Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2579/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mateja Radočaj, odvjetnica u Čazmi, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi poslovni broj P-488/2024-16 od 10.travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi poslovni broj P-488/2024-16 od 10. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (toč.I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 953,10 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od **.**.2025. do isplate, prema stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.II. izreke).

2. Rješenjem je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eura.

3. Tuženik se žali sadržajno protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka i troškova žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti i bez pravnog učinka odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2005. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

6. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio:

-da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.742,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, dok je čl. 3. Ugovora propisano kako se naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

-da je Ugovor potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Ignacu Vugeru u [adresa], pod posl. brojem OU-1670/2005, dana **.**.2005.,

-da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen **.**.2011. te je tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana **.**.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.940,76 HRK (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3 Naknada-Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, dok je prilikom prijevremenog zatvaranja naplaćena je naknada u iznosu 787,19 HRK, sukladno tada važećim Općim aktima Banke,

-da tužitelj ima status potrošača, odnosno radi se o potrošačkom Ugovoru (čl.

4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) na što upućuje sadržaj samog Ugovora o kreditu i iskaz tužitelja,

-da je Ugovor o kreditu sastavio tuženik,

-da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj,

- da tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

7. Polazeći od iznesenih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl.3. Ugovora o kreditu, budući je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,53.st.1.i 2. i čl. 53.st. 4. ZZP/14, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) i Direktive 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. utvrđuje da je sporna ugovorna odredba ništena i bez pravnog učinka, te odlučuje kao pod toč.I. izreke presude.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti .

9. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik jer pobijanu presudu, žalbenim navodima tuženika nije proturječaja i istu je moguće ispitati.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, i 156/22 i 155/23- dalje: ZOO/05) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 13. listopada 2005.

11.1. Nadalje, uzimajući u obzirom dan sklapanja Ugovora 13. listopada 2005. na konkretni pravni odnos primjenjuje se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, - dalje: ZPP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne odredbe čl. ZZP/14.

11.2.Međutim, navedeni propust suda prvog stupnja koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05, odnosno odredbama ZZP/14 kojim je u bitnom na identičan način propisana zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

12. Tako je odredbom čl. 3. st.1. al.1. ZZP/03 propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

12.1. U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim Ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za kupnju vozila marke Toyota s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužitelj istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Osim toga, tužitelj je u danom iskazu potvrdio da je predmetni kredit sklopljen radi kupnje vozila Toyota, koje vozilo je koristio za svoje osobne potrebe i danas ga još uvijek koristi, kao i da nije nikada imao obrt, radio je u INI, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu u kojem se navodi kako je korisnik kredita, ovdje tužitelj zaposlen kod STSI-Integrirani tehnički servisi d.o.o.

12.2. Polazeći od iznesenog, da iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja ne proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj imao obrt već je vozilo kupio i koristio za osobne potrebe, nije bilo potrebno pribavljati podatke Ministarstva financija, Porezne uprave o tome da je tužitelj objekt financiran Ugovorimo o kreditu unesen u imovinu obrta/ društva, i zbog toga u postupku nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP, na koju ukazuje tuženik.

13. Prema odredbi čl.81.st.1. ZPP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom čl.81.st.2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Tijekom postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je je li odredba čl.3. predmetnog Ugovora koje se odnosi na ulaznu naknadu ništetna.

15. Iznesena utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ulazne naknade nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, niti mu je sporna naknade bile protumačene (njenu strukturu i način obračuna), odnosno nije mu bilo, niti mu je moglo biti poznato na što se sporna naknada odnosi. Iz navedenog proizlazi da tužitelju nije bila poznata niti priroda stvarno pruženih usluga niti ih je mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, na što nedvojbeno upućuje iskaz tužitelja, a tuženik suprotno nije dokazao.

16. Neosnovano stoga tuženik osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po sudu prvog stupnja tvrdnjom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik na ovu okolnost ponudio bilo kakav dokaz (saslušanje djelatnika banke ili sl.), a činjenica da je kredit solemniziran ne znači, suprotno žalbenim navodima tuženika, da se s tužiteljem pregovaralo. Naime, nije niti dužnost niti pravo javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora upoznaje stranke sa sadržajem i značenjem pojedinih ugovornih odredaba.

17. Prije svega treba reći kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanima već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test transparentnosti i poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja pravilno ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama, Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze.

18. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i administraciju kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

19. Odredbom čl.87.st.1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv.ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj, obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen **.**.2005., razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti osnovanim.

21. Nesporna je činjenica da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita.

22. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužitelju nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita pa se, prema ocjeni ovog suda, nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

23. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev -240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

24. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja – da o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - proizlazi pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je sporna odredba čl. 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 3,30%iznosa kredita, ništetna ( čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, te čl. 104. ZOO/91).

25. Konačno valja reći da je tužitelj postavio (deklaratorni) zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu i administraciju kredita (ulazna naknada), ali ne i restitucijski zahtjev za isplatu s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe pa sud prvog stupnja o prigovoru zastare tog zahtjeva i tijeka zateznih kamata nije odlučivao niti je trebao odlučivati. Stoga u tom dijelu izneseni žalbeni navodi nisu odlučni za pravilnost pobijane odluke.

26. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu (čl.154.st.1. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl.155.st.1. ZPP).

26.1. Tužitelj ima pravo na nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl.155.ZPP s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Prema stanju u spisu tužiteljev punomoćnik je pristupio na ročište za objavu presude i taj trošak popisao. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu.

26.2.Na žalbene navode da je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi i da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada ja tužitelju dosudio trošak sudskih pristojbi , valja reći da je čl. 6. Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (" Narodne novine" broj: 51/23 ), koja je stupila na snagu **.**.2023. izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari u kojoj je predmet tužbenog zahtjeva ništetnost odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Stoga su izneseni žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

27. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude

28. Tuženik nije uspio sa žalbom pa trošak žalbenog postupka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović