene" ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

17.1. U konačnici tuženica nije niti pokušala objasniti koji su to troškovi ("cijena usluge") koje je ona imala prilikom obrade zahtjeva i što čini trošak prijevremene otplate kredita. Iz spornih ugovornih odredbi samim za sebe, a niti u vezi s ostalim odredbama Ugovora o kreditu nije moguće razaznati namjenu, posljedično tome opseg naplaćenih naknada, a niti da bi se radilo kako to tvrdi tuženice o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete. Osim toga, unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu odredbi članka 270. - 276. ZOO-a/1991(članak 350. - 356. ZOO-a) podrazumijeva osiguranje urednog ispunjenja obveze (ukoliko dužnik ne ispuni obvezu ili kasni s ispunjenjem), a ne naplatu naknade za prijevremeno ispunjenje obveze.

18. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 210. ZOO-a/1991 / članak 1111. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

19. Prema tome, kako je tuženica povrijedila interese i prava pravnog prednika tužiteljice kao potrošača jer se u potrošačkom Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamatna (redovna, interkalarna, zatezna) koristila nepoštenim ugovornim odredbama kojima je za sebe ugovorila ne pripadajuće naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koje kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je te odredbe nepoštene i ništetne, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je tuženica od prednika tužiteljice naplatila ukupan iznos od 4.565,16 eura (2.382,64 eura na ime naknade za obradi kredita koji iznos je naplaćen 23. srpnja 2003. + 2.182,52 eura na ime naknade za prijevremen otplatu kredita koji je naplaćen 24. studenog 2005.), to je tuženica dužan vratiti tužiteljici isti iznos (210. stavak 3. ZOO-a/1991 / članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama od primljenih iznosa do isplate (članak 214. ZOO-a/1991 / članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a i propisi o zateznoj kamati koji su prethodili), budući da je tuženica i prije obraćanja tužiteljice (podnošenja predmetne tužbe) imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznos, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

20. Neosnovano je i ustrajavanje tuženice na prigovoru zastare novčanog potraživanja koji veže uz stav da je rok zastare od pet godina počeo teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove, budući da takav stav nije u skladu sa načelom ekvivalentnosti i djelotvornosti kao temeljnim principima pravnog sustava Republike Hrvatske, a niti pravima koja proizlaze iz članka 47. Povelje[6] i ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ[7] , prema kojem sud u tumačenju i primjeni propisa mora voditi računa o podređenom položaju potrošača u odnosu na trgovca, ne samo u pogledu pregovaračke moći, nego i u pogledu informiranosti, i da se potrošaču koji nije znao niti mogao znati kako ocijeniti opseg svojih prava (što je u konkretnom slučaju pravni prednik tužiteljice i tužiteljica) ne može uskratiti pravo na pravnu zaštitu u subjektivno materijalnom smislu računanjem roka zastare za restitucijski zahtjev od dana kad je nepošteni trgovac neosnovano stekao određene iznose, kako to tvrdi tuženica.

21. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio pravne posljedice predložene tužbenim zahtjevima na utvrđenje i isplatu (stavak I. – IV. izreke), nije dao važniju prednost tužiteljici niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica.

22. Budući da tuženica nije navela konkretne povrede i propuste koje je po njoj prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima postupka pod stavkom V. izreke prvostupanjskog presude, već se samo pozvala na formulaciju žalbenih razlog zbog kojeg se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365.

6 Povelja Europske unije o temeljnim pravima (SL C 326, 26. 10. 2012., str. 391.)

7 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. 4. 1993. (SL L 95, 21. 4. 1993., str. 29. - 34.)

stavak 2. ZPP-a), to odluka o parničnim troškovima pod stavkom V. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

23. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

24. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1039/2025-7 od 5. veljače 2026. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović