Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

Č 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-792/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sutkinji tog suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužitelja ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinsog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina i Partneri d.o.o. , odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 2. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja UH, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Ivana Vuković, u Križevcima i zamjenice punomoćnika tuženika NH, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Vukina i Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, a koja presuda je objavljena 4. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:82654/05 zaključenog dana 30.6.2005. godine između tužitelja ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eura (tisuću dvije stotine četiri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama tukućima od dana donošenja presude, odnosno od 4. svibnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj u bitnome navodi da su dana 30.6.2005. godine tužitelj i prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., sklopili su Ugovor o kreditu broj 82654/05, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 46.500,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 295,21 EUR / 2.224,27 kn dana 8.7.2005., a isto je bilo sadržano u čl. 5. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 5. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 5. Ugovora određeno je: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“ Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl.5. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 295,21 EUR / 2.224,27 kn, odnosno kredit za isti je iznos umanjen iznos isplaćenog kredita tužitelju dana 8.7.2005. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Zaključno tužitelj predlaže sudu utvrditi ništetnom odredbu iz čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:82654/05 zaključenog dana 30.6.2005. godine između tužitelja ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita te obvezati tuženika na naknadu tužitelju troškova prouzročenih vođenjem ovoga postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Tuženik je u za to mu ostavljenom roku u ovom postupku podnio odgovor na tužbu u kojemu izražava sljedeće ključne stavove, a to je da prihvaća činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne priznaje sam zahtjev te predlaže da se tužba odbije bez održavanja rasprave. Dalje u svome odgovoru tuženik podsjeća da je Ugovor o kreditu br. 82654/05 sklopljen 30. 06. 2005. s promjenjivom kamatom i valutnom klauzulom u CHF, dakle prije izmjena Zakona o obveznim odnosima koje su zabranile određene naknade. Navodi da je odredba o „naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“ (ulazna naknada od 1,00 % od odobrenog iznosa, plaćena prije korištenja kredita) jasna, razumljiva i matematički određena, da je ist pisana velikim podebljanim slovima, stoga uočljiva, da ista sadrži sve podatke za nedvosmisleno utvrđenje visine i načina plaćanja iz čega tuženik dalje ističe svoj zaključak kako ista nije zahtijevala posebno financijsko znanje za razumijevanje. Tuženik dalje u odgovoru navodi da je predmetni Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika pred kojim je tužitelj izričito potvrdio razumijevanje i prihvat svih odredbi. Tvrdi da tužitelj nije dokazao postojanje konkretnog pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti te klauzule, pa sud mora tužbu odbaciti sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a. U sljedećem, alternativnom, izlaganju o nepoštenim ugovornim odredbama, ističe da bi se za proglašenje pojedine klauzule nepoštenom morala istovremeno dokazati tri uvjeta: a) da nije bilo pojedinačnog pregovora o toj odredbi, b) da krši načelo savjesnosti i poštenja, c) da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik dalje navodi kako smatra da kod predmetne naknade nijedan od tih uvjeta nije ispunjen, odnosno da ne postoji ni približno dokaz o štetnoj neravnoteži ili kršenju načela savjesnosti i poštenja. Za dodatnu potporu podsjeća na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda i Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnim tužbama, u kojima ta naknada nije proglašena nepoštenom niti ništetnom.

Zaključno, tuženik traži da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju naknadu parničnih troškova uz zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u postupku izvođenja dokaza sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu i to tužbu (list 1-3) ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranja prijenosom prava vlasništva poslovni broj OU- 287/2005 od 30. lipnja 2005. (list 6-15), odgovor na tužbu tuženika od 20. studenoga 2025. (list 20-23), podnesak punomoćnika tužitelja od 10. prosinca 2025. (list 27-30),

zapisnik s ročišta održanog 27. siječnja 2026. (list 31-32), te zapisnik s ročišta od 2. travnja 2026. (list 33-35).

4. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) odlučio kao u izreci ove presude.

5. Među strankama nije sporno da su 30. lipnja 2005. tužitelj i prednik tuženika, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:82654/05, a temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 46.650,00 CHF, a koji kredit se isplaćuje po prodajom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Nije sporno niti da je iznos kredita namijenjen bio isključivo za završetak obiteljske kuće kao i njenu adaptaciju. Uz navedeno, nije sporno niti da je prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 295,21 EUR / 2.224,27 kuna 8. svibnja 2005., a sukladno članku 5. predmetnoga Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor.

6. Između stranaka je sporno da li je tužitelj imao utjecaj i da li je mogao pregovarati o odredbama spomenutoga ugovora. Nadalje sporno je i da li je odredba čl. 5. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba, odnosno da li je odredba iz čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:82654/05 zaključenog dana 30.6.2005. reizmeđu tužitelja ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“ ništetna ugovorna odredba.

Pored navedeoga sporno je i da li je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

7. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:82654/05, proizlazi da su 30. lipnja 2005. tužitelj i tuženik, sklopili su ugovor o kreditu. Iz istoga ugovora proizlazi da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 46.650,00 CHF. Nadalje, proizlazi da je rok otplate kredita 240 mjeseci te da je predmetnim ugovorom ugovorena nominalna kamatna stopa u iznosu od 4,99%, a ist je promijenjiva. Nadalje je predmetnim ugovorom i to člankom 5. stavkom 2. Istoga ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravlajnje kreditom iznosi 1,00% od iznosa odobrennog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

7.1. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu održanom 2. travnja 2026. u bitnome proizlazi da je on 2005. kod tuženikova prednika odnosno kod Splitske banke podigao kredit sukladno kojemu mu je na korištenje stavljen iznos od 46.500,00 CHF, a koliko pamti tada mu je naplaćena naknada za obradu kreditnoga zahtjeva i to jednokratno u iznosu koliko pamti 300,00 CHF. U odnosu na ugovorne odredbe tužitelj je jasno i nedvosmisleno istakao kako nitko od službenika banke tada s njim nije prolazio kroz odredbe predmetnoga ugovora niti mu ih je tumačio već joj je generalno skrenuta pažnja na pojedine ugovorne odredbe. Konkretno u odnosu na spornu odredbu iz članka 5. stavka 2. predmetnoga Ugovora tužitelj je istakao kako je službenicu banke upitao zašto ju mora platiti, na što se konkretno ta odredba odnosi na što joj službenica banke nije mogla dati odgovor već joj je istu objasnila na način kako joj je rekla da je ona pretpostavka za sklapanje Ugovora te njeno plaćanje obveza ukoliko tužitelj želi ishoditi kredit kod Splitske banke, a sve obzirom da je u tom smislu jasno postavljeno pravilo kod tuženika “uzmi ili ostavi”. Dakle tužitelj je istakao kako je uvjet da bi on ishodio novčana sredstva, koja su mu bila potrebna isključivo za izgradnju i adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i dan danas živi sa svojom obitelji i to suprugom i dvoje djece, da prihvati tu ugovornu odredbu o plaćanju te naknade. Dalje je tužitelj istakao kako mu ta odredba nije bila jasna tada, a nije mu jasna ni danas na što se konkretno ona odnosi odnosno koje radnje i troškove tuženikova prednika je ona obuhvaćala. Uz navedeno, tužitelj je naveo kako je u konačnici ta odredba predstavljala tegobu za njega u smislu da ju je financijski opteretila iz njemu nepozanata razloga odnosno nepoznatih sadržanih razloga te obveze, a isto tako je spomenuo i još jednu tegobnu ugovornu odredbu prema kojoj mu je banka uvjetovala da se ona upiše kao vlasnik spomenute obiteljske kuće do potpune otplate iznosa kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje. Završno je tužitelj istakao kako ne pamti osobnog bankara s kojim je dogovarao sklapanje Ugovora o kreditu, a ne pamti ni javnog bilježnika kod kojega je predmetni Ugovor solemniziran, iako pamti da je bilježnik čitao odredbe Ugovora no nije se upuštao u njihovo tumačenje. Zaključno je tužitelj naveo kako je u konačnici odredbe iz predmetnoga Ugovora prihvatio jer mu je novčani iznos koji joj je sukladno predmetnim stavljen na raspolaganje bio nužno potreban za dovršetak i adaptaciju obiteljske kuće i rješavanje njegovog stambenog pitanja.

Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti ocijenivši ga životnim, logičnim te uvjerljivim te potkrijepljenim ispravama sadržanim u spisu predmeta i to ponajprije Ugovorom o kreditu. Uz navedeno, iskaz tužitelja u dijelu u kojem je istaka da nije imao mogućnosti pregovarati o samoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kao i o iznosu naknade za obradu kredita te da je bila određena jednostrano i postavljena od strane tuženika u smislu „uzmi ili ostavi“ jer je u tom dijelu tužitelj u cijelosti precizno opisao samu dinamiku koja je prethodila sklapanju Ugovora o kreditu kao i dinamiku sklapanja Ugovora kao i postupanje nakon toga. Sud je kao životne i logične prihvatio navode tužitelja da je ugovor potpisao i njegove ugovorne odredbe prihvati jer mu je nužno bio potreban novac za dovršetak i adaptaciju nekretnine namijenjenu za stanovanje tužitelja te njegove obitelji odnosno njenoga supruga i dvoje djece i u toj nuždi je prihvatio pravila tuženika iako s istima nije bila suglasna niti u potpunosti upoznata.

8. Sukladno članku 59. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:96/2003, dalje u tekstu: ZZP), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.1. Prema članku 81. ZZP proizlazi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. istoga članka proizlazi da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Sukladno stavku 4. istoga članka proizlazi da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Sukladno članku 269. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čankom 270. stavkom 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (članka 5. stavku 2. predmetnoga Ugovora o kreditu) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan, a posebno obzirom da tuženik svoju tvrdnju o provedenim pregovorima nije dokazao tijekom ovoga postupka, a sve sukladno članku 81. stavku 4. ZPP-a.

11. Prema članku 3. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Navedena odredba iz članka 5. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištena kredita. Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, neovisno o iskorištenosti kredita" nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

13. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe. Uz navedeno, ovaj sud je stava da nije životno ni logično da bi tužitelj kao laik, inače, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu po zanimanju upravni referent, bez da joj se takva odredba objasni od stručne osobe mogla razumjeti samu odredbu i njezine štetne posljedice. Naročito je sud cijenio iskaz tužitelja u kojem je istakao da nije postojala mogućnost pregovora o ugovornim odredbama, a novčani iznos koji je ishodio ugovorom o kreditu bio joj je nužno potreban za zavšetak i adaptaciju stambenog prostora u kojemu živi zajedno sa svojom obitelji. Životno je i logično da bi svaka prosječna osoba u takvoj situaciji prihvatila uvjete druge ugovorne strane da riješi na odgovarajući način svoje stambeno pitanje kao jedno od najvažnijih životnih pitanja u životu svakog prosječno brižnog čovjeka.

Uz navedeno, teret dokaziva da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti je na tuženiku, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao s obzirom da tvrdnje tuženika o istome nisu dokazane iz materijalne dokumentacije dostavljene u spis predmeta, a niti je na tu okolnost tuženik tijekom postupka predlagao ikakve personalne dokaze.

13.2. Prema čl. 219. stavak 1. u svezi s čl. 7. Zakona o parnično postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama članka 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba iz članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu od 30. lipnja 2005. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.

14.1. Uz sve dosada navedeno, iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl.5. stavku 2. Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik nije dokazao da bi tužitelja upoznao sa onime što čini trošak naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade i nije ga upoznao s razlozima zbog kojih se isti naplaćuje već je utemeljen isključivo na odluci banke kao trgovca i tužitelj na istu ne može utjecati osim ako odustane od uzimanja kredita.

Pravilnom primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03 uvažavajući i odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i pravna shvaćanja izražena u odlukama Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kao i odluke broj C-621/17 od 3. listopada 2019. na koju se poziva tuženik ovaj sud utvrđuje ništetnom predmetnu odredbu ugovora jer je tom odredbom tužitelju kao potrošaču nametnuta odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ugovorena naknada odgovara stvarno nastalim troškovima pruženih usluga.

Uz navedeno, ovaj je sud stajališta da tuženik nije dokazao da se o toj spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača odnosno tužitelja iz ovoga postupka. Dodatno, ovaj sud je stava da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelja upoznao sa onime što čini trošak naknade za obradu kredita i radi čega se naplaćuje već je utemeljen isključivo na odluci banke kao trgovca i tužitelj na istu nije mogao utjecati osim ako odustane od uzimanja kredita zbog postavljenog principa tuženika "uzmi ili ostavi".

Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 30. lipnja 2005. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.

15. Sud je ocijenio u cijelosti neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva odnosno deklaratorne tužbe. Naime, člankom 187. stavkom 2. ZPP-a jasno su propisane procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, pri čemu je istim jasno propisano da se tužba kojom se traži utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Ovaj sud je stajališta da kod tužitelja postoji pravni interes, a sve budući da iz provedenoga postupka proizlazi da je cilj tužitelja u ovom postupku donošenje presude koja na neki način pogoduje tužitelju, odnosno osigurava mu zaštitu ugroženih prava, dakle da se donese presuda kojom će se zaštiti prava ili pravni interesi tužitelja, presuda kojom tužitelj za buduće vrijeme osigurava svoja prava i interese. Uz navedeno, ovaj sud prihvaća tvrdnje tužitelja u dijelu u kojem ista navodi kako je u ovom postupku podnio tužbu kojom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka kao jednim od temeljnih načela građanskoga sudovanja. Naime, pravilno je shvaćanje tužitelja da će u slučaju uspjeha u ovome postupku izbjeći provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenje s obzirom na to da se traži isključivo utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Dakle, tužitelj se prilikom podnošenja tužbe vodio načelom ekonomičnosti svjesna da će u slučaju uspjeha u sporu u ovome postupku stvoriti bržu, jednostavniju i u konačnici jeftiniju mogućnost uspjeha s eventualnim kondemnatornim tužbenim zahtjevom, što ovaj sud uvažava. Uz navedeno, za napomenuti je da se sukladno članku 327. ZOO-a svaka zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost, a na istu sud pazi po službenoj dužnosti. Uz navedeno, prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno odnosno ne gasi se.

15.1. U odnosu na prigovor tuženika da je sporna ugovorna odredba iz članka 5. stavka 2. samoga Ugovora bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva za napomenuti je da je isti navod tuženika paušalan. Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Za napomenuti je kako iz samoga članka 2. predmetnoga Ugovora nije jasno zbog kojih je konkretno razloga ta ugovorna odredba uvrštena u predmetni ugovor, koji su razlozi koji opravdavaju njezino plaćanje, a nije vidljivo niti koje usluge i troškove tuženika odnosno tuženikova prednika ona obuhvaća. Pored navedenoga, iz same ugovorne odredbe nije razvidna niti visina te naknade, a nije vidljiva niti krajnja svrha plaćanja iste slijedom čega je i taj dio posebno uzet u obzir kod donošenja odluke u ovome postupku.

16. Slijedom svega prethodno iznesenoga odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1 i 155.ZPP-a.

18. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe od 5. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eur, sukladno Tbr.7. toč.1. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:138/23 dalje: Tarifa), Tarife, trošak sastava podneska od 11. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8. toč. 1. i 54. Tarife, trošak pristupa ročištu održanom 27. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 9.1. i 42. OT, trošak pristupa na ročištu održanom 2. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 9.1. i 42. OT, trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 4. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr. 9.3. i 54. Tarife, uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu od 225,00 eur, sukladno Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur sukladno Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne Novine“ broj:37/23, dalje Uredbe) te pristojba na presudu u iznosu od 53,09 eur sukladno Tar. br. 2. u svezi s Tar. br. 1 Uredbe, odnosno sud je tužitelju dosudio trošak u ukupnom iznosu od 1.204,64 eur sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 4. svibnja 2026., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u točkom II izreke ove presude.

18.1. Sud tužitelju na ime sudske pristojbe na tužbu nije dosudio zatraženi iznos od 53,00 eur, a sve obzirom da je tužitelj na ime iste pristojbe uplatio iznos od 25,55 eur, a koji iznos mu je ujedno i dosuđen, kako je naznačeno u točci 18. obrazloženja ove presude.

19. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Križevcima, 4. svibnja 2026.

Sutkinja

Ivana Prosenečki Kamenjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.