Poslovni broj: Usž-2656/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DT, [adresa], koju zastupa Igor Vujičić, odvjetnik u Puli, Držićeva 3, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova profesionalne bolesti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2550/2023-15 od 17. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2550/2023-15 od 17. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-502-03/23-01/599, urbroj: 338-01-06-05-23-04 od 6. studenog 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Pazin, klasa: UP/I-502-03/23-03/03, urbroj: 338-18-02-23-04 od 28. lipnja 2023. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 28. lipnja 2023. Tim rješenjem tužiteljici nije priznata dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji: U 07.1 profesionalnom bolešću, kao ni prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove profesionalne bolesti.
3. Tužiteljica je protiv navedene presude podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da prvostupanjski sud svoju odluku prvenstveno temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. Hrvoja Lalića, koji smatra da se ne može utvrditi uzrok zaraze jer se u doba pandemije vozilo javnim prijevozom, odlazilo u trgovine po neophodne potrepštine i komuniciralo na ulici s poznanicima, te ističe da nije radila na poslovima s posebnim uvjetima rada gdje se očekuje pojačani rizik izloženosti biološkim reagensima. Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda prema kojem njezino radno mjesto (administrator na Odjelu patologije i citologije Opće bolnice Pula) po prirodi posla ne podrazumijeva neizbježnu i nesprječivu izloženost zaraznim bolestima, zbog čega nije ostvaren uvjet za priznavanje traženog prava po dijagnozi bolesti U 07.1, jer nema uporišta u mjerodavnim zakonskim odredbama. Ističe da je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da je na radnom mjestu bila u kontaktu s dvojicom zaraženih kolega, nakon čega je razvila simptome i oboljela od COVID -19. Navodi da je vještak nalaz i mišljenje donio bez osobnog pregleda i razgovora s njom, a sud je odbio provesti dokaz njezinim saslušanjem na okolnost organizacije rada i načina rada u vrijeme pandemije, zbog čega smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Osporava pravilnost provedenog vještačenja u upravnom sporu navodeći da vještak nije odgovorio na postavljeno pitanje je li uzeo u obzir i izjavu poslodavca prema kojoj je ostvarila kontakt sa dvoje oboljelih djelatnika, već je naveo da je unatoč navedenom bila dužna nositi masku i održavati distancu. Ističe da iz navedenog proizlazi da je sam vještak ukazao da se mogla zaraziti na radnom mjestu, ali ustraje i dalje kod zaključka da se mogla zaraziti i negdje drugdje, a ne na radnom mjestu. Ukazuje na mišljenje dr. MT, i dr. D, specijalista medicine rada, da se u konkretnom slučaju bolest uzrokovana infekcijom COVID-19 može smatrati profesionalnom bolešću. Neovisno o navedenom, vještaci u upravnom postupku, kao i sudski vještak, svoje nalaze i mišljenja u bitnom temelje na činjenici da se mogla zaraziti bilo gdje, a ne isključivo na radnom mjestu. Smatra da je za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja prvostupanjski sud trebao odrediti novo sudsko vještačenje jer je sa stručne strane osporila pribavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka u upravnom sporu. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i donijeti odluku kojom se u cijelosti usvaja žalba. Potražuje trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava navode tužiteljice. Navodi da ostaje pri navodima iznesenim tijekom upravnog spora. Smatra da je presuda prvostupanjskog suda zakonita. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., 39/26- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje koje je relevantno za rješavanje predmetne upravne stvari u smislu članka 68. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj: 80/13., 137/13., 98/19.) i članka 2. Zakona o Listi profesionalnih bolesti („Narodne novine“, broj: 162/98. i 107/07.), te članka 38. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, broj: 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., 41/19., 22/20., 39/20. i 2/22. – dalje: Pravilnik), pri tome uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporenog rješenja, kao i činjenice koje su utvrđene tijekom upravnog spora. Odlučne činjenice sud je utvrdio uvidom u podatke priložene spisu tuženika i dokumentaciju priloženu u tijeku spora, kao i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Hrvoju Laliću. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud razmotrio odlučna činjenična i pravna pitanja u smislu mjerodavnih propisa, kao i navode stranaka, te je dao jasne, potpune i valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, kao i za odbijanje daljnjih dokaznih prijedloga, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Pri tome je prvostupanjski sud upravni spor proveo u skladu s načelom učinkovitosti propisanim odredbom članka 8. ZUS-a.
8. Prema ocjeni ovoga Suda, činjenica da je tužiteljica u vrijeme epidemije bolesti COVID radila u zdravstvenoj ustanovi kao administrativni referent i došla u kontakt s bolesnim kolegama, sama po sebi ne znači da su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za priznavanje profesionalne bolesti. Naime, kriteriji za priznavanje profesionalne bolesti propisani člankom 68. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i člankom 2. Zakona o Listi profesionalnih bolesti zahtijevaju izričito neposredni utjecaj procesa rada i uvjeta rada, te dokazanu uzročno-posljedičnu vezu s procesom rada ili radnim okolišem, odnosno poznatost takve veze, uz primjenu propisanog dijagnostičkog postupka i postupka utvrđivanja prisutnosti štetnosti. Iz utvrđenih činjenica ne proizlazi neposredna uzročno-posljedična veza, odnosno dokaz da je tužiteljica prilikom obavljanja radnih zadaća, kao administrator na Odjelu patologije i citologije, u svom poslovnom okruženju oboljela od bolesti COVID-19, imajući pri tome u vidu i nespornu činjenicu da se tužiteljica, kao i ostali djelatnici bolnice s kojima je dolazila u kontakt, bila dužna pridržavati propisanih mjera zaštite nošenja zaštitne maske i držanje razmaka, te da je osim kontakta s kolegama na poslu tužiteljica, kao i svi ostali građani, ostvarivala i nužne kontakte s drugim osobama. U upravnom postupku nije utvrđen nedvojbeni izvor zaraze na radnom mjestu, i nije potvrđena profesionalna etiologija bolesti, a kako to proizlazi iz nalaza, mišljenja i ocjene Liječničkog povjerenstva Direkcije. Ovaj zaključak potvrđen je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka dr. Hrvoja Lalića, koji je u cijelosti izrađen u skladu sa zadaćom koju je odredio sud i pravilima struke, a vještak je ujedno i na ročištu održanom 16. svibnja 2024. otklonio prigovore tužiteljice dane na nalaz i mišljenje.
9. Imajući u vidu naprijed navedeno, pravilno je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za priznavanje prava iz zdravstvenog osiguranja za slučaj profesionalne bolesti sukladno članku 17. Zakona, a prvostupanjskom je presudom rješenje tuženika pravilno ocijenjeno zakonitim.
10. S obzirom na to da tužiteljica u žalbi ne iznosi navode kojima bi dovela u pitanje zakonitost presude prvostupanjskog suda, kao ni navode koji bi doveli do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude. O zahtjevu tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. i članka 148. stavka 3. (točka II. izreke).
U Zagrebu, 30. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić-Babić
