Poslovni broj: Usž-406/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice IH iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Ministarstva demografije i useljeništva Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 23, radi odbačaja žalbe u predmetu šutnje uprave u predmetu izdavanja klauzule pravomoćnosti i izvršnosti , odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3683/2023-9 od 22. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3683/2023-9 od 22. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-034-03/23-03/7, URBROJ: 519-02-1/2-23-1 od 13. srpnja 2023. (točka I. Izreke), dok se točkom II. izreke odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Rješenjem tuženika odbačena je žalba tužiteljice izjavljena zbog šutnje uprave Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, kao nedopuštena.

2. Tužiteljica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga. Navodi da je ranijom presudom prvostupanjskog suda tuženiku naloženo da odluči o žalbi tužiteljice radi šutnje, u kojem sporu sud nije doveo u pitanje činjenicu da je tužiteljica izjavila žalbu. Smatra kako upućivanje prvostupanjskog suda osporenom presudom na izjavljivanje prigovora stvara pravnu nesigurnost se ozakonjuju dva različita pravna lijeka. Navodi da sud po službenoj dužnosti pazi na razloge ništavosti pojedinačne odluke, a ne i na stvarnu nadležnost tuženika koji je postupao po pravnom lijeku. Smatra da je shvaćanje prvostupanjskog suda arbitrarno. Obrazlaže položaj tuženika , kao i mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku koje se odnose na potvrdu izvršnosti i postupanje javnopravnih tijela. Ne prihvaća niti stajalište prvostupanjskog suda o odbijanju njezinog prigovora kojim je rješenje tuženika osporavala zbog nadležnosti tajnice da postupa kao službena osoba. Iznosi da u konkretnom slučaju rješenje tuženika nije sastavljeno sukladno odredbi članka 98. ZUP-a. Ističe da iz rukopisa na rješenju ne može biti donesen zaključak da je to rješenje potpisano ili ima paraf. Smatra da je pogrešna i odluka prvostupanjskog suda o troškovima spora. Predlaže uvažiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane.

Predlaže da Sud odbije žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu tijekom žalbenog dijela upravnog spora, proizlazi da je rješenje tuženika doneseno u izvršenju presude prvostupanjskog suda posl. broj: UsI-3808/2022-5 od 28. travnja 2023., kojom je tuženiku naloženo da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude donese odluku o žalbi tužiteljice od 22. travnja 2022., podnesenoj zbog šutnje uprave.

5.1. Protiv ove presude žalba nije bila dopuštena u smislu odredbe članka 66.a Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21).

6. Tuženik je u obrazloženju rješenja naveo odredbu članka 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, 47/09, dalje: ZUP), kojom je propisano što se smatra upravnom stvari, odredbu članka 12. stavka 1. ZUP-a, kojom je propisano pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostupanjske odluke odnosno ako javnopravno tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom roku te se poziva na odredbu članka 137. stavka 3. ZUP-a, kojom je propisano da rješenje kojeg se izvršenje traži treba sadržavati potvrdu izvršnosti, a ako tijelo koje je izvršno rješenje donijelo ne izda potvrdu u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva stranka može izvršnost rješenja dokazivati drugim sredstvima.

7. Kako se u konkretnom slučaju zahtjev tužiteljice prvostupanjskom tijelu odnosi na izdavanje klauzule izvršnosti Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa:

UP/I-551-06/17-013/1078, urbroj: 251-10-01-17-2 od 25. srpnja 2017., tuženik je ocijenio da izdavanje potvrde izvršnosti nije upravna stvar te se ne može primijeniti odredba članka 105. stavka 2., u svezi s odredbom članka 12. stavka 1. ZUP-a, u dijelu u kojem je propisano da stranka može izjaviti žalbu i kad rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku.

8. Presudom prvostupanjskog suda tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika odbijen je, pri čemu je prvostupanjski sud potvrdio shvaćanje tuženika u odnosu na citirane odredbe Zakona o općem upravnom postupku, slijedom čega je ocijenio da je tuženik pravilno odbacio izjavljenu žalbu.

9. Ujedno je prvostupanjski sud ukazao da je tužiteljica ostvarila pravo na novčanu pomoć, te je ukazano da joj je pravomoćnim rješenjem od 25. srpnja 2017. pravo priznato.

10. Prema ocjeni ovog Suda u konkretnoj stvari žalbu tužiteljice trebalo je odbaciti iz razloga nenadležnosti ovdje tuženika da odlučuje o istoj, a kako je tuženik isticao tijekom spora.

11. Naime, zahtjev za izdavanje potvrde izvršnosti, koji je podnesen prvostupanjskom tijelu (Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport), je povodom prigovora zbog nepostupanja trebao biti izjavljen čelniku prvostupanjskog tijela, što proizlazi iz sadržaja odredbe članka 122. stavka 4. ZUP-a, a u slučaju tzv. šutnje čelnika prvostupanjskog tijela, pročelnika, postojala je mogućnost podnošenja žalbe nadležnom drugostupanjskom tijelu, a ne ovdje tuženiku.

12. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovog Suda tuženik je žalbu tužiteljice trebao odbaciti primjenom članka 18. stavka 2. ZUP-a. Međutim, ovime nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

13. Prigovor kojim tužiteljica osporava ovlast državne tajnice i rukopis kojim je potpisano rješenje tuženika nisu osnovani. Naime, državna tajnica je u vrijeme donošenje osporenog rješenja bila čelnik toga tijela i kao takva ovlaštena potpisati rješenje. Način odnosno čitkost potpisivanja akta, kraj činjenice da je ime, prezime i titula potpisnika navedena u aktu, a potpis je potvrđen službenim pečatom tuženika, nije, niti može biti, od utjecaja na pravilnost i zakonitost rješenja tuženika.

14. Polazeći od navedenog, žalbeni prigovori nisu se mogli ocijeniti osnovanima niti su, iz razloga navedenih u ovoj presudi, od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

15. Kako nije uspjela sa žalbom u ovom upravnom sporu, to je neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

16. Iz navedenih razloga, na temelju članka 135. stavka 1. i 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska