Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-290/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog NP, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasilje u obitelji – iz članka 179.a. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24 – u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1610/2025-33 01. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog NP kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi NP proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasilje u obitelji – iz članka 179.a. KZ/11, kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje – iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11 i kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede – iz članka 118. stavak 1. i 2. KZ/11 sve u vezi s člankom 51. KZ/11, te mu je na temelju članka 179.a. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 118. stavka 2. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 1 (jednog) mjeseca, na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11 opozvana je uvjetna osuda iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-2473/21-10 od 10. studenog 2023., pravomoćna 03. siječnja 2024., te mu je iz navedene presude uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, na temelju članka 51. KZ/11 osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 u jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 21. lipnja 2025. pa nadalje.

3. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ( Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17, 126/19., 80/22, 36/24. i 72/25. dalje u tekstu ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti, koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi NP, po branitelju Šimi Bogoviću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. Žalba optuženika nije osnovana.

8. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP zato što je dokazni prijedlog obrane za provođenjem kombiniranog psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja žrtve odbio, a da pri tome nije na valjani način obrazložio razloge odbijanja tog dokaznog prijedloga.

9. Suprotno istaknutim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud osnovao odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem predloženog vještačenja žrtve, te je za svoju odluku iznio jasne, valjane i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u razlozima pobijane presude pod točkom 5. obrazloženja, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je navedeni dokazni prijedlog obrane odugovlačeći dokazni prijedlog. Tim prijedlogom je obrana zahtijevala da vještaci psihologijske i psihijatrijske struke iznesu karakteristike ličnosti žrtve, sposobnost njenog zapažanja, upamćivanja i reproduciranja događaja s obzirom da je ona konzument droga i alkohola, pa je upitno je li sposobna dati vjerodostojan iskaz. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da sposobnost davanja iskaza žrtve nije dovedena u pitanje, imajući u vidu da je ona u dva navrata tijekom postupka iznosila iskaz, te da je iskazivala jasno, određeno i konzistentno, a okolnost da ista povremeno konzumira alkohol i drogu nije od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza. Stoga nije u pravu optuženik da prvostupanjski sud nije iznio jasne i valjane razloge za odbijanje tog dokaznog prijedloga.

10. Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da je sud na temelju utvrđenih činjenica pogrešno zaključio o njegovoj krivnji, smatrajući da nije dokazano da bi on počinio navedena kaznena djela. Smatra da se presuda temelji jedino i isključivo na iskazu žrtve ŠP, dok ostali svjedoci iskazuju o onome što im je žrtva prepričala, te tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da su navodi žrtve potvrđeni iskazima posrednih svjedoka OP i JP. Nadalje, ukazuje na iskaz svjedokinje EP iz kojeg proizlazi da je žrtva sklona učestalom konzumiranju alkohola i narkotika, uopće „neurednom“ načinu života, da je zanemarila svoju bolesnu majku, da ju je zaključavala u stanu istovremeno dok je ona u tom stanu tulumarila, da je majka od nje skrivala bankovnu karticu i novčanik, te da je u vrijeme događaja u stubištu viđana s više različitih muškaraca, te da je kada joj je žrtva prepričala da je pretučena bila u vidno konfuznom i živčanom stanju, pri čemu i sama žrtva potvrđuje da gđu. EP poznaje od ranog djetinjstva, da ju je ona više puta vidjela u alkoholiziranom stanju i da konzumira alkohol. Smatra da je prvostupanjski sud uslijed odbijanja dokaznog prijedloga za provođenje kombiniranog psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja žrtva na okolnost njene sposobnosti davanja vjerodostojnog iskaza, nepotpuno utvrdio činjenično stanje, uzimajući u obzir da je žrtva sklona konzumaciji alkohola i droga, pa je notorno da takvi poroci mogu znatno utjecati na sposobnost davanja vjerodostojnog iskaza, te sud nema dovoljno stručnog znanja za procjenu i evaluaciju njenog iskaza i mogućnost reprodukcije.

11. Prvenstveno se ističe da se obrana, inzistirajući na provođenju vještačenja žrtve, uz višestruka ponavljanja tog dokaznog prijedloga tijekom prvostupanjskog postupka i potom na više mjesta u žalbi, zapravo stavlja u položaj vještaka tvrdeći da žrtva ni je sposobna dati vjerodostojan iskaz zbog konzumacije alkohola i droga. Međutim, obrana ispušta iz vida da svaki dokaz u kaznenom postupku, pa tako i iskaz žrtve sud mora ocijeniti, te utvrditi je li vjerodostojan ili nije i iz kojih razloga, te da vještac i nisu ovlašteni ocjenjivati vjerodostojnost iskaza žrtve. S obzirom da sud, iako nema stručna znanja iz područja psihijatrije i psihologije, ima zadatak ocijeniti svaki dokaz posebno i potom u međusobnoj vezi s drugih provedenim dokazima, pa tek kada postoji ozbiljna sumnja u sposobnost davanja iskaza žrtve zbog njenog načina iskazivanja, ponašanja tijekom davanja iskaza, odstupanja u iskazima, ranijih medicinskih intervencija zbog bolesti ili poremećaja, hospitalizacija i slično, određuje se provođenje vještačenja žrtve, radi utvrđivanja okolnosti je li takva žrtva sposobna dati iskaz u postupku. U konkretnom slučaju nije postojala takva sumnja, neovisno što obrana ukazuje na „neuredan“ način života žrtve, jer je njen iskaz jasan, konkretan, dosljedan i uvjerljiv te je u suglasju s drugim provedenim dokazima, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, te s pravom odbio taj dokazni prijedlog obrane. Stoga, nije u pravu optuženik da je zbog neprovođenja vještačenja žrtve činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

12. Pobijana presuda se temelji na iskazu žrtve ŠP kao direktnom dokazu koji tereti optuženika za počinjenje kaznenih djela na njenu štetu, te na podupirućim dokazima koji podržavaju njen iskaz i to iskazima svjedoka OP, JP i EP, koji su svi iskazivali o tome što im je žrtva ispričala u vezi inkriminiranih događaja, kako je izgledala i kako se ponašala, neovisno što ti svjedoci nisu neposredni očevici, pri čemu iskaz žrtve podupire i medicinska dokumentacija o zadobivenim ozljedama, te nalazi i mišljenje sudsko medicinskog vještaka o vrsti i mehanizmu nastanka teške tjelesne ozljede žrtve koji se uklapa u njen iskaz u kojem navodi da joj je optuženik zadavao udarce šakom u glavu i nogom u tijelo. Stoga, nije u pravu optuženik kada osporava vjerodostojnost iskaza posrednih svjedoka OP i JP, ukazujući na okolnost da oni nisu neposredni svjedoci događaja, jer su njihovi iskazi o onome što im je žrtva ispričala, te poslala svoje fotografije sa vidljivim ozljedama, suglasni njenom iskazu i potvrđeni medicinskom dokumentacijom, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. U odnosu na iskaz svjedokinje EP optuženik u žalbi reproducira samo onaj dio iskaza ove svjedokinje u vezi ponašanja i načina života žrtve kojim istu želi diskreditirati, dok prešućuje onaj dio iskaza ove svjedokinje koja je jasno i nedvosmisleno iskazala da je srela žrtvu koja je bila sva u modricama i pitala ju što se dogodilo, a ista joj je rekla da je kod nje bio njen dečko s kojim je išla u Sesvete i da ju je on tamo pretukao, te da je optuženika viđala u prolazu u njihovoj zgradi te je znala da je žrtva s njim u vezi. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz ove svjedokinje vjerodostojnim dokazom koji podržava iskaz žrtve u odnosu na inkriminirane radnje optuženika, pri čemu ukazivanje optuženika na dio iskaza ove svjedokinje o načinu života žrtve i njenim navikama u vezi konzumacije alkohola i droga i „tulumarenja“ nisu predmet ovog postupka, niti su odlučne činjenice o kojima ovisi kaznena odgovornost optuženika za počinjena kaznena djela, već neuspio pokušaj dezavuiranja žrtve. Stoga nije prihvaćena žalba optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja.

13. Pobijajući odluku o kazni optuženik navodi da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio olakotnu okolnost na strani optuženika da je otac malodobnog djeteta, ali smatra da tu okolnost nije u dovoljnoj mjeri vrednovao prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne, smatrajući da je trajanje zatvorske kazne suviše visoko odmjerio. Ističe da bi se i blažom kaznom od izrečene ispunila svrha kažnjavanja, te ispunila specijalna i generalne prevencija.

14. Suprotno iznesenim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 o kojima ovisi izbor vrste i visine kazne. Naime, na strani optuženika sud je pravilno utvrdio samo jednu olakotnu okolnost da je otac jednog malodobnog djeteta, dok je ispravno utvrdio i pravilno vrednovao kao otegotno da je u sedam navrata kazneno osuđivan zbog kaznenih djela silovanja, krađe, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama, krivotvorenje isprave i prijetnje, za koja djela su mu izricane bezuvjetne i uvjetne kazne zatvora, te da je prekršajno kažnjavan u sedam navrata od čega u jednom navratu zbog prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Obzirom na strani optuženika prevladavaju otegotne okolnosti, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno pravilima o odmjeravanju kazne, za svako pojedino kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora, obligatorno opozvao raniju pravomoćnu presudu s obzirom da je utvrdio da je optuženik kazneno djelo iz članka 118. stavak 2. KZ/11 počinio u vrijeme provjeravanja iz te presude, a utvrdio mu je za to kazneno djelo kaznu zatvora dulju od jedne godine, nakon čega je pravilnom primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine.

15. Imajući u vidu da je optuženik osoba sklona činjenju različitih kaznenih djela, ali i onih s elementima nasilja (silovanje, prijetnja), te da evidentno ranije izrečene kazne zatvora i uvjetne osude nisu ostvarile svoj specijalno preventivni učinak, jer se optuženik ponovno javlja kao počinitelj kaznenih djela s elementima nasilja, a njegovo kriminalno ponašanje progredira, imajući u vidu način i okolnosti počinjenja kaznenih djela kojima je iskazao izrazitu upornost i visok stupanj kriminalne volje kroz manifestirano psihičko i fizičko nasilje prema žrtvi, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, suprotno tvrdnjama žalitelja, nema mjesta blažem kažnjavanju. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečena jedinstvena kazna zatvora u svemu je primjerena kazna osobi optuženika, okolnostima i težini počinjenih kaznenih djela, te podobna za ispunjenje propisane svrhe kažnjavanja u smislu članka 41. KZ/11.

16. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka ili da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 482. ZKP odbijena je žalba optuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 05. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević