Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kž-28/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog JO, zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu - iz članka 227. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj: K-74/2025-23 od 14. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 05. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog JO kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. stavljen je izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Vinkovcima broj K-74/2025 od 12. ožujka 2025., a pod točkom II. proglašen je krivim optuženi JO zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa je na temelju članka 227. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točke 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je dužan platiti trošak kaznenog postupka u odnosu na skicu mjesta nastanka prometne nesreće, izrade fotoelaborata i prijeđenih kilometara PP Vinkovci u iznosu od 66,94 eura, troškove sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 623,25 eura, troškove prometnog vještačenja u iznosu od 480,00 eura, nagradu opunomoćenika oštećenika u iznosu od 250,00 eura i paušalni iznos od 200,00 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Borisa Hlatkog, odvjetnika iz Vukovara zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
5. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
6. Žalba optuženika nije osnovana.
7. Optuženik u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP tvrdeći da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama, te da između odlučnih činjenica postoji znatna proturječnost, te proturječnost između „činjenica i razloga presuda“, međutim, navedene povrede ne konkretizira niti ne ukazuje u čemu bi se iste sastojale, dok iz sadržaja njegove žalbe proizlazi da se, nezadovoljan analizom i ocjenom dokaza od strane prvostupanjskog suda, zapravo žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik u žalbi iznosi svoju analizu i ocjenu provedenih dokaza ukazujući da je prvostupanjski sud izveo pogrešne zaključke o njegovoj krivnji. Ponavlja u bitnome svoju obranu da svojom vožnjom nije kršio blanketne norme članka 51. stavak 1. i članka 38. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, tvrdeći da se kretao dopuštenom brzinom koja je bila prilagođena uvjetima na cesti, te da nije mogao izbjeći nalet na pješakinju obzirom se ista u sekundi „stvorila“ na prometnici ispred njegovog vozila i prelazila je cestu izvan obilježenog pješačkog prijelaza na mjestu na kojem nije predviđeno da se kreću pješaci , te tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se prometna nesreća dogodila na obilježenom pješačkom prijelazu. Smatra da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za ispitivanjem u svojstvu svjedoka UO, policijskog službenika koji je vršio očevid nakon prometne nesreće i izradio situacijski plan i fotodokumentaciju očevida, na temelju kojih je provedeno vještačenje, činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, jer bi ispitivanjem navedenog svjedoka bile otklonjene nejasnoće u nalazu vještaka prometne struke.
9. Suprotno iznesenim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u vezi nastanka ove prometne nesreće, te je potom izveo pravilan zaključak o krivnji optuženika za počinjeno kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 2. KZ/11, te ga za isto proglasio krivim i osudio po zakonu.
10. Naime, prvostupanjski je sud pravilno otklonio kao nevjerodostojnu obranu optuženika da se nalet na pješakinju dogodio izvan pješačkog prijelaza gdje je pješakinja nepropisno prelazila kolnik, budući su takvu obranu optuženika otklonili vještaci prometne i medicinske struke kao i ispitana žrtva MO. Tako je prometni vještak naveo da nije moguće da je naletni položaj vozila optuženog na tijelo pješakinje bio na djelu ceste kod kolnog prilaza kod kućnog broja 63.a, jer bi duljina odbačaja tijela tada bila 5,1 metar, što bi odgovaralo naletnoj brzini od 27 km/h, a koja brzina ne odgovara nabačaju tijela pješakinje do vjetrobranskog stakla automobila i ozljedama na tijelu pješakinje, jer je za nabačaj tijela na prednje vjetrobransko staklo potrebna minimalna naletna brzina od oko 40 km/h, a za prijelom kostiju zdjelice minimalna brzina od 40 do 45 km/h, pa smatra da se vozilo optuženika u fazi prilaska tijelu pješakinje kretalo brzinom od oko 46 km/h te da je optuženik reagirao kočenjem u trenutku stupanja pješakinje na kolnik, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije naleta, jer je od nje tada bio udaljen 33,2 metra. Vještak medicinske struke naveo je da sve ozljede pješakinje odgovaraju naletnoj brzini od 46 km/h, te da je naletna brzina bila 27 km/h pješakinja vrlo vjerojatno ne bi zadobila osobito teške tjelesne ozljede kakve je zadobila u ovoj prometnoj nesreći. S obzirom da oba vještaka podržavaju iskaz žrtve MO da je prije naleta prelazila kolnik Ul. Branka Radičevića na obilježenom pješačkom prijelazu, te cijeneći utvrđenja prometnog vještačenja iz kojeg proizlazi da je optuženik reagirao kočenjem u trenutku stupanja pješakinje na kolnik, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije naleta, jer je od nje tada bio udaljen 33,2 metra, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je nalet na pješakinju uslijedio upravo na pješačkom prijelazu, te da je optuženik bio u objektivnoj mogućnosti izbjeći nalet da je pravodobno reagirao kočenjem, te da je njegova vožnja tempore criminis bila suprotna blanketnim odredbama članka 51. stavak 1. i članka 38. stavak 2. ZOSPC-a uslijed čega je prouzročio prometnu nesreću u kojoj je pješakinja zadobila tešku tjelesnu ozljedu.
11. Nije u pravu optuženik da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio ispitati policijskog službenika UO koji je vršio očevid prometne nesreće, te da za odbijanje tog prijedloga nije dao valjano obrazloženje. Suprotno navedenom žalbenom prigovoru, osnovano je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 431. stavak 1. točka 3. ZKP odbio taj dokazni prijedlog obrane koja je predlagala ispitivanje navedenog svjedoka na okolnost mjesta kontakta između pješakinje i vozila optuženika, s obzirom da navedeni svjedok nema neposredna saznanja o tome jer nije neposredni očevidac nesreće, već je na mjesto događaja pristupio nakon toga, te je upravo na temelju zapisnika o očevidu, situacijskog plana i foto elaborata provedeno prometno vještačenje na temelju kojeg je utvrđena navedena sporna činjenica, pri čemu je mjesto naleta utvrđeno i na temelju iskaza pješakinje, te medicinskog vještačenja ozljeda žrtve. Za svoju odluku o odbijanju dokaznog prijedloga, suprotno tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud dao jasno, valjano i dostatno obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
12. Zbog svega navedenog nije u pravu optuženik da je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te posljedično da je povrijeđen kazneni zakon.
13. Pobijajući odluku o kazni optuženik navodi da je izrečena kazna prestroga imajući u vidu da je optuženik otac četvero djece od kojih je jedno maloljetno, da je izrazio žaljenje i kajanje zbog nastalih posljedica za pješakinju, te da nije kazneno osuđivan.
14. Suprotno iznesenim žalbenim navodima upravo je navedene okolnosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao kao olakotne kod odluke o odmjeravanju kazne, sukladno članku 47. KZ/11, dok otegotnih nije utvrdio.
15. Zbog navedenog, i ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenih okolnosti iz članka 47. KZ/11 odlučnih za izbor vrste i visine kazne, cijeneći stupanj njegove krivnje i svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11, izrekao optuženiku uvjetnu osudu na način da ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci uz rok kušnje od dvije godine, koja kaznena sankcija je primjerena osobi optuženika, okolnostima i težini kaznenog djela, stupnju njegove krivnje te jačini povrede zaštićenog dobra, te da će njome biti ispunjena svrha kažnjavanja na planu specijalne i generalne prevencije. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi da je izrečena kazna prestrogo odmjerena i da postoje uvjeti za izricanje blaže kazne.
16. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.
U Zagrebu 05. svibnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Renata Miličević
