Poslovni broj: Usž-159/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik odvjetnik Jurica Kozina iz Zagreba, II. Zagorska 2D, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2713/2024-6 od 28. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2713/2024-6 od 28. listopada 2022

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-112-07/24-01/168, urbroj: 566-01/12-24-2 od 16. travnja 2024. i rješenje Ministarstva turizma i sporta, klasa: UP/I-112-02/20-02/160, urbroj: 529-02- 02-02/3-24-42 od 22. siječnja 2024. te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati trošak upravnog spora od 2.000,00 eura, a u preostalom dijelu se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora odbija.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga navedenih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS).

Tuženik ističe da je sud odstupio od stajališta iznesenih u upravnosudskoj praksi, navodeći pobliže presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presuda poslovni broj: Usž-2502/2022 od 13. srpnja 2022. i dr.). Dodaje da je sukladno iznesenim stajalištima pravo poslodavca i njegov interes za boljim i učinkovitijim obavljanjem službe, nakon donošenja novog Pravilnika o unutarnjem redu, službenika rasporediti na slobodno radno mjesto, sukladno potrebama službe i njegovom stručnom znanju, vodeći računa o potrebama organizacije rada, kao i uvjeta radnog mjesta unutar ustrojstvenih jedinica na koje se državni službenik raspoređuje. Napominje da je u pobijanoj presudi stajalište suda da je raniji raspored odlučan i da se u slučaju donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu prije svega vodi računa o ostanku službenika na dotadašnjem radnom mjestu, osim ako se radi o slučajevima iz članka 127. stavak 3. Zakona o državnim službenicima, protivno ustaljenoj sudskoj praksi, a i mjerodavnim odredbama materijalnog propisa. Dalje u žalbi tuženik daje osvrt na pravna shvaćanja iznesena u upravnosudskoj praksi, prema kojima se poslodavcu mora ostaviti određena sloboda da bi prema svojoj procjeni, a uvažavajući potrebe službe na pojedina radna mjesta rasporedio službenike s traženim uvjetima i odgovarajućim sposobnostima, pri čemu poslodavac nije u obvezi rasporediti službenika na radno mjesto identično prethodnom niti je kod rasporeda vezan službenim ocjenama. Dodaje da su upravo takva stajališta iznesena u nizu presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a prema kojima čelnik tijela ima slobodnu ocjenu kod rasporeda državnog službenika, sukladno novom Pravilniku o unutarnjem redu, uvažavajući potrebe organizacije rada osobito jer mjerodavne zakonske odredbe ne propisuju mogućnost da državni službenik zadrži radno mjesto na koje je bio raspoređen prema Pravilniku koji je prestao važiti, a pos lodavac odluku donosi u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana u skladu s člankom 5. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku. Tuženik dodaje da mjerodavna odredba članka 127. stavak 1. Zakona o državnim službenicima propisuje da se službenici raspoređuju na radna mjesta prema potrebama službe i stručnom znanju, a da sud ne može preispitivati slobodnu ocjenu već samo zakonitost, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana.

Zaključno, tuženik napominje da u konkretnom slučaju predmet ocjene nisu rasporedi drugih državnih službenika, uključujući i mjesto načelnika sektora, na koje je raspoređena osoba za koju tužiteljica tvrdi da ne ispunjava formalne uvjete, jer državni službenik može izjaviti žalbu samo u odnosu na rješenje o rasporedu koje se na njega odnosi, sukladno članku 127. stavku 6. Zakona o državnim službenicima. Dodaje da se isplata troškova spora može naložiti samo u roku od pravomoćnosti presude, jer žalba odgađa izvršenje presude, što znači i rješenja o troškovima. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbije.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom ostaje kod već iznesenih razloga pri čemu napominje da su žalbeni navodi u cijelosti neosnovani i paušalni te je žalba usmjerena na odugovlačenje postupka. Dodaje da tuženik ignorira činjenicu da se u presudama koje navodi tuženik izražavaju određena stajališta koja se odnose na drugačiji činjenični i pravni supstrat, a ističe činjenicu da postoje odluke kojima su sudovi već iznijeli isto stajalište kao i u predmetnom slučaju. Dodaje da tuženik ignorira i presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2269/2021 koja je donesena u ranijem postupku te se njezino obrazloženje odnosi na konkretan slučaj. Posebno ističe da razlozi potrebe službe ne mogu biti obrazloženi na općenit način, niti su primjenjivi na svakog državnog službenika, već se moraju konkretizirati, uvažavajući okolnosti svakog slučaja posebno. Tužiteljica ističe da tuženik uporno odbija postupiti po odluci suda koja je već donesena u konkretnom postupku. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tuženika, a traži i naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljica prethodno, od 29. kolovoza 2014., bila raspoređena na radno mjesto načelnice Sektora za sustav upravljanja turističkim destinacijama, u okviru Uprave za konkurentnost turističke destinacije Ministarstva turizma, s pripadajućim koeficijentom plaće 3,007. U okviru navedenog sektora su bile organizirane Služba za sustav upravljanja turističkim destinacijama i normativne poslove te Služba za nadzor sustava upravljanja turističkim destinacijama.

8. Nakon donošenja Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva turizma i sporta („Narodne novine“ 97/20. – dalje: Uredba) i novog Pravilnika o unutarnjem redu tog Ministarstva od 12. listopada 2020. (dalje: Pravilnik), organizirana je Uprava za sustav turističkih zajednica, za kategorizaciju i pravne poslove, a unutar nje Sektor za turističke zajednice, u okviru kojeg su organizirane Služba za sustav upravljanja turističkim zajednicama (koje je tužiteljica voditeljica, prema novom rasporedu) i Služba za nadzor sustava turističkih zajednica.

9. Tužiteljica je prvostupanjskim rješenjem od 22. siječnja 2024. raspoređena na radno mjesto voditeljice Službe za sustav upravljanja turističkim zajednicama u Ministarstvu turizma i sporta, na niže rangirano radno mjesto, u odnosu na ranije načelnica Sektora. Ujedno se radi i o slabije plaćenom radnom mjestu s koeficijentom plaće 2,134, dok je tužiteljica kao načelnica Sektora imala koeficijent plaće 3,007.

10. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje, usporedbom ranijeg i novog Pravilnika da u novoj sistematizaciji organizacijske vertikale u kojoj je radila tužiteljica nije došlo do suštinskih promjena koje bi na bilo koji način dovele do bitnog razlikovanja u opsegu i opisu poslova radnog mjesta načelnika sektora, već je pojam "turističkih destinacija" zamijenjen pojmom "turističkih zajednica", a iz ranijeg Sektora za sustav upravljanja turističkim destinacijama su izdvojeni normativni (pravni) poslovi, što ukazuje samo na smanjeni opseg posla sektora na čijem je čelu bila tužiteljica. Također sud zaključuje da opis poslova ranijeg i novog radnog mjesta načelnika sektora nije bitno drukčiji te je i novi opis poslova u bitnom uključen u opis poslova radnog mjesta voditelja Službe za sustav upravljanja turističkim zajednicama (radno mjesto na koje je tužiteljica sada raspoređena). Sud u pobijanoj presudi dodaje da je u vezi radnog mjesta načelnika (novog) Sektora za turističke zajednice postavljen novi stručni uvjet završenog Pravnog studija i položene II. razine državnog ispita, a ti uvjeti su isti i za radno mjesto voditelja Službe za sustav upravljanja turističkim zajednicama. Iz navedenog slijedi da se opseg i opis poslova te potrebni stručni uvjeti za upravljanje poslova radnog mjesta načelnika Sektora za turističke zajednice, u odnosu na ranije radno mjesto načelnika Sektora za sustav upravljanja turističkim destinacijama, nisu promijenili.

11. Iz podataka spisa kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da su osporena rješenja donesena u ponovnom postupku, nakon što su ranija rješenja tuženik i prvostupanjski sud više puta poništili. Tuženik je u jednom od ranijih rješenja naveo da raspored na radno mjesto načelnice Sektora za turističke zajednice, iako tužitelj ica formalno udovoljava uvjetima tog radnog mjesta, ne bi bio u svrhu potreba službe, tj. ne bi se pozitivno odrazio na buduću suradnju niti međusobne odnose. Tuženik je uz to dodao i da kod preustroja rukovodeće radno mjesto nije pravo službenika, a da odredbe Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", 95/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 38/13., 37/13. , 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19. i 98/19. – dalje: ZDS) ne propisuje ograničenja za raspored rukovodećeg službenika niti u takvom slučaju postoji vezanost danim ocjenama.

12. Prvostupanjski sud napominje da je mogućnost rasporeda službenika na druga radna mjesta u smislu članka 127. stavka 3. ZDS-a, propisana samo u slučajevima ukidanja radnih mjesta ili ustrojstvene jedinice, tj. u slučaju smanjenja potrebnog broja izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, o kojem slučaju se ovdje ne radi.

13. S time u vezi sud napominje da odredba članka 127. ZDS-a ne razlikuje raspored službenika na rukovodeća (položajna) u odnosu na druga radna mjesta državnih službenika, ističući da nije prihvatljivo nakon više od tri godine nakon rasporeda, utvrđivati da raspored tužiteljice ne bi bio dobar za buduću suradnju i međusobne odnose, jer se radi o okolnostima koje se mogu razmatrati isključivo u okviru instituta premještaja po potrebi službe iz članka 76. stavak 1. i 2. ZDS -a, a ne i u vezi rasporeda u povodu donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 127. ZDS-a).

