Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-143/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu po sudcu dr. sc. Ivanu Tiraniju, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice OTP Banke d.d. , OIB: 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 7770/2024-8 od 23. listopada 2025., dana 5. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice pa se odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 7770/2024-8 od 23. listopada 2025. potvrđuje u dijelu do dosuđenog iznosa od 156,25 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženice pa se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u dijelu koji je prihvaćen u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 7770/2024-8 od 23. listopada 2025. i to baš preko iznosa od 156,25 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 562,50 eura (dakle za razliku od 406,25 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 78,12 eura te sudskih pristojbi koje se plaćaju na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud dana 23. listopada 2025. donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu članka III. stavka 10. Ugovora o kreditu broj: 6371003333, sklopljenog dana 3. studenog 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 318,53 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 3. studenog 2008. do isplate. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 562,50 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 23. listopada 2025. do isplate, dok je u točki IV. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pri čemu izričito navodi kako je povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Žaliteljica u žalbi posebno ističe kako je prvostupanjski sud pogriješio kada nije postupio na temelju odredbe članka 40. stavak 3. ZPP -a kojom je pored ostalog propisano kako će sud po službenoj dužnosti, ili na prigovor tuženika , najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te rješenjem, protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora. Tuženica naime smatra kako je označena vrijednost predmeta spora od 718,53 eura previsoka. Naime da je prvostupanjski sud za vrijednosti predmeta spora umjesto tog iznosa, trebao uzeti visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (zahtjev za isplatu iznosa od 318,53 eura), što da bi dovelo i do drugačijeg obračuna parničnog troška odnosno odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. U predmetnom slučaju tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom jedne odredbe ugovora u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom iznosa od 318,53 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a radi stjecanja bez osnova.

6. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora označio vrijednost od 718,53 eura. Prvostupanjski je sud prilikom izračuna parničnog troška prihvatio navedeni iznos. Općinski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi je vrijednost predmeta spora u tužbi (718,53 eura) pravilno označena. Naime da u konkretnom slučaju tužba protiv istog tuženika sadrži 2 zahtjeva (za utvrđenje i isplatu) pa sukladno tome da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, ovo na temelju odredbe članka 37. stavak 1. ZPP-a.

7. U svezi sa žalbenim navodima tuženice i navedenom shvaćanju prvostupanjskog suda za reći je slijedeće. Kad deklaratorni zahtjev (konkretno da je jedna odredba ugovora ništetna) istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu - isplatu, takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu - isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004. O istoj se pravnoj situaciji za odlučivanje o vrijednosti predmeta spora radi i u ovom konkretnom slučaju. Slijedom navedenog vrijednost predmeta spora u predmetnom slučaju iznosi 318,53 eura čiju isplatu je tužitelj zahtijevao, a prvostupanjski mu je sud i dosudio.

8. Slijedom navedenog tužitelj je imao trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, a ovo na temelju T. br.7.točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" br. 138/23., dalje „ Tarifa"). Nadalje tužitelj je imao i trošak sastava podneska od 24. travnja 2025. u iznosu od 12,50 bodova na temelju odredbe T.br. 8. točka 2.“Tarife" te trošak zastupanja na ročištu od 14. listopada 2025. 25 bodova, a ovo u suglasju sa odredbom T. br. 9. točka 1. „Tarife". Slijedom navedenog proizlazi kako ukupan trošak tužitelja odgovara iznosu od 62,50 bodova prema „Tarifi". Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (T. br. 54. „Tarife") te trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% ( T. br. 46. „Tarife") proizlazi kako je ukupan parnični trošak tužitelja, koji mu je trebalo priznati i dosuditi na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, 156,25 eura, a na 562,50 eura kako je to utvrdio i dosudio prvostupanjski sud.

9. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi odluku o parničnom trošku do dosuđenog iznosa od 156,25 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP - a.

10. S druge pak strane žalbu tuženice je trebalo djelomično uvažiti, te djelomično preinačiti pobijanu odluku o trošku i to na način da se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog mu iznosa od 156,25 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 562,50 eura (dakle za razliku od 406,25 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP -a.

11. Zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava žalbe i sudskih pristojbi koje se plaćaju na žalbu trebalo je odbiti kao neosnovan jer tuženice u ovoj parnici nije uspjela niti jednim dijelom u odnosu na tužbeni zahtjev, a ovo u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 5. svibnja 2026.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi