Poslovni broj: Usž-53/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SUNTURIST d.o.o., Novalja, Ulica S.S. Kranjčevića 1, OIB: 65408297614, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe inspekcije cestovnog prijevoza Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, radi privremene zabrane prijevoza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l- 1543/2025-7 od 31. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l- 1543/2025-7 od 31. listopada 2025.

II. Poništava se rješenje o privremenoj zabrani Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe za mobilni inspekcijski nadzor, KLASA: UP/I-340-06/25-05/13, URBROJ: 530-08- 3-2-25-1 od 18. srpnja 2025.

III. Nalaže se tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Upravi za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektoru inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službi inspekcije cestovnog prijevoza Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, naknaditi tužitelju SUNTURIST d.o.o., Novalja, Ulica S.S. Kranjčevića 1, OIB: 65408297614, trošak upravnog spora u iznosu od 4.062,50 eura u roku od 15 dana od dana dostave ove presude, a za slučaj da tuženik u navedenom roku za dobrovoljno ispunjenje ne podmiri troškove, tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

i

r i j e š i o  j e

Odbacuje se dopuna žalba tužitelja podnesena protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1543/2025-7 od 31. listopada 2025. kao nepravodobna.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja o privremenoj zabrani Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službe za mobilni inspekcijski nadzor, KLASA: UP/I-340-06/25-05/13, URBROJ: 530-08-3-2-25-1, od 18. srpnja 2025. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporenim rješenjem u točki I. izreke privremeno je zabranjeno tužitelju obavljanje međužupanijskog javnog linijskog prijevoza putnika na liniji Novalja – Kolan, s rokom ODMAH po primitku rješenja, te su donesene ostale prateće odluke kako je pobliže određeno točkama 2. -5. izreke tog rješenja.

3. Protiv uvodno naznačene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS). Smatra da je stav suda o naravi predmetnog prijevoza suviše formalistički, da je obrazloženje pobijane presude previše pojednostavljeno te da sud nije u dovoljnoj mjeri pojasnio pojmove javnog prijevoza niti dovoljno detaljno analizirao zakonsku definiciju turističkog transfera iz Zakona o pružanju usluga u turizmu („Narodne novine“, 130/17., 25/19., 98/19., 42/20. i 70/21. - dalje: ZPUT), što da ukazuje na arbitrarnost u odlučivanju. Navodi da prvostupanjski sud nekritički „kopira“ razloge koje u odgovoru na tužbu iznosi tuženik. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio odlučne činjenice u sporu, na koje je zatim pogrešno primijenio i materijalno pravo te su pritom počinjene i bitne povrede odredbi upravnog spora.

3.1. Dalje u žalbi tužitelj analizira zakonsku definiciju turističkog transfera odnosno mjerodavnu odredbu članka 7. stavak 1. točka 24. ZPUT-a. Ukazuje kako u točki 24. obrazloženja presude prvostupanjski sud pogrešno koristi pojam „vlastiti gost“ kao sastavni dio definicije pojma turističkog transfera, iako ista govori isključivo o tzv. poznatom putniku – korisniku usluge, pa da činjenica da li je putnik „vlastiti gost“ tužitelja ne može biti odlučna za donošenje ocjene o tome da li je tužitelj prilikom nadzora obavljao uslugu turističkog transfera. Smatra da prvostupanjski sud pojmove gosta i poznatog putnika (korisnika usluge) neopravdano izjednačava. Ističe i kako prvostupanjski sud zakonsku definiciju turističkog transfera pogrešno tumači i s aspekta polazišne i odredišne točke transfera te argumentira svoj stav o tome da se pojam „neke druge ugovorene ugostiteljske ili turističke usluge“ odnosi na bilo koju ugostiteljsku ili turističku uslugu koju je korisnik usluge samostalno ugovorio, te da nije nužno obilježje turističkog transfera da tu ugostiteljsku ili turističku uslugu za korisnika ugovora turistička agencija koja mu ujedno pruža i uslugu turističkog transfera.

3.2. Tužitelj nadalje izdvaja i tumači zakonske odredbe o međužupanijskom linijskom prijevozu putnika odnosno javnom prijevozu prema Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, 41/18., 98/19., 30/21., 89/21., 114/22. i 136/24. – dalje: ZPCP) i ostalim primjenjivim propisima, odnosno iznosi argumente za svoj stav o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o međužupanijskom linijskom prijevozu putnika, prvenstveno stoga što nedostaje element javnosti, kao i stoga što se tužitelj kod obavljanja prijevoza nije zaustavljao na autobusnim stajalištima kako su ona definirana mjerodavnim propisima. Posebno ističe da se u konkretnom slučaju radi o usluzi koja se pruža unaprijed definiranoj, određenoj skupini gostiju turističke agencije i da ne postoji mogućnost da predmetnu uslugu ugovori netko tko nije korisnik usluge turističke agencije tužitelja ili agencija s kojima tužitelj surađuje. Ponavlja da je predmetni prijevoz organiziran na način da autobus (ili drugo prijevozno sredstvo u vlasništvu tužitelja), ukrcava korisnike usluge na unaprijed određenim lokacijama na području Grada Novalje koja su ili u zakupu ili u vlasništvu tužitelja. Pojašnjava da se korisniku prezentira interni okvirni raspored korištenja ugovorne usluge turističkog transfera kako bi mogao znati u koje vrijeme je moguće koristiti ugovorenu uslugu , a korisnik tu uslugu, pri ulasku u autobus, dokazuje narukvicom s oznakom tužitelja.

3.3. Tužitelj također smatra pogrešnim i stav prvostupanjskog suda i inspektorata da bi tužitelj za vrijeme obavljanja prijevoza putnika (turistički transfer) kod sebe trebao imati nalog za vožnju. Smatra da je, iako je za pojedine vrste prijevoza sukladno ZPCP- u (npr. za povremeni prijevoz i za prijevoz za vlastite potrebe) propisano da vozač kod sebe mora imati nalog, takva obveza isključena odredbom članka 23. stavka 3. ZPUT- a, koji da u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis u odnosu na ZPCP.

3.4. Tužitelj smatra i da je osporeno rješenje donijelo neovlašteno upravno tijelo.

3.5. Predlaže da Visoki upravni sud poništi pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ponavlja utvrđenja iz osporenog rješenja te citira propise na kojima temelji svoju nadležnost za postupanje, kao i druge propise koje smatra mjerodavnima u konkretnom slučaju. Ponavlja argumente za svoj stav o tome da se radi o međužupanijskom linijskom prijevozu, ističe da tužitelj pogrešno tumači odredbe ZPUT-a te da bi se takvim tumačenjem turističkim agencijama dopustio povoljniji položaj na tržištu budući da bi iste mogle obavljati prijevoz na način koji nije dopušten prijevoznicima koji nisu turistička agencija. Dodaje i da tužitelj nije imao registriran vozni red, a da jest, to bi značilo i da ima ishođenu dozvolu za obavljanje linijskog prijevoza, pa onda osporeno rješenje ne bi bilo ni izdano.

5. Podneskom koji je zaprimljen u ovom Sudu 25. ožujka 2026. tužitelj je, u biti, dopunio žalbu od 3. prosinca 2025. Tim podneskom je on dostavio dopis Udruge hrvatskih putničkih agencija od 7. studenoga 2025., mišljenje Ministarstva turizma i sporta KLASA: 011-03/26-02/7, URBROJ: 529-06-03-01/2-26-2 od 3. ožujka 2026., kao i presude Upravnog suda u Rijeci, u predmetima poslovni broj: Us I-1522/2025 od 20. siječnja 2026. i poslovni broj: Us I-1523/2025 od 24. ožujka 2026. koji se vode među istim strankama i u kojima su razmatrana ista pitanja kao i u ovom sporu , a sporovi su riješeni na drugačiji način.

6. Žalba je osnovana.

6.1. Dopuna žalbe nije pravodobna.

7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. ZUS-a, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud nalazi da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da je prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

8. Temeljem provedenog inspekcijskog nadzora, tuženik je zaključio da tužitelj obavlja javni međužupanijski linijski prijevoz putnika bez potrebne dozvole, nakon čega je doneseno rješenje koje je predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

9. Iz podataka spisa proizlazi da je 2. srpnja 2025. na parkiralištu ispred kluba Noa u Kolanu na otoku Pagu izvršen inspekcijski nadzor nad autobusom registarskih oznaka [registarska oznaka], prijevoznika SUNTURIST d.o.o., ovdje tužitelja. Autobus je zatečen prilikom iskrcaja putnika te je imao istaknut natpis „prijevoz za vlastite potrebe“. Vozač je predočio nalog za turistički transfer grupe gostiju turističke agencije tužitelja, kao i raspored prometovanja autobusa iz kojeg je vidljivo da autobus ima početno stajalište u Novalji-centar, zatim stajalište Hostel Zrće i početno/završno stajalište Noa Zrće, što je potvrđeno i mobilnim praćenjem autobusa 3. srpnja 2025. Vozač je izjavio da se gosti registriraju narukvicama bijele i narančaste boje. Daljnjim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj registriran kao putnička agencija te za javni prijevoz putnika, a da s turističkom agencijom Ruf Jugendreisen GmbH & Co. KG, Am Lenkwerk 11, Bielfeld, Savezna Republika Njemačka, ima sklopljen ugovor o uslugama putničkog transfera te da je aneksom ugovora utvrđena cijena transfera po gostu ovisno o broju dana. Dana 14. srpnja 2025. obavljeni su ponovni nadzori te je utvrđeno da i autobusi tužitelja registarskih oznaka [registarska oznaka], [registarska oznaka] i [registarska oznaka] obavljaju prijevoz putnika na relaciji Novalja (Ličko-senjska županija) – Kolan (Zadarska županija) te da svi imaju istaknut natpis „prijevoz za vlastite potrebe“, kao i početno/završno stajalište u Novalji-centar, zatim stajalište Hostel Zrće i početno/završno stajalište Noa Zrće, s točnim vremenima polaska . Navedeno činjenično stanje nije sporno.

9.1. Iz podataka spisa nadalje proizlazi da je tužitelj društvo s ograničenom odgovornošću, registrirano i za djelatnost turističke agencije.

9.2. Iz podataka spisa razvidno je nadalje da je tužitelju izdana licencija Zajednice za obavljanje prijevoza putnika u međunarodnom cestovnom prometu KLASA: UP/I - 340-02/23-03/164, URBROJ: 530-08-2-2-2-23-10 od 12. lipnja 2023. s rokom važenja od 2. srpnja 2023. do 2. srpnja 2033.

9.3. Tužitelju je od Ureda državne uprave u Ličko-senjskoj županiji, dana 22. kolovoza 2019., pod brojem 6127, UP/I-340-06/19-01/02, 2125-09/3-19-4 izdana potvrda o prijavi prijevoza za vlastite potrebe u unutarnjem cestovnom prometu.

10. U konkretnom slučaju dakle, nije sporno da je tužitelj obavljao prijevoz putnika između lokacija Novalja-centar - Hostel Zrće - Noa Zrće, odnosno između dviju županija te da tužitelj ne posjeduje dozvolu za obavljanje javnog međužupanijskog linijskog prijevoza putnika, dok se spornim pokazalo je li tužitelj, obavljajući prijevoz na način kako je činjenično utvrđeno, ispunio obilježja javnog međužupanijskog linijskog prijevoza putnika, ili se radi o prijevozu u okviru usluge turističkog transfera.

11. Prije svega, treba reći da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno otklonio prigovor tužitelja o tome da osporeno rješenje nije donijelo nadležno upravno tijelo. Uz obrazloženje prvostupanjskog suda (točka 26.) koje ovaj Sud u tom dijelu prihvaća, neosnovani su žalbeni prigovori tužitelja u tom smjeru.

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da se je predmetni prijevoz vršio na određenim linijama i po unaprijed utvrđenom voznom redu, odnosno da se prijevoz putnika obavljao između stajališta u dvije županije , stoga da predmetni prijevoz ima obilježja javnog linijskog prijevoza putnika jer se isti obavlja po unaprijed poznatom i na mrežnim stranicama prijevoznika objavljenim itinerarima (poznatim mjestima i vremena polaska), a prijevoz je naplatan. Prvostupanjski sud također je ukazao da se nalozi za vožnju predočeni od strane prijevoznika, ne mogu smatrati dokazom budući su izdani za razdoblje od 7 (sedam) dana, odnosno da nije izdan nalog konkretno za vožnju za koju je proveden nadzor, s obrazloženjem da su navedene relacije vožnje par kilometara i traju cca 15 minuta, a ne 7 (sedam) dana te da su isti izdani iz razloga kako bi se prikrilo da se radi o linijskom prijevozu putnika, a nadležne službe navelo na pogrešan zaključak da je navedenim vozilima obavljen prijevoz putnika za vlastite potrebe. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da je iz odredbe članka 7. točke 24. i članak 23. stavak 2. ZPUT-a posve jasno da se nije obavljao turistički transfer, tj. prijevoz za vlastite potrebe, budući se prijevoz ne obavlja za vlastite goste niti se obavlja između dvije usluge u turizmu koje pruža tužitelj, te se ne radi o njegovim gostima. Javnost usluge prvostupanjski sud je obrazložio na način da je predmetna usluga dostupna svim gostima agencije Ruf Jugendreisen GmbH & Co pod unaprijed poznatim uvjetima, a cijena usluge prijevoza da je definirana aneksom 1 ugovora između tužitelja i navedene agencije.

13. Ovaj Sud ne prihvaća iznesene zaključke i stajališta prvostupanjskog suda na kojima se temelji pobijana presuda, iz niže navedenih razloga.

14. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 18. ZPCP propisano je da je javni prijevoz cestovni prijevoz putnika ili tereta koji je pod istim uvjetima dostupan svim korisnicima prijevoznih usluga i koji se obavlja u komercijalne svrhe, radi ostvarenja dobiti od strane prijevoznika.

14.1. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 19. ZPCP propisano je da je javni linijski prijevoz putnika u cestovnom prometu javni prijevoz putnika koji se obavlja vozilima kategorije M1 kapaciteta sedam + jedno ili osam + jedno putničko mjesto, ako je u takva vozila ugrađen tahograf koji se mora koristiti sukladno Uredbi (EU) br. 165/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o tahografima u cestovnom prometu, stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3821/85 o tahografu u cestovnom prometu i izmjeni Uredbe (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet (SL L 60, 28. 2. 2014.) te kategorije M2 ili M3 na određenim linijama i po unaprijed utvrđenom voznom redu, cijeni i Općim uvjetima prijevoza i koji se smatra javnom gospodarskom uslugom kao javnim dobrom čije izvršavanje u javnom interesu osigurava Republika Hrvatska, a kako bi se zadovoljile javne potrebe za prijevozom.

14.2. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 28. ZPCP propisano je da je međužupanijski linijski prijevoz javni cestovni prijevoz putnika između autobusnih kolodvora ili autobusnih stajališta u dvije ili više županija, a obavlja se u skladu s izdanom dozvolom, koja se izdaje nakon provedenog postupka usklađivanja voznih redova.

14.3. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 25. ZPCP propisano je da je linija relacija ili skup relacija obavljanja prijevoza putnika u cestovnom prometu od početnog do završnog autobusnog kolodvora, putničkog terminala odnosno autobusnog stajališta, na kojoj se prevoze putnici po registriranom i objavljenom voznom redu s jednim il i više polazaka.

14.4. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 48. ZPCP propisano je da je relacija udaljenost između bilo kojih dvaju mjesta na liniji, koja su u voznom redu označena kao autobusni kolodvori, putnički terminali, odnosno autobusna stajališta.

14.5. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 14. ZPCP propisano je da vozni red pisani akt koji najmanje sadrži: naziv prijevoznika, naziv linije na kojoj se obavlja prijevoz, vrstu linije, redoslijed autobusnih kolodvora, putničkih terminala odnosno autobusnih stajališta te njihovu udaljenost od mjesta gdje počinje linija, vrijeme dolaska i polaska s autobusnih kolodvora, putničkih terminala odnosno autobusnih stajališta, režim održavanja linije, razdoblje u kojem se održava linija.

15. Iz citiranih odredbi ZPCP proizlazi da je za zaključak o tome radi li se o međužupanijskom linijskom prijevozu u konkretnom slučaju, potrebno utvrditi postojanje sljedećih elemenata, a koji moraju biti kumulativno ispunjeni:

- radi li se o prijevozu putnika koji je pod istim uvjetima dostupan svim korisnicima prijevoznih usluga?

- radi li se o prijevozu putnika vozilima određene kategorije na određenim linijama i po unaprijed utvrđenom voznom redu, cijeni i Općim uvjetima prijevoza i koji se smatra javnom gospodarskom uslugom kao javnim dobrom čije izvršavanje u javnom interesu osigurava Republika Hrvatska?

- radi li se o javnom cestovnom prijevozu putnika između autobusnih kolodvora ili autobusnih stajališta u dvije ili više županija?

16. Podvodeći utvrđeno činjenično stanje pod citirane odredbe ZPCP-a, prema ocjeni ovog Suda, ne proizlazi da bi bili ispunjeni uvjeti za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o međužupanijskom linijskom prijevozu. Nije sporno da su u konkretnom slučaju ispunjeni elementi prijevoza putnika određenom kategorijom vozila (autobusom) te da se taj prijevoz obavlja između dviju županija, međutim, i bez ulaženja u daljnju analizu ostalih elemenata (vozni red, linija, relacija, stajalište i dr.), prvenstveno izostaje ključni element, a to je element javnosti prijevoza, budući da se ne radi o prijevozu putnika koji bi pod istim uvjetima bio dostupan svim korisnicima prijevoznih usluga jer su predmetnu uslugu mogli koristiti jedino gosti agencije Ruf Jugendreisen GmbH & Co s kojima je tužitelj imao sklopljen ugovor o uslugama putničkog transfera i koji su plaćenu uslugu dokazivali narukvicama.

17. Dakle, nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda o tome da je element javnosti zadovoljen time što je predmetna usluga dostupna svim gostima agencije Ruf Jugendreisen GmbH & Co pod unaprijed poznatim uvjetima, odnosno da je cijena usluge prijevoza definirana aneksom 1 ugovora između tužitelja i navedene agencije. Navedeno je, prije svega, u suprotnosti s odredbom članka 34. stavak 1. ZPCP kojom je, između ostalog, propisano da je prijevoznik koji obavlja javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu u smislu tog Zakona dužan svoje prijevozne usluge pružati svim korisnicima prijevoza bez diskriminacije i pod jednakim uvjetima.

17.1. S druge strane, odredbom članka 7. stavka 1. točke 24. ZPUT-a, definiran je turistički transfer kao usluga koja se ugovara za poznatog putnika (korisnika usluge), a koja se sastoji od organiziranja turističke asistencije i prijevoza putnika i njegove prtljage između mjesta pružanja različitih usluga putovanja, a osobito između putničkih terminala (kolodvora i luka kopnenog, pomorskog, riječnog i zračnog prijevoza) i smještajnih objekata u dolasku i/ili povratku, između smještajnih objekata, odnosno do ili od mjesta pružanja neke druge ugovorene ugostiteljske ili turističke usluge.