14. Iz navedenog slijedi da su javnopravna tijela i u ponovnom postupku isključivo razmatrala potrebe službe, iako nisu dala razloge zbog čega bi niže rangirana radna mjesta trebalo popuniti službenikom koji je do tada obavljao poslove radnog mjesta načelnika sektora za koji je logično da tužiteljica ima propisane uvjete i stručno znanje, jer se to samo po sebi podrazumijeva, s obzirom da je ranije obavljala poslove više rangiranog radnog mjesta.

15. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno navodi da se premještaj službenika po potrebi službe u smislu članka 76. stavak 2. ZDS-a temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela, a da je slobodna ocjena moguća i u slučajevima rasporeda iz članka 127. stavak 3. ZDS-a, o kojem nije riječ u konkretnom slučaju. Dodaje se, da iako i u situaciji novog rasporeda državnih službenika radi izmjena u sistematizaciji radnih mjesta, postoji mogućnost slobodne ocjene čelnika tijela u određenom smislu, da se takva ocjena ne može temeljiti na arbitrarnom ili samovoljnom postupanju, pri čemu se ne vodi računa o zatečenom stanju, tj. statusu državnog službenika i radnog mjesta koje je do tada obavljao. Ovo osobito kada se državni službenik raspoređuje na niže rangirano i slabije plaćeno radno mjesto , jer bi bez ozbiljnih razloga za takvu odluku to dovelo do ocjene da se nova sistematizacija, ako je samo formalne, a ne i sadržajne prirode, koristi samo za kadroviranje pod izlikom organizacijskih promjena. Takvo postupanje se tada koristi kao sredstvo obračuna i sankcioniranja državnih službenika, bez zakonom propisanih kriterija, odnosno utemeljenosti za takvo postupanje, odnosno izvan primjene instituta premještaja po potrebi službe. Prvostupanjski sud dalje u obrazloženju pobijane presude primjećuje da tijekom upravnog spora uopće nije osporena tvrdnja navedena u tužbi da je nekoliko mjeseci nakon osporenog rasporeda tužiteljice, na njezino ranije radno mjesto (načelnik sektora) raspoređena osoba, izvan Ministarstva turizma i sporta, koja čak ne ispunjava ni formalne uvjete za to radno mjesto.

Konačno, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi jasno daje uputu na koji način je prvostupanjsko upravno tijelo dužno postupiti u ponovnom postupku, tj. donijeti rješenje o rasporedu tužiteljice na radno mjesto načelnika Sektora za turističke zajednice, prethodno razmotrivši u kojem razdobljima je nakon 1. prosinca 2020. to radno mjesto ostalo slobodno (nepopunjeno), dok za preostala razdoblja valja donijeti odluku o isplati tužiteljici razlike plaće, u visini razlike između plaće načelnika Sektora za turističke zajednice i plaće voditelja Službe za sustav upravljanja turističkim zajednicama. Dalje u pobijanoj presudi sud zaključuje da je i u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo nezakonito rješenje, odnosno nije rasporedilo tužiteljicu na radno mjesto koje odgovara njezinom ranijem radnom mjestu, protivno primjedbama i uputama danim u ranijim presudama suda.

16. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da je ovaj Sud ocijenio da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio iznesene zaključke i stajališta, koji su dosljedni stajalištima iznesenim u ranijim presudama, koja se odnose na konkretan predmet, a tiču se obveze rasporeda tužiteljice na ranije radno mjesto, u kojem pravcu javnopravna tijela nisu postupila donošenjem osporenih rješenja.

17. Stoga je, ovaj Sud ocijenio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, jer je sud osnovano pozivom na članak 117. stavak 1. ZUS-a, ocijenivši tužbeni zahtjev osnovanim, poništio osporena rješenja i predmet vratio prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak, uz dane upute i primjedbe na koji način valja postupiti i donijeti zakonito rješenje. U vezi žalbenog navoda koji se tiče roka navedenog u točki II. izreke prvostupanjske presude u kojem je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak upravnog spora, ukazuje se na primjenu članka 150. ZUS-a, a koji se primjenjuje i u slučaju ako presudom nije određen drugi rok za izvršenje, što znači da se rok za 15 dana za naknadu troškova upravnog spora tužiteljici računa od dostave pravomoćne presude. Stoga, iako je sud propustio to izričito navesti, navedeni propust ne utječe na izvršenje presude u odnosu na odluku o troškovima upravnog spora.

18. Slijedom navedenog, ovaj Sud je, ocijenivši da žalbenim navodima tuženik nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti za drugačiji ishod ovog postupka iznosi odlučne razloge, na temelju članka 135. stavak 1. ZUS-a, odlučio kao u točki I. izreke.

19. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je ovaj Sud odbio, jer nije posebno specificiran.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović