Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-232/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB:14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-213/2024-8 od 26. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-213/2024-8 od 26. studenog 2024. pod toč. I. i II. izreke kao i u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o [broj kredita], zaključen dana **.**.2007. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke (toč.I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura (slovima: sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od **.**.2024. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.II. izreke).

2. Protiv navedene presude pod toč.I. i II. izreke kao i u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka i troškova žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti čl. 7. Ugovora o [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja i tuženika dana **.**.2007. kojim je ugovorena naknada za obradu i administraciju kredita (ulazna naknada).

5. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio:

-da tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratorne zaštite (čl. 187.st.2. ZPP) odnosno ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe , kao i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO),

-da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu, kao stambeni kredit radi dovršenja kuće, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 47.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 4 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva. Ugovoren je rok otplate kredita od 21 godinu,

-da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita,

-da je Ugovor o kreditu sastavio tuženik,

-da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit, pa tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

6. Polazeći od iznesenih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl.7. Ugovora o kreditu, budući je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je navedena ugovorna odredba ništetna.

7. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti .

9. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik jer pobijanu presudu, žalbenim navodima tuženika nije proturječaja i istu je moguće ispitati.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Ovaj sud drugog stupnja sud nije našao da bi pred sudom prvog stupnja bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, pa stoga nije povrijeđeno ni pravo tuženika na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Sud se očitovao o svim njegovim prigovorima i navodima koji su odlučni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa nisu povrijeđena ni prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženik.

12. Točno je da se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne protežu na odredbu predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da se na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ne primjenjuju pravne posljedice spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ali su u tim odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12.1. Međutim iz činjeničnih navoda u tužbi, kao i obrazloženja pobijane presude niti ne proizlazi da se tužitelj pozivao na pravne posljedice spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je sud prvog stupnja svoju odluku donio primjenom odredbi čl. 502.c. ZPP, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika promašeni.

13. Prema odredbi čl.81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03,46/07,79/07-dalje. ZPP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom čl.81.st.2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Tijekom postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je je li odredba čl.7. predmetnog Ugovora koje se odnosi na ulaznu naknadu ništetna. Sporno je i pitanje zastare potraživanja.

15. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ulazne naknade nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

16. Prije svega treba reći kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanima već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test transparentnosti i poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja pravilno ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama, Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze.

17. Prema odredbi čl.81.st.4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17.1. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da je isti pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da je tuženik u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo odustao od predloženih dokaza saslušanjem njegovog djelatnika i javnog bilježnika ( na ročištu održanom dana **.**.2024.), a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku primjenom čl. 81. st. 4. ZZP/03.

18. Dakle, iskazom tužitelja utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, niti su mu sporne naknade bile protumačene, odnosno nije mu bilo, niti mu je moglo biti poznato na što se sporna naknada odnosi. Iz navedenog proizlazi da tužitelju nije bila poznata niti priroda stvarno pruženih usluga niti ih je mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog Ugovora, a tuženik suprotno nije dokazao.

19. Odredbom čl.87.st.1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i administraciju kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

21. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj, obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen **.**.2005., razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti osnovanim.

22. Nesporna je činjenica da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita Tuženik nije naveo na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku

23. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja – da o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 7. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP, te čl. 322. st 1. ZOO.

24. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika kojima smatra da je prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužitelju nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 1,50% od iznosa kredita pa se, prema ocjeni ovog suda, nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

25. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev -240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

26. Konačno valja reći da je tužitelj postavio (deklaratorni) zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu i administraciju kredita (ulazna naknada), ali ne i restitucijski zahtjev za isplati s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe pa sud prvog stupnja o prigovoru zastare zahtjeva za isplatu i tijeka zateznih kamata nije niti trebao odlučivati. Stoga u tom dijelu izneseni žalbeni navodi nisu odlučni za pravilnost pobijane odluke.

27. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu (čl.154.st.1. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl.155.st.1. ZPP).

27.1. Tužitelj ima pravo na nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl.155.ZPP s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Prema stanju u spisu tužiteljev punomoćnik je pristupio na ročište za objavu presude i taj trošak popisao. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu.

27.2. Tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

28. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude

29. Tuženik nije uspio sa žalbom pa trošak žalbenog postupka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović