Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2496/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ranije HŠ vl. ugostiteljsko trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika], [adresa]., zastupanog po punomoćniku Darku Belaiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Julius Meinl Bonfanti d.o.o., OIB: 39546130894, Brezje, Ljubljanska ulica 4, Brezje, 10431 Sv. Nedjelja, ranije Bonfanti d.o.o., Sveta Nedelja, Svetonedeljska cesta 26, zastupanog po punomoćnici Maji Šilić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-699/2021-39 od 24. prosinca 2024. godine, ispravljene rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-699/2021-54 od 13. veljače 2026., dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-699/2021-39 od 24. prosinca 2024. godine, ispravljena rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-699/2021-54 od 13. veljače 2026. u dijelu t. I. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.800,41 eura za razdoblje od **.**.2013. do **.**.2020.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-699/2021-39 od 24. prosinca 2024. godine, ispravljena rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj P-699/2021-54 od 13. veljače 2026. u dijelu t. I. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.800,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama od **.**.2020. pa do isplate, u t. I. II. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i u t. II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 eura s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od **.**.2024. pa do isplate i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini od 3.800,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od **.**.2020. do **.**.2022., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od **.**.2023. do **.**.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od **.**.2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječa jnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.189,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove drugostupanjske odluke pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 eura s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od

**.**.2024. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 396,91 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove drugostupanjske odluke pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 3.800,41 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je odbijen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.175,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, a presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud osporenu presudu preinači na način da usvoji u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev uz obvezu tuženika da tužitelju naknadi cjelokupni parnični trošak i trošak žalbe s kamatama, podredno da osporenu presudu ukine u cijelosti i predmet dostavi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak s time da predlaže spis predmeta dodijeliti u rad drugom sucu.

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4. Predmet postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove, odnosno za povrat iznosa od 3.800,41 eura sa zateznim kamatama, a koji iznos je tužitelju ukupno ustegnut u korist tuženika u postupku izvansudske ovrhe putem FINE na temelju bjanko zadužnice, u periodu od 2013.-2015., a ta je pljenidba prijenosom novčanih sredstava kasnije pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2762/2019-2 od 10. rujna 2020. proglašena nedopuštenom.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da su stranke dana **.**.2012. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji ... u pogledu najma aparata za kavu i mlinca za kavu te je tuženik na temelju navedenog ugovora predao tužitelju predmete najma, a tužitelj je kao sredstvo osiguranja plaćanja novčanih obveza po ugovoru izdao tuženiku bjanko zadužnicu potvrđenu kod javnog bilježnika Jasminke Ankon iz Zagreba, poslovni broj: OV-2410/2012 od 24. veljače 2012. (dalje: bjanko zadužnica) na iznos do 50.000,00 kn,

- da je tužitelj predmete najma sukladno ugovoru koristio u ugostiteljskom objektu sve do požara dana **.**.2012.,

- da je u navedenom požaru u potpunosti izgorio ugostiteljski objekt tužitelja kao i predmeti najma, o čemu je obaviješten tuženik koji je navedene okolnosti prihvatio te izjavio zainteresiranost za zasnivanje novog pravnog odnosa najma u pogledu drugih aparata ako tužitelj obnovi ugostiteljski objekt,

- da je nakon što je tužitelj obnovio ugostiteljski objekt između stranaka sklopljen novi najamni odnos u pogledu različitih predmeta najma, na temelju kojeg je tužitelj od tuženika preuzeo u najam druge aparate, a koje je aparate nakon prestanka ugovornog odnosa tužitelj uredno vratio tuženiku,

- da je tuženik **.**.2013. podnio zahtjev za izravnu naplatu bjanko zadužnice,

- da je na temelju bjanko zadužnice tuženik u postupku izvansudske ovrhe putem FINE naplatio od tužitelja ukupan iznos od 28.634,16 kn / 3.800,41 eura,

- da je tužitelj kao ovršenik dana **.**.2013. u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovrpl-11864/13 podnio:

a) prijedlog za donošenje rješenja kojim se pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate na temelju zahtjeva ovrhovoditelja od **.**.2013. za naplatu bjanko zadužnice proglašavaju nedopuštenim,

b) prijedlog za donošenje rješenja o odgodi izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava,

no budući da je tuženik kao ovrhovoditelj osporio navedene pri jedloge i zahtjeve tužitelja, tužitelj je rješenjem suda od 21. siječnja 2014. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim,

- tužitelj je sukladno uputi **.**.2014. tužbom pokrenuo parnicu protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu radi utvrđenja da je ugovor o poslovnoj suradnji zaključen između stranaka **.**.2012., prestao dana **.**.2012. te radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Taj se postupak vodio pod poslovnim brojem P-1429/14,

- u tom postupku je **.**.2018. donesena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-1429/14-34 kojom je utvrđeno da je ugovor o poslovnoj suradnji zaključen između stranaka **.**.2012., prestao dana **.**.2012. te kojom je su pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate kod FINE proglašeni u cijelosti nedopuštenim. Ta je presuda kasnije dopunjena dopunskom presudom od **.**.2018. poslovni broj: P-1429/2014-35, ispravljena rješenjem od **.**.2018. poslovni broj: P-1429/2014-36 te dopunjena dopunskom presudom od **.**.2019. poslovni broj: P-1429/2014-52, ispravljena rješenjem od **.**.2019. poslovni broj: P-1429/2014-52. Prvostupanjska presuda, s kasnijim dopunama i ispravcima, potvrđene su presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž-2762/2019-2 od 10. rujna 2020.,

- da su stranke presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž-2762/2019-2 od 10. rujna 2020. primile **.**.2020.,

- da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat neosnovano stečenih iznosa dana **.**.2020., ali se tuženik u pogledu istog oglušio,

- da je potom tužitelj **.**.2021. podnio tužbu u ovom predmetu kojom traži povrat neosnovano stečenog iznosa u visinu od 3.800,41 eura, a koji iznos je tuženik naplatio od tužitelja u postupku izvansudske ovrhe koja je pravomoćnom sudskom odlukom proglašena u cijelosti nedopuštenom,

- da je tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka prigovarao zastari tužiteljeva potraživanja,

- da je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor zastare te odbio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da budući da zadužnica na temelju koje je izvršena naplata, nije proglašena ništetnom, da zastara stečenog po naplati zadužnice ne teče od donošenja presude kojom je u cijelosti proglašena nedopuštena pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate, već sukladno čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) teče od trenutka izravne naplate, kada su pljenidba i prijenos dovršeni te je tužitelj trebao tražiti povrat stečenog bez osnove u postupku koji je pokrenuo radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Prvostupanjski sud se pri tome poziva i na odredbu čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24. - dalje: OZ) u vezi s čl. 210. st. 2. OZ kojim je predviđena mogućnost, da u slučaju provedbe ovrhe prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, da do zaključenja iste i bez pristanka ovrhovoditelja, ovršenik može preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži vraćanje ono što je neosnovano stekao ovrhom.

7. Tužitelj u žalbi između ostalog ističe da je upravo pravomoćnošću odluke kojom su pljenidba i prijenos proglašeni u cijelosti nedopuštenim, otpala osnova na temelju koje je tuženik u izvansudskom postupku zaplijenio i prenio utuženi iznos na svoj račun, a da je tužitelj podnošenjem tužbe radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, prekinuo zastarijevanje svog potraživanja. Također da je pretpostavka uspješnog ostvarivanja kondikcijskog zahtjeva pravomoćno proglašen je pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, dakle ishođenje pravomoćne sudske odluke kojom je ovršna isprava, ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka (čl. 72. OZ) pri čemu kasnije podnošenje zahtjeva može imati učinak eventualno u pogledu tijeka kamata.

8.1. Prvostupanjski sud je na konkretan slučaj primijenio odredbu čl. 56. st. 1. OZ kojom je propisano da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. ovoga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

8.2. No prvostupanjski sud je pogrešno interpretirao navedenu odredbu te zaključio da je njome propisana obveza ovršenika da preinakom tužbe u postupku koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, traži od ovrhovoditelja povrat neosnovano stečenog. Naime tom je odredbom propisana mogućnost ovršenika da do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka ovrhovoditelja preinači tužbu i u tom postupku traži povrat stečenog bez osnove, ali tom odredbom nikako nije propisana obveza ovršenika da tako postupi.

9. Također, za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučno to što nije ukinuta ovršna isprava na temelju koje je provedena ovrha. Dovoljno je to što je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je nedopuštena provedena ovrha, odnosno da su nedopuštene provedene ovršne radnje - pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate te je tužitelj kao ovršenik tek pravomoćnošću odluke o nedopuštenosti ovrhe, mogao predvidjeti svoj izgled za uspjeh u postupku potraživanja stečenog bez osnove. U suprotnom, kada bi tužitelj kao ovršenik taj zahtjev postavio u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, izložio bi se riziku da ako sud odluči da je njegov prvotno postavljeni zahtjev neosnovan, da zbog veće vrijednosti predmeta spora mora snositi veće troškove postupka. Zato je zakonom ta opcija propisana kao mogućnost, ali ne i kao obveza jer do donošenja pravomoćne odluke o nedopuštenosti ovrhe, tužitelj nije mogao sa sigurnošću predvidjeti osnovanost njegovog zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Prema tome osnova na temelju koje je provedena naplata, otpala je donošenjem odluke Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž- 2762/2019-2 od 10. rujna 2020.

10.1. Odredbom čl. 210. st. 2. OZ je propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

10.2. Odredbom čl. 210. st. 4. OZ je propisano da ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (čl. 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete.

11. Odredbom čl. 1111. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, te obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a što bi u konkretnom slučaju predstavljao prvi dan nakon dana kada je tužitelju dostavljena odluka Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž-2762/2019-2 od 10. rujna 2020. Takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2623/13 od 8. ožujka 2017. Uvidom u epis utvrđeno je da je tužitelj zaprimio navedenu odluku dana **.**.2020. pa je prema tome zastara počela teći **.**.2020..

13. Budući da se tužiteljevo potraživanje temelji na povratu stečenog bez osnove, primjenjuje se opći zastarni rok prema kojem tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 225. ZOO). Stoga, s obzirom na to da je zastara zahtjeva za povrat stečenog bez osnove počela teći **.**.2020., a da je tužba u ovom postupku podnesena **.**.2021., postupak je pokrenut unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka te je prigovor zastare bio neosnovan.

14. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je u trenutku stjecanja tuženik bio savjestan jer u tom trenutku nije bilo pravomoćne odluke o nedopuštenosti ovrhe, to je tuženik u ovom slučaju dužan platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, u ovom slučaju od dana podnošenja zahtjeva za povrat neosnovano stečenog iznosa, tj. od **.**.2020. kada je tuženik zaprimio navedeni zahtjev (list 36 spisa) pa do isplate.

15. Visina stečenog bez osnove utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr. sc. Zrinka Ručevića, a na koje stranke nisu imale primjedbi, a prvostupanjski sud ga je u cijelosti prihvatio. Prema tom nalazu i mišljenju u postupku prisilne naplate na temelju zadužnice od tužitelja su ustezani iznos u nejednakim obrocima u periodu od 2013. do 2015. Na ime glavnice naplaćeno je: **.**.2013. iznos od 6.329,28 kn, **.**.2013. iznos od 9.425,00 kn, **.**.2014. iznos od 11.911,73 kn i **.**.2015. iznos od 793,15 kn. Na ime naknada naplaćeno je dana **.**.2013. iznos od 65,00 kn, **.**.2013. iznos od 15,00 kn, **.**.2013. iznos od 20,00 kn i **.**.2013. iznos od 75,00 kn. Dakle ukupno je ustegnut iznos od 3.800,41 eura.

16. Slijedom navedenog neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđenu glavnicu za razdoblje do **.**.2020. pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod t. I. izreke.

17. Osnovana je žalba tužitelja u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, a djelomično je osnovana i u pogledu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđenu glavnicu te troška postupka pa je primjenom čl. 373. t. 3. odlučeno kao pod t. II. izreke.

18.1. S obzirom na to da je izmijenjen uspjeh stranaka u parnici te je sada tužitelj u cijelosti uspio u sporu, preinačena je i odluka o troškovima postupka sukladno čl. 166. st. 2. ZPP. Tako pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. - dalje u tekstu: Tarifa ili Tbr.), tužitelju pripada trošak i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, za sastav tužbe od **.**.2021. i četiri obrazloženo podneska i to podnesaka od **.**.2022., **.**.2022., **.**.2022. i **.**.2024., za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), budući da se istima očituje se na odgovor na tužbu tuženika, na navode iz podnesaka tuženika te kojim usklađuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Za pristup na ročišta **.**.2022., **.**.2023. i **.**.2024., za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife). Za pristup na ročište **.**.2022. 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), budući da je isto odgođeno prije početka raspravljanja, odnosno ukupno 825 bodova što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54 Tarife) iznosi 1.650,00 eura i uvećano za vrijednost PDV od 412,50 eura (Tbr. 46 Tarife), iznosi 2.062,50 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 126,50 eura. Slijedom navedenog valjalo je tužitelju ukupno dosuditi troškove postupka u iznosu od 2.189,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove drugostupanjske odluke pa do isplate.

18.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podnesaka od **.**.2022. valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice te je odbijen zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište dana **.**.2022. jer isto nije niti održano, kao i zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude, budući da je rješenjem suda ročište za objavu i uručenje presude određeno za dan **.**.2024. u 14:30 sati nije održano zbog službene spriječenosti raspravnog suca te je određeno da se o sljedećem ročištu za objavu stranke neće pismeno obavještavati već će im biti dostavljen pisani otpravak presude.

19. Budući da tužitelj sa žalbom nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu , na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, valjalo je dosuditi tužitelju zatražene troškove žalbenog postupka, a koji se odnose na sastav žalbe od **.**.2025. po 100 bodova (Tbr. 10/1 Tarife), što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54 Tarife) iznosi 250,00 eura, uvećano za vrijednost PDV od 62,50 eura (Tbr. 46 Tarife), iznosi 312,50 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 84,41 eura, budući da tužitelj prilaže uplatnicu iz koje je vidljivo da je platio trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 84,41 eura (list 231 spisa). Slijedom navedenog valjalo je tužitelju ukupno dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 396,91 eura, slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić