Poslovni broj: Usž-840/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DI-MA-tex d.o.o., Pitomača, Kladare19C, OIB: 58627134229, koje zastupa zakonska zastupnica KĆ iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] , protiv tuženika Republike Hrvatske, Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Virovitici, Trg kralja Tomislava 3, Virovitica, OIB: 33706439962, radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-483/2025-9 od 5. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-483/2025-9 od 5. studenoga 2025.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom poništeno je rješenje Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Virovitici, KLASA: UP/I -116-02/25-01/175, URBROJ: 443-02-01-20-25-1 od 9. travnja 2025. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).
2. Osporenim rješenjem tuženika od 9. travnja 2025. u točki 1. izreke naloženo je tužitelju da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnika VĆ KĆ podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 8. travnja 2025., koji je dan zapisnikom KLASA: 116-02/25-01/1814, URBROJ: 443- 02-01-20-25-2 od 8. travnja 2025. i URBROJ: 443-02-01-20-25-3 od 9. travnja 2025., utvrđen kao početak njegovog rada za poslodavca. U točki 2. izreke naloženo je tužitelju uplatiti iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. ovog rješenja u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Točkom 3. izreke utvrđeno je da je radnik VĆ prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, i to kod poslodavca Ministarstva obrane, te se točka 1. ovog rješenja neće izvršiti. U točki 4. izreke rješenja određeno je da je tužitelj nalog iz točke 2. izreke dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja, odnosno do 14. travnja 2025. U točki 5. izreke određeno je da će se, ako tužitelj u roku iz točke 4. rješenja, ne izvrši nalog iz točke 2. ovog rješenja, provesti ovrha radi naplate tog iznosa.
3. Protiv uvodno naznačene prvostupanjske presude, tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je tužitelj trgovačko društvo, dakle pravni subjekt koji ima drugačiju pravnu osobnost u odnosu na obrte ili OPG-ove za koje je posebnim propisima predviđena mogućnost pomaganja članovima obitelji, dok kod trgovačkih društava to nije slučaj. Ukazuje da bi, s obzirom da je VĆ već zaposlen, jedan od zakonitih modaliteta rada u konkretnom slučaju bio dodatan rad radnika sukladno odredbama članka 18. a Zakona o radu („Narodne novine“, 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – dalje: ZNR). Navodi da je samim obavljanjem rada od strane VĆ bez prijave na mirovinsko osiguranje kod tužitelja postojao neprijavljeni rad te da se isti ne može otkloniti pozivanjem na kratkotrajnu i jednokratnu pomoć supruzi, direktorici društva, kao niti pozivanjem na činjenicu da je imenovani već prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje u Ministarstvu obrane. Smatra da bi se, kada bi se prihvatilo stajalište suda zauzeto u prvostupanjskoj presudi, suštinski zaobilazio smisao odredbi članka 3. stavak 2. i članka 7. stavak 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“, 151/22. – dalje: ZSNR). Pojašnjava da je uvrštavanje točke 3. rješenja logična posljedica činjenice da je radnik prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje, pa da bi izostanak te točke zapravo rezultirao dvostrukom prijavom. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da prihvati žalbu tuženika.
4. Iako uredno pozvan, tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.
7. Prema podacima spisa, dana 8. i 9. travnja 2025., tuženik je obavio inspekcijski nadzor kod tužitelja te je, na temelju provedenog inspekcijskog nadzora, dana 9. travnja 2025. donio osporeno rješenje.
8. Iz spisa predmeta inspekcijskog nadzora proizlazi da je VĆ, suprug zakonske zastupnice tužitelja KĆ, dana 8. travnja 2025., kratkotrajno, na 2-3 sata, pomogao bolesnoj supruzi pri obavljanju njezinih poslova na stroju za izradu prstenova za suncobrane, kao i na poslovima utovara, koji je toga dana ranije počeo. Prema izjavi VĆ, on je došao i započeo s radom u 8,45 sati, na poziv supruge jer je nju boljela ruka; ona inače radi na tom stroju, a toga dana nije mogla zbog bolova. Istaknuo je da s tužiteljem nije sklop io ugovor o radu, jer je zaposlen u Ministarstvu obrane. Sve je to potvrdila i KĆ, a tuženik navedene tvrdnje nije niti pokušao osporiti.
9. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je, između ostalog, naveo kako jednokratna i kratkotrajna (izvanredna) pomoć bolesnoj supruzi, kakva je, prema iskazu VĆ, pružena KĆ dana 8. travnja 2025., nije dostatna za zaključak o neprijavljenom radu kakvog ima u vidu ZSNR, odnosno nije razlog za primjenu odredbe članka 7. toga Zakona, na način kako je to tuženik učinio u konkretnom slučaju. Naime, navedene je činjenice nemoguće tumačiti izvan određenog konteksta, budući da širi kontekst, tj. širi skup činjenica i okolnosti daju činjenici konačno značenje i smisao, a tuženik niti ne tvrdi da je riječ o nečemu što ima obilježja bilo kakvog sustavnijeg i trajnijeg rada (što je ovdje teško i zamislivo s obzirom na to da je VĆ zaposlen u Ministarstvu obrane), odnosno što ima obilježja bilo kakvih zloporaba.
10. Odredbom članka 3. ZSNR definiran je neprijavljeni rad u užem i širem smislu. Neprijavljeni rad u užem smislu je rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima, a neprijavljeni rad u širem smislu obuhvaća rad koji prema svojim obilježjima predstavlja izbjegavanje obveza koje poslodavac ima vezano uz plaću radnika.
11. Uzimajući u obzir narav i vrstu rada, a poglavito ovlasti poslodavca (tužitelja) te okolnosti konkretnog slučaja, i ovaj Sud ocjenjuje da u navedenim okolnostima nisu ispunjena obilježja neprijavljenog rada.
12. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava te poništio rješenje tuženika, uz valjano i dostatno obrazloženje s kojim je i ovaj Sud u cijelosti suglasan.
13. S obzirom da tuženik u žalbi nije iznio pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, odnosno žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 29. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