18. Odredbom članka 12. stavak 1. ZPUT-a propisano je da su usluge turističke agencije, između ostalog i organiziranje, prodaja i provedba usluga turističkog transfera.

18.1. Nadalje, odredbom članka 23. stavak 1. ZPUT-a propisano je turistička agencija dužna prijevoz putnika povjeriti prijevozniku koji ima licenciju sukladno posebnim propisima kojima se uređuje pojedina vrsta prijevoza, a može i samostalno obavljati prijevoz putnika ako je istodobno i prijevoznik. Stavkom 2. istog članka propisano je da, iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, turistička agencija može prijevoz putnika u sklopu paket-aranžmana, izleta i turističkog transfera obavljati osobnim vozilima i drugim prijevoznim sredstvima, kao prijevoz za vlastite potrebe, sukladno posebnim propisima kojima se uređuje pojedina vrsta prijevoza. Prema odredbi stavka 3. istog članka, za vrijeme obavljanja prijevoza putnika u sklopu putovanja u paket-aranžmanu i povezanom putnom aranžmanu u vozilu se kod vozača treba nalaziti odgovarajući nalog za prijevoz, koji je vozač dužan dati na uvid osobi ovlaštenoj za nadzor prijevoza putnika.

19. Preostalo je još utvrditi ima li, s obzirom na citiranu zakonsku definiciju i utvrđeno činjenično stanje, predmetni prijevoz obilježja turističkog transfera.

20. Analizirajući zakonsku definiciju turističkog transfera, ovaj Sud je razmotrio pojam poznatog putnika. Naime, tijekom ovog spora tuženik je zapravo izjednačio pojam „poznatog putnika“ s pojmom „vlastitog gosta“, odnosno izražavao svoj stav da se, u biti, turistički transfer ne može obavljati prema gostima druge turističke agencije s kojom tužitelj ima suradnju, a takav je stav prihvatio i prvostupanjski sud.

21. Ovaj sud ne može se složiti s takvim zaključkom, budući da je već na jezično j razini jasno da su pojmovi „poznati putnik“ i „vlastiti gost“, bitno različiti. Suprotno stavu tuženika i prvostupanjskog suda, ovaj Sud smatra da se konkretna usluga prijevoza vršila upravo prema poznatim putnicima, dakle osobama koje su bile unaprijed definirane kao korisnici usluge turističkog transfera, i to bez obzira što ti korisnici nisu bili „vlastiti gosti“, odnosno nisu izravno kod tužitelja imali ugovorene druge usluge putovanja, već kod agencije s kojom je tužitelj nesporno imao poslovnu suradnju.

22. Također, iz zakonske definicije turističkog transfera ne proizlazi da bi konkretne usluge putovanja morale biti unaprijed ugovorene isključivo od strane turističke agencije koja obavlja uslugu transfera, stoga okolnost da se radilo o posjetu klubovima za koje gosti uobičajeno sami kupuju ulaznice na licu mjesta ili se ulaznice uopće ne prodaju, ne može reći da te usluge nisu „neke druge ugovorene ugostiteljske ili turističke usluge“, osobito imajući u vidu svrhu putovanja, a to je, između ostalog, upravo posjet noćnim klubovima tijekom cijelog razdoblja boravka u Novalji.

23. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj turistička agencija koja je ujedno i prijevoznik budući da ima važeću licenciju Zajednice za obavljanje prijevoza putnika u međunarodnom cestovnom prometu, kao i prijavu prijevoza za vlastite potrebe.

23.1. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 38. ZPCP propisano je da je prijava prijevoza za vlastite potrebe isprava koju izdaje nadležno upravno tijelo, kojom se prijevozniku dozvoljava obavljanje prijevoza za vlastite potrebe u cestovnom prometu, dok je odredbom članka 28. stavak 3. ZPCP propisano je da p rijevoznik koji ima licenciju Zajednice za određenu vrstu prijevoza ne treba imati licenciju za tu vrstu unutarnjeg prijevoza, nego unutarnji prijevoz obavlja temeljem odgovarajuće licencije Zajednice.

23.2. Odredbom članka 4. stavka 1. točke 37. ZPCP propisano je da je povremeni prijevoz prijevoz unaprijed definirane skupine putnika koji se obavlja pod uvjetima koji su određeni pisanim ugovorom između prijevoznika i naručitelja prijevoza koji je sklopljen prije početka obavljanja prijevoza; u kojem nema ponovljenih elemenata javnog linijskog ili posebnog linijskog prijevoza putnika ili autotaksi prijevoza putnika, u kojem naručitelj prijevoza može biti pravna osoba, fizička osoba – obrtnik, fizička osoba, udruga, sportski klub ili druga institucija ustrojena prema posebnim propisima te u kojem je, na osnovi ispostavljenog računa, naručitelj ujedno i platitelj cjelokupne naknade za prijevoz

24. Dakle, tužitelj je mogao uslugu turističkog transfera obavljati i po osnovi licencije, kao prijevoznik (u kojem slučaju bi taj prijevoz, prema ocjeni ovog Suda, imao svojstvo povremenog prijevoza, a ne međužupanijskog linijskog prijevoza), ili kao prijevoz za vlastite potrebe.

25. Je li nalog za vožnju koji je tužitelj prilikom provođenja inspekcijskog nadzora predočio tuženiku adekvatan, odnosno je li tužitelj u konkretnom slučaju uopće trebao imati nalog za vožnju ili ne, ovisi o tome je li tužitelj vožnju obavljao kao prijevoz za vlastite potrebe ili kao drugi oblik prijevoza, međutim, to pitanje za rješenje ovog spora, u kojem se odlučuje o zakonitosti rješenja kojim je zabranjeno tužitelju obavljanje međužupanijskog javnog linijskog prijevoza nije odlučno.

26. No bitno je istaknuti da angažman turističkih agencija po pitanju prijevoza putnika nikako ne isključuje primjenu propisa kojima se uređuje pojedina vrsta prijevoza, a što je i izrijekom propisano u odredbi članka 23. stavak 2. ZPUT-a.

27. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje osporenog rješenja. Prihvaćajući stajališta tuženika o spornim pitanjima, bez podrobne kritičke analize utvrđenog činjeničnog stanja i podvođenja istog pod konkretne pravne norme, imajući pritom u vidu njihovu svrhu, prvostupanjski sud je u konačnici pogrešno primijenio materijalno pravo.

28. Slijedom navedenog, a temeljem članka 135. stavka 2. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke presude.

29. Primjenom odredbi članka 147. stavak 1. te članka 144. stavak 1. i 2. ZUS -a, u vezi Tbr. 27. točka 1. i 2. odnosno Tbr. 27. točke 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. – dalje: Tarifa), tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi 30. listopada 2025. od po 1.000,00 eura uvećano za 250,00 eura PDV-a (ukupno po 1.250,00 eura) te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura uvećano za 312,50 eura PDV-a (ukupno 1.562,50 eura), dakle u sveukupnom iznosu od 4.062,50 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

30. Analizirajući sadržaj podneska tužitelja od 24. listopada 2024., ovaj Sud je ocijenio da su navodi izneseni u tom podnesku većinom ponovljeni razlozi tužbe, s time da je sve izneseno u tom podnesku moglo biti izneseno i na usmenoj raspravi koja je uslijedila, a pored toga, navodi navedenog podnesak nisu bili odlučni za ishod upravnog spora. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

31. S obzirom na to da je tužitelj, po opunomoćenicima, uredno zaprimio osporenu presudu 3. studenoga 2025. i budući da je on podnio dopunu žalbe 24. ožujka 2026., dakle izvan zakonskog roka od 15 dana od dana dostave presude, trebalo je, na temelju odredbe članka 133. stavka 1. ZUS-a, odbaciti dopunu žalbu, odnosno odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan