Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1042/2024- 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika OTP BANKA d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva „Marinović i partneri“ j.t.d. iz Zadra, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1463/2023-10 od 20. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1463/2023-10 od 20. ožujka 2024. potvrđuje.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1463/2023-10 od 20. ožujka 2024. potvrđuje u točkama I, II i dosuđujućem dijelu točke III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [broj]SN s nadnevkom: 26. kolovoza 2005., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove odobravanja kredita u visini od 2,75% od iznosa odobrenog kredita(točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 12.301,64 kn/1.632,71[1] eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. rujna 2005. do isplate(točka II izreke).

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda(točka I izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja(točka II izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.062,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen(točka III izreke).

3. Protiv citirane presude i rješenja u točkama I, II i dosuđujućeg dijela točke III izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [broj]SN, nadnevka 26. kolovoza 2005., ništetan u dijelu u kojem je ugovorena naknada za troškove odobravanja kredita u visini od 2,75% od iznosa odobrenog kredita i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.632,71 eur/12.301,67 kn s kamatama.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 25. kolovoza 2005. sklopili predmetni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 92.778,00 CHF, da je odredbom čl. 5. tog ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita(troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i dr. radnji)-jednokratno 2,75% od iznosa dobivenog kredita, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, te da se radi o kreditu koji je konvertiran u eure sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju("Narodne novine" broj 102/15), kako to proizlazi iz Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. i Dodatka broj 2. Ugovora o kreditu od 20. ožujka 2019.

8. Ocjenom provedenih dokaza, sud prvog stupnja iz sadržaja sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za troškove odobravanja kredita od 2,75% iznosa kredita utvrđuje da je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika te da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, iz kojih razloga da se u smislu odredbe čl.87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) radi o ništavoj odredbi. Utvrđuje da tuženik u tijeku postupka nije priložio ni jedan dokaz da bi se radilo o odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo, da je zaista imao administrativne troškove odobravanja kredita te da je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za troškove odobravanja kredita unaprijed formulirana standardnim(tipskim) ugovorom tuženika.

9. Pozivom na odredbu iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 , 156/22, 155/23 - dalje ZOO/05) tuženika obvezuje na povrat i isplatu utuženog iznosa tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od 9. rujna 2005., s obzirom da je utuženi iznos od 1.632,71 eur/12.301,67 kn naplaćen 8. rujna 2005.

10. Prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je odbio utvrđenjem da je predmetnim ugovorom zaključenim u [adresa] ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra banke u kojem je ugovor zaključen(čl. 16. t. 2. Ugovora).

11. Zahtjev tuženika istaknut radi prebijanja, odnosno da se izvrši preboj tuženikovog potraživanja za manje plaćene anuitete s potraživanjem tužitelja u odnosu na iznos priznat tužitelju ukupnom pretplatom za više plaćene anuitete, sud je odbio kao neosnovan utvrđenjem da bi se o navedenom odlučivalo samo ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na više plaćene anuitete(kada je tečaj valute i kamata bio viši od početno ugovorene), pa kako tužbeni zahtjev u tom dijelu nije postavljen, niti dosuđen, utvrđuje da nema procesne osnove za odlučivanje o navedenom prigovoru tuženika.

12. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP- a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa).

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP -a, na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, na koju se upire žalbenim navodima tuženika, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati. Navedena povreda nije počinjena ni time što sud u obrazloženju pobijane presude nije izrijekom odbio tuženikov prigovor zastare, budući da je donošenjem pobijane presude i prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja isti očigledno odbijen kao neosnovan.

14. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

14.1. Pravilno je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda pozivom na odredbu čl. 16. t. 2. predmetnog ugovora o kreditu u kojemu su stranke odredile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je taj ugovor zaključen, pa kako je ugovor zaključen u [adresa] i tužba podnesena Općinskom sudu u Zadru, navedeni prigovor tuženika pravilno je odbijen kao neosnovan.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 25. kolovoza 2005. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

17. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. , na koju se pozvao i sud prvog stupnja, određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. U tom smislu, cijeneći predmetni ugovor o kreditu i iskaz tužitelja da je navedenim kreditom rješavao svoju stambenu situaciju, da mu prilikom potpisivanja tog ugovora nisu posebno objašanjavane pojedine ugovorne odredbe, pa tako niti predmetna odredba o plaćanju naknade za troškove odobravanja kredita, da je banka pripremila ugovor o kreditu, da nije bilo uvjeta za pregovore o toj odredbi ugovora, te da mu je ugovor dan na potpis od strane djelatnika banke i „bilo je uzmi ili ostavi“, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, zaključivši da sporna odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 2,75 % od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 2,75% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

20. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) i čl. 1021. do 1024. ZOO/05 nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu i da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

21. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za uputiti je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

22. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitel j i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

23. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare utužene tražbine. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C -609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

24.1. Pravilno je odbijeni tuženikov prigovor radi prebijanja iz razloga navedenih u pobijanoj presudi te koji k tome nije određeno istaknut ili pak u formi protutužbenog zahtjeva.

25. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi i visini utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti(„Narodne novine“ br. 53/20) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti(„Narodne novine“ br. 83/20), budući da je predmetnim odredbama zakonski uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-coV-2 što ovdje nije slučaj.

26. Iz ovih je razloga i na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude i rješenja.

27. U preostalom dijelu(odbijajući dio točke III izreke) rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 30. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović