REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3426/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevom i tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2632/2024-2 od 10. prosinca 2024., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gž-2632/2024-5 od 7. travnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-45/2023-27 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 5. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Dopušta se tužitelju revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2632/2024-2 od 10. prosinca 2024., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gž-2632/2024-5 od 7. travnja 2025., u odnosu na pitanje;
„Da li je u skladu s člankom 37. st. 1., zatim s člankom 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku te člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama, postupanje tužitelja koji u tužbi postavlja više tužbenih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, od kojih je jedan zahtjev usmjeren na utvrđenje neke ugovorne odredbe ništetnom (deklaratorni tužbeni zahtjev), a drugi zahtjev usmjeren na isplatu određenog novčanog iznosa nastalog uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe (kondemnatorni tužbeni zahtjev) pa da vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi glasi kao zbroj ta dva postavljena tužbena zahtjeva, a uz sve to uzimajući u obzir da je radi dokazivanja deklaratornog tužbenog zahtjeva nužno izvesti određene dokaze u postupku pa je takvo novčano vrednovanje tog tužbenog zahtjeva opravdano i zakonito?“
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na pravna pitanja, se odbija.
III. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na povrede ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj i tuženik su protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2632/2024-2 od 10. prosinca 2024., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gž-2632/2024-5 od 7. travnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P -45/2023- 27 od 19. siječnja 2024., podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. Tužitelj je prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP podnio postavivši dva pravna pitanja, za koje tužitelj smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„I. Da li je drugostupanjski sud u fazi žalbenog postupka dužan odluku o troškovima postupka donijeti sukladno vrijednosti predmeta spora koju je naznačio tužitelj u prvostupanjskom postupku uzimajući u obzir činjenicu da tuženik u tijeku prvostupanjskog postupka nije prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora, niti je prvostupanjski sud po službenoj dužnosti rješenjem mijenjao vrijednost predmeta spora?
II. Da li je u skladu s člankom 37. st. 1., zatim s člankom 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku i člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama, postupanje tužitelja koji u tužbi postavlja više tužbenih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, od kojih je jedan zahtjev usmjeren na utvrđenje neke ugovorne odredbe ništetnom (deklaratorni tužbeni zahtjev), a drugi zahtjev usmjeren na isplatu određenog novčanog iznosa nastalog uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe (kondemnatorni tužbeni zahtjev), na način da tužitelj deklaratorni tužbeni zahtjev novčano vrednuje sa iznosom od 1.327,22 eura, a kondemnatorni tužbeni zahtjev vrednuje sa novčanim iznosom na koji stvarno i glasi, pa da vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi glasi kao zbroj ta dva postavljena tužbena zahtjeva, a uz sve to uzimajući u obzir da je radi dokazivanja deklaratornog tužbenog zahtjeva nužno izvesti određene dokaze u postupku pa je takvo novčano vrednovanje tog tužbenog zahtjeva opravdano i zakonito?“
3. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP podnio postavivši 7 (sedam) pravnih pitanja, za koje tuženik smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?
2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?
3. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?
4. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?
5. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?
6. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?
7. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.
4. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF te isplata preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
6. U odnosu na prijedlog tužitelja;
6.1. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije je osnovan.
7. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ocijenio da je pravno pitanje navedeno u izreci ovog rješenja važno pravno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa viših sudova nije jedinstvena (rješenje Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-18872025, rješenje Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž- 91872024, rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž -151/2025, rješenje Županijskog suda u zagrebu posl.br. Gž-565/2025), tako i ovaj sud u odlukama Revd-1926/25 od 21. svibnja 2025., Revd-4998/2025 od 9. prosinca 2025.,
7.1. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP, riješeno je kao u točki I izreke, dok se u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava iz prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja te u odnosu na preostalo pitanje uzima da je prijedlog u odnosu na njih povučen (čl. 389.b st. 3. ZPP).
8. U odnosu na prijedlog tuženika;
8.1. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja nije osnovan.
9. Prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer su činjenične tvrdnje u suprotnosti sa dokumentacijom koja prileži prijedlogu za dopuštenje revizije, a bez obzira na isto upućuje se na pravne stavove iz odluka ovog suda primjerice Rev-115/2023 od 20. siječnja 2026.
9.1. Ostala postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu, jer shvaćanja u pobijanoj presudi u odnosu na ta postavljena pitanja, ne odstupaju od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovoga suda poslovni broj Revt-249/14, Rev-2245/17, Rev-3142/18, Rev-2221/18 itd., a nije riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i Revd-81/24, Revd-4336/24).
10. Stoga, u odnosu na prijedlog tuženika, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki II izreke ovog rješenja.
10.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika istaknutih tijekom postupka pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
10.2. Zbog navedenog valjalo je u odnosu povrede u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 5. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
