Poslovni broj: Usž-449/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Kajkić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Matije Mrazovića 5, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2832/2024-6 od 24. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2832/2024-6 od 24. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-112-07/20-01/337, urbroj: 566-01/15-24-2 od 8. travnja 2024. i rješenje Porezne uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/I-112-01/15-01/179, urbroj: 513- 07-21-08-20-8 od 26. veljače 2020. te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati trošak upravnog spora od 2.500,00 eura u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga navedenih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS).

3. Tuženik u žalbi, prije svega, ističe da je sud odstupio od stajališta iznesenih u upravnosudskoj praksi, navodeći pobliže presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presuda poslovni broj: Usž-2502/2022 od 13. srpnja 2022. i dr.). Dodaje da je sukladno iznesenim stajalištima pravo poslodavca i njegov interes za boljim i učinkovitijim obavljanjem službe, nakon donošenja novog Pravilnika o unutarnjem redu, službenika rasporediti na slobodno radno mjesto, sukladno potrebama službe i njegovom stručnom znanju, vodeći računa o potrebama organizacije rada, kao i uvjeta radnog mjesta unutar ustrojstvenih jedinica na koje se državni službenik raspoređuje. Tuženik napominje da je u pobijanoj presudi stajalište suda da je raniji raspored odlučan i da se u slučaju donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu, prije svega, vodi računa o ostanku službenika na dotadašnjem radnom mjestu, osim ako se radi o slučajevima iz članka 127. stavka 3. Zakona o državnim službenicima, protivno ustaljenoj sudskoj praksi, a i mjerodavnim odredbama materijalnog propisa. Tuženik dalje u žalbi daje osvrt na pravna shvaćanja iznesena u upravnosudskoj praksi, prema kojima se poslodavcu mora ostaviti određena sloboda da bi prema svojoj procjeni, a uvažavajući potrebe službe na pojedina radna mjesta rasporedio službenika pri čemu poslodavac nije u obvezi rasporediti službenika na radno mjesto identično prethodnom niti je kod rasporeda vezan ranijim ocjenama službenika. Dodaje da su upravo takva stajališta iznesena u nizu presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prema kojima čelnik tijela ima slobodnu ocjenu kod rasporeda državnog službenika, sukladno novom Pravilniku o unutarnjem redu, uvažavajući potrebe organizacije rada, osobito jer mjerodavne zakonske odredbe ne propisuju mogućnost da državni službenik zadrži radno mjesto na koje je bio raspoređen prema Pravilniku koji je prestao važiti. Napominje da poslodavac takvu odluku donosi u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana u skladu s člankom 5. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku. Tuženik dodaje da mjerodavna odredba članka 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima propisuje da se službenici raspoređuju na radna mjesta prema potrebama službe i stručnom znanju, a da sud ne može preispitivati slobodnu ocjenu, već samo zakonitost, gran ice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana.

Zaključno, tuženik napominje da u konkretnom slučaju predmet ocjene nisu rasporedi drugih državnih službenika niti mogu biti od utjecaja na rješavanje predmetnog rasporeda tužiteljice, jer državni službenik može izjaviti žalbu samo u odnosu na rješenje o rasporedu koje se na njega odnosi, sukladno članku 127. stavku 6. Zakona o državnim službenicima. Dodaje da se isplata troškova spora može naložiti samo u roku od pravomoćnosti presude, jer žalba odgađa izvršenje presude, što znači i rješenja o troškovima. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbije.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom ostaje kod već iznesenih razloga, pri čemu napominje da su žalbeni navodi u cijelosti neosnovani i paušalni, a žalba usmjerena na odugovlačenje postupka.

Tužiteljica posebno napominje da je u konkretnom slučaju prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno utvrditi postojanje uvjeta za raspored tužiteljice na drugo radno mjesto, niže rangirano od ranijeg radnog mjesta tržišnog inspektora koje nije ukinuto, zbog čega zaključuje da se radi o nezakonitom rasporedu. Dodaje da raspored nije proveden niti u skladu s potrebama službe niti stručnom znanju tužiteljice, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

Tužiteljica dodaje da i iz javnog priopćenja Porezne uprave jasno proizlazi da je raspored tužiteljice rezultat nezakonitog postupanja, a takvo priopćenje nije demantiralo prvostupanjsko tijelo niti osporio tuženik, zbog čega nisu osnovani navodi kojima se tek u žalbi priopćenje dovodi u pitanje. Dodaje da je raspoređena na radno mjesto na kojem obavlja poslove nadzora poreza na dohodak i doprinose, a koje nikada nije obavljala. Napominje da se u predmetnom slučaju nije utvrdio utjecaj rasporeda na obiteljske prilike tužiteljice, tj. raspored na drugo radno mjesto koje je udaljeno više od 30 kilometara od mjesta njezinog stanovanja, odnosno nije utvrđeno je li takvim rasporedom došlo do pogoršanja obiteljskih prilika tužiteljice. Zaključno, tužiteljica napominje da je osoba narušenog zdravlja (trajno oštećenje kralježnice), koja bi radi dolaska na mjesto rada u Karlovac dodatno dva sata sjedila u prijevoznim sredstvima, a što bi značajno utjecalo na pogoršanje njezinog zdravstvenog stanja. Tužiteljica u bitnom smatra da je u predmetnom slučaju postupljeno protivno načelima pravednog i jednakog postupanja prema službenicima uz poštivanje njihovog dostojanstva i omogućavanja pravne zaštite te jamstva zaštite od neopravdanog ili nepotrebnog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta. Posebno napominje da tuženik uporno odbija postupiti po odluci te i nakon proteka više od 10 godina od konkretnog rasporeda, pokušava postupanje opravdati i prikazati ga zakonitim. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tuženika, a traži i naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljica na predmetno radno mjesto bila raspoređena s danom 9. siječnja 2015., a takav raspored je uslijedio kao posljedica donošenja izmjena i dopuna Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija ("Narodne novine", 154/14. – dalje: Uredba) te izmjena i dopuna Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija od 8. siječnja 2015. (dalje: Pravilnik).

8. Dakle, nakon donošenja Uredbe i Pravilnika tužiteljica je ranijim prvostupanjskim rješenjem od 9. siječnja 2015., počevši od tog dana, bila raspoređena na radno mjesto inspektorice za nadzor poreza na dohodak i doprinosa u Poreznoj upravi, Područnom uredu Središnja Hrvatska, radno mjesto broj 3.3.5.4., s koeficijentom plaće 1,503. U tom rješenju se kao razlozi za raspored navodi bitno smanjen broj područnih ureda Područne uprave te da su po novoj sistematizaciji radna mjesta nova i formalno i sadržajno. Takve tvrdnje nisu na odgovarajući način potkrijepljene niti točnost tih tvrdnji proizlazi iz navoda u daljnjim odlukama o rasporedu, a niti je sud imao mogućnost uvida u raniju sistematizaciju iz koje bi se mogle utvrditi suštinske razlike u opisu poslova ranijeg radnog mjesta tužiteljice. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da se u rješenju o rasporedu ni ne navodi ranije radno mjesto tužiteljice, a da bi se moglo ocijeniti radi li se o situaciji i pretpostavkama za ocjenu zakonitosti rasporeda tužiteljice u smislu članka 127. stavaka 1. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", 95/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 38/13., 37/13.

– dalje: ZDS).

9. Na temelju prvostupanjskog rješenja od 9. siječnja 2015. tužiteljica je bila upućena iz Zagreba u Karlovac kao mjesto rada, iako se u tom rješenju ne ocjenjuje postojanje pretpostavki za rad tužiteljice udaljen više od 30 km od mjesta njezinog stanovanja, u smislu članka 127. stavka 2. ZDS-a niti se u tom rješenju posebno navodi lokacija radnog mjesta tužiteljice. Dalje proizlazi da je tuženik ranijim rješenjem od 24. travnja 2019. poništio navedeno prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, u kojem je doneseno novo rješenje iz kojeg proizlazi da je tužiteljica ranije bila raspoređena na radno mjesto više inspektorice, s koeficijentom plaće 1,697. Dakle, tužiteljica je tek naknadno, nakon donošenja prvostupanjskog rješenja u ponovnom postupku, e-poštom dobila obavijest da radi u Karlovcu, što znači da je bez njezine suglasnosti raspoređena u mjesto rada udaljeno više od 30 km od mjesta stanovanja, pri čemu nije uopće ocjenjeno jesu li se time bitno pogoršale njezine obiteljske prilike.

10. Dalje iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjsko rješenja od 26. veljače 2020. u bitnom istog sadržaja kao i ranije prvostupanjsko rješenje, uz napomenu da je više službenika iz ranijeg Područnog ureda Zagreb, Porezne uprave trebalo rasporediti u novi Područni ured Središnja Hrvatska, iako prije donošenja Uredbe i Pravilnika, u prethodnom razdoblju od cca deset mjeseci, u sastavu Porezne uprave nije uopće postojao Područni ured Zagreb, već Područni ured Centar. Tek je Uredbom i Pravilnikom ponovno ustrojen Područni ured Zagreb (uz Područni ured Središnja Hrvatska), što i tuženik potvrđuje u osporenom rješenju od 8. travnja 2024. U prvostupanjskom rješenju od 26. veljače 2020. navodi se da je tužiteljica ranije bila raspoređena na radno mjesto više inspektorice (za nadzor malih i srednjih poreznih obveznika), s pozicijom radnog mjesta u Zagrebu, gdje tužiteljica živi. Također iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljica nakon donošenja prvog prvostupanjskog rješenja od 9. siječnja 2015. bila raspoređena na rad na radno mjesto u Karlovac, više od 30 km udaljeno od mjesta stanovanja, samo na razdoblje od tri mjeseca, nakon čega je vraćena u Zagreb. Prvostupanjsko tijelo se, uz navedeno, u osporenom rješenju poziva na primjenu slobodne ocjene, koja je izričito propisana u članku 76. stavku 2. ZDS-a, u slučaju primjene instituta premještaja državnog službenika po potrebi službe, ali ne i u članku 127. ZDS-a, tj. u primjeni instituta rasporeda državnog službenika u povodu donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

11. Dakle, tužiteljica je osporenim rješenjem raspoređena na niže rangirano radno mjesto inspektorice, za nadzor poreza na dohodak i doprinosa, u kojem slučaju je postojala obveza utvrditi postojanje uvjeta iz članka 127. stavka 3. ZDS -a, što je u konkretnom slučaju izostalo.

12. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno ukazuje na primjenu članka 127. stavka 2. ZDS-a, prema kojem bi bitno pogoršanje obiteljskih prilika bilo zapreka za njezin raspored na mjesto rada u Karlovac bez suglasnosti tužiteljice, napominjući da je obveza upravnih tijela utvrditi činjenice sa time u vezi, da bi se potom razmotrila mogućnost primjene navedene zakonske odredbe.

12. Također sud pravilno ukazuje da pisana priznanja Porezne uprave potvrđuju da je u konkretnom i drugim slučajevima došlo do nezakonitog postupanja, a posebno napominje da tužiteljica nije imala mogućnost izjaviti bilo kakav pravni lijek protiv njezinog rasporeda na rad na radno mjesto u Karlovac, jer u rješenju od 9. siječnja 2015. nije navedena lokacija radnog mjesta, već je tužiteljica o tome obaviještena e - poštom od 22. siječnja 2015.

13. Prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da niti u ponovnom postupku donesena osporena rješenja nisu zakonita, jer je tužiteljica raspoređena na novo radno mjesto, iako je prema novoj sistematizaciji na dan 9. siječnja 2015. ostalo slobodnih (nepopunjenih) radnih mjesta viših inspektora (za nadzor malih i srednjih poreznih obveznika, kao i za ostala područja nadzora) u okviru Područnog ureda Središnja Hrvatska, npr. radna mjesta pod rednim brojevima 3.3.1.2., 3.3.2.3., 3.3.3.4., 3.3.4.4., 3.3.5.3., 3.3.6.2. i 3.3.7.4., prema priloženoj novoj sistematizaciji.

14. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi jasno daje uputu na koji način je prvostupanjsko upravno tijelo dužno postupiti u ponovnom postupku, tj. donijeti rješenje o rasporedu tužiteljice na neko od navedenih radnih mjesta, tj. na radno mjesto više inspektorice i s time u vezi utvrditi postoje li realne mogućnosti odgovarajućeg rasporeda na radno mjesto, nakon što se utvrde sve relevantne činjenice i sukladno tome donijeti novo rješenje o rasporedu tužiteljice, a u protivnom odluku o isplati tužiteljici razlike plaće, u visini razlike između plaće ranijeg radnog mjesta više inspektorice i plaće koju je, počevši od 9. siječnja 2015. primala za radno mjesto inspektorice.

15. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da je ovaj Sud ocijenio da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio iznesene zaključke i stajališta, koji su dosljedni stajalištima iznesenim u ranijim presudama, a koji se odnose na konkretan predmet. Takva stajališta se tiču obveze rasporeda tužiteljice na ranije radno mjesto, u kojem pravcu javnopravna tijela nisu postupila donošenjem osporenih rješenja.

16. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, jer je pozivom na članak 117. stavak 1. ZUS-a, ocijenivši tužbeni zahtjev osnovanim, sud pravilno poništio osporeno rješenje i predmet vratio prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak.

17. Žalbeni navod koji se tiče roka navedenog u točki II. izreke prvostupanjske presude, u kojem je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak upravnog spora, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim te ukazuje na primjenu članka 150. ZUS-a, koji se primjenjuje i u slučaju ako presudom nije određen drugi rok za izvršenje. Konkretno to znači da se rok od 15 dana za naknadu troškova upravnog spora tužiteljici računa od dostave pravomoćne presude. Stoga, iako je sud propustio to izričito navesti u izreci presude, navedeni propust ne utječe na izvršenje presude u odnosu na odluku o troškovima upravnog spora.

18. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da tuženik žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučio kao u točki I. izreke.

19. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je ovaj Sud odbio, ocijenivši da nije osnovan. Naime, jer navedeni razlozi nisu odlučni za donošenje odluke u predmetnoj stvari niti su od utjecaja za ishod ovog postupka, zbog čega se ne radi o opravdanom izdatku u smislu članka 144. ZUS-a.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović