Poslovni broj: Usž-1744/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina iz Rijeke, Jadranski trg 4, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza i prireza na dohodak od drugog dohotka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1286/2024-12 od 3. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1286/2024-12 od 3. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 19. lipnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka od 14. studenoga 2023. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju utvrđen manje obračunan i plaćen porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021. te mu je naloženo da uplati porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za 2021. u ukupnom iznosu od 159.621,30 eura u roku od 8 dana od dana njegove izvršnosti te da plati kamate na manje plaćen porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za 2021. u roku od 15 dana od njegove izvršnosti, a protivno će se naplata navedenih naloga izvršiti ovrhom i određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS). U žalbi iznosi kronologiju postupka. Ističe da je sud odbio provesti personalne dokaze i to saslušanje tužitelja i saslušanje ĆZ zajmodavca i TZ kupca, odbio je cijeniti pisane izjave svjedoka ĆZ zajmodavca i TZ kupca te je odbio provesti financijsko vještačenje na okolnost usporedbe materijalnih ispravka s primitkom novčanih sredstava i njihovim utroškom. Sud je odbio ocijeniti i isprave koje su nastale nakon donošenje osporavanih rješenja, a koje je tužitelj tijekom spora dostavljao. Ističe da je odredbom članka 126. stavak 3. točka 5. ZUS-a propisano da bitna povreda odredaba upravnog spora uvijek postoji, ako stranki nije bila dana mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu. Posljedica te bitne povrede je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i arbitrarnost suda u odlučivanju. Smatra da sud uopće nije obrazložio zašto je odbio provest dokaz financijskim vještačenjem.

Razloge odbijanja provođenja personalnih dokaza i općenito ocjene izjava tih svjedoka sud iznosi pod točkom 13. obrazloženja presude te u bitnom ponavlja navode tuženika, koji je također odbio provesti iste dokaze uz isto obrazloženje. Tuženik navodi kako izjave svjedoka ne predstavljaju vjerodostojan izvor sredstava imovine i pri tome se poziva na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž- 2856/21-2 od 13. listopada 2021., Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021. te Usž-2677/21- 3 od 16. veljače 2022. Prvostupanjski sud zauzima isti pravni stav i poziva se na odluke Visokog upravnog suda na koje se pozvao i tuženik. Tužitelj je već u tužbi istaknuo da ne nalazi praksu na koju se poziva tuženik pa sada i sud, izuzev odluke Usž -2677/21 od 16. veljače 2022. Predmetna sudska praksa iz odluke Usž-2677/21 nije primjenjiva u ovom predmetu jer tužitelj nije predlagao isključivo izjave svjedoka, odnosno isključivo predlagao ispitivanje svjedoka, već je tužitelj navedeno predložio i dostavio kao dopunski dokaz uz sve ostale dostavljene materijalne dokaze baš kako upućuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Ističe da je priložio materijalne dokaze o prijenosu sredstava na njegov račun na temelju zajma, a priložio je i same pisane ugovore pa je shodno tome trebalo cijeniti izjave svjedoka i saslušati svjedoke. Stoga smatra da je sud postupio protivno sudskoj praksi Visokog upravnog suda. Tužitelj je tijekom upravnog spora dostavio i daljnje vjerodostojne isprave i materijalne dokaze u pogledu ugovora o kreditu koji su osnov primitka novčanih sredstava i to redom dokaz o povratu iznosa zajma, aneks ugovora kojim se produljuju rokovi dospijeća i utvrđuje naplata daljnjih ugovornih kamata te opomene pred utuženje za iznos zajmova koji nisu u roku vraćeni. Iz tih isprava proizlazi da je ukupno tužitelj vratio 350.000,00 USD i 100.000,00 eura pozajmice. Bitno je napomenuti da nitko ne bi vraćao takav iznos po fiktivnom ugovoru. Sud je odbio cijeniti navedene isprave iz razloga navedenih u obrazloženju presude pod točkom 28. smatrajući da su te isprave nastale nakon donošenja pobijanih upravnih akata. S jedne strane sud smatra da je neki ugovor fiktivan jer nije izvršen povrat zajma u vrijeme dok zajam nije uopće dospio, a s druge strane ne prihvaća dokaz o vjerodostojnosti ugovora, odnosno dokaze o povratu zajma koji su uslijedili nakon dospijeća zajma. Prvenstveno ukazuje da je ugovor o kreditu po svojoj pravnoj naravi ugovor o zajmu, no da pogrešno ime ugovora ne šteti valjanosti ugovora. ZZ kao zajmodavatelj je ugovorom o kreditu od **.**.2021. ĐZ tužitelju kao zajmoprimcu dao zajam u iznosu od 204.168,78 eura. Nakon zaključenja predmetnog ugovora aneksom ugovora o kreditu od 16. rujna 2021. godine produljen je rok povrata kredita do 31. prosinca 2023. godine, a aneksom 2 ugovora o kreditu produljen je rok povrata do **.**.2024. ĐZ, tužitelj u ovom postupku je izvršio uplate na ime povrata zajma i to u iznosu od 50.000,00 USD dana 28. lipnja 2023., iznos od 50.000,00 USD dana 6. veljače 2024. godine, iznos od 50.000,00 eura dana 7. studenoga 2024. i iznos od 50.000,00 eura dana 30. prosinca 2024. Ističe da je ĆZ kao zajmodavatelj ugovorom o kreditu od **.**.2021. ĐZ dao zajam u iznosu od 250.000,00 USD. Nakon zaključenja ugovora aneksom od 20. studenoga 2023. produljen je rok povrata kredita do 31. prosinca 2023. Nadalje, ĆZ je kao zajmodavatelj ugovorom o kreditu od **.**.2021. ĐZ dao zajam u iznosu od 40.000,00 eura. Nakon zaključenja ugovora aneksom od 20. studenoga 2023. produljen je rok povrata kredita do **.**.2024. ĆZ kao zajmodavatelj je ugovorom o kreditu od **.**.2021. ĐZ dao zajam u iznosu od 250.000,00 USD, nakon zaključenja ugovora aneksom broj 1 od 20. studenoga 2023. produljen je rok povrata zajma do 31. prosinca 2024. Better Energy Solutions Today Inc. kao zajmodavatelj je ugovorom o kreditu od 25. travnja 2020. tužitelju dao zajam u iznosu od 250.000,00 USD, nakon zaključenja ugovora aneksom ugovora o kreditu od 1. lipnja 2021. godine produljen je rok povrata zajma do 31. prosinca 2023. godine. Aneksom broj 2 ugovora o kreditu od 20. studenoga 2023. produljen je rok povrata zajma do **.**.2024. ĐZ je izvršio slijedeće uplate na ime povrata zajma i to iznose od 100.000,00 USD dana 23. srpnja 2024., iznos od 53.500,00 USD dana 31. srpnja 2024. i iznos od 96.500,00 USD dana 3. rujna 2024. godine, čime je u cijelosti podmirena glavnica zajma. Waste Oil Trade LLC kao zajmodavatelj je ugovorom o kreditu od 25. rujna 2020. godine tužitelju dao zajam u iznosu od 250.000,00 USD, nakon zaključenja ugovora aneksom ugovora o kreditu od 1. lipnja 2021. godine produljen je rok povrata zajma do 31. prosinca 2023., a aneksom 2 produljen je povrat do 31. prosinca 2024. Tužitelj ističe da je na ime povrata pozajmice isplatio navedene iznose. Iz naprijed navedenog proizlazi da je ukupno tužitelj vratio 350.000,00 USD i 100.000,00 eura pozajmice te ponovno napominje da nitko ne bi vraćao ovakav iznos po fiktivnom ugovoru. Sud navodi kako ugovori o kreditu nisu vjerodostojni jer nisu javnobilježnički ovjereni pri čemu istodobno navodi da je irelevantno jesu li kao takvi valjani. Ističe da za ugovor o zajmu zakon ne propisuje obvezni oblik, što znači da ga je prema zakonu moguće sklopiti u bilo kojoj formi pa i usmenoj. Ističe da je ugovor sklopljen i samim time što je tužitelj primio na svoj račun iznose zajma, što je nesporno. Što se tiče izostanka osiguranja povrata zajma, ističe da zakon ne uvjetuje valjanost ugovora o zajmu postojanjem osiguranja tražbine. Ugovori o zajmu koji ne sadrže osiguranje tražbine su valjani i postoje. Navodi da u vrijeme zaključenja većine ugovora o kreditu, ugovor o kupoprodaji ili nije bio zaključen ili je već bio raskinut. Tuženik smatra isplatu od 50.000,00 USD od 28. lipnja 2023. također spornom, jer da zašto bi tužitelj djelomično vratio pozajmicu ako povrat pozajmice nije dospio i zašto bi nakon djelomičnog povrata sklapao nove ugovore o kreditu. Ističe da ako nije drugačije ugovoreno zajmoprimac može vratiti zajam prije roka određenom za vraćanje. Vezano za sklapanje aneksa ugovora o kreditu, svrsi ugovora o zajmu ponavlja sve što je već iznio u tužbi. Ističe da je u svemu postupao zakonito, svi ugovori su zaključeni zakonito i u ispravnoj formi, sve isplate primljene su zakonito, svi povrati pozajmica vrše se zakonito. U odnosu na primitke temeljem ugovora o kupoprodaji ponavlja sve što je već naveo u tužbi te u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. Ističe da je predložio neposredno saslušanje TZ kao svjedoka, međutim prijedlog nije prihvatilo ni porezno tijelo niti sud. Objašnjava razloge neisplate ostatka kupoprodajne cijene. Ističe da je temeljem ugovornih odredbi i temeljem zakonskih odredbi ugovor o kupoprodaji raskinut po sili zakona dana 1. listopada 2021. godine temeljem nepobitne i nesporne činjenice da kupac do 30. rujna 2021. godine nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Navodi da je logično da je nekretnina kasnije prodana i za nižu cijenu od one ugovorene sa TZ. Naime, kao što je vidljivo kupac je iz prodaje predmetne nekretnine već ostvario visoki primitak, zadržana kapara te je u daljnjoj prodaji iste nekretnine mogao biti popustljiviji sa zatraženom cijenom. Predlaže da se poništi presuda Upravnog suda u Rijeci, rješenje prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela te traži troškove postupka. Naknadno je dostavio još dva podneska o činjenicama koje su nastale nakon zaključenja rasprave.

3. Tuženik, iako pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih se presuda pobija.

6. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno su porezna tijela utvrdila da tužitelj tijekom nadzora nije dostavio vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine zbog čega su ta tijela utvrdila da tužitelj raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je ostvario tijekom 2021. te su mu zakonito utvrdili poreznu osnovicu poreza na dohodak te naložili plaćanje manje obračunatog poreza i prireza na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. Porezna tijela su navela razloge zbog kojih su navedenu dokumentaciju ocijenila nevjerodostojnom, a koje razloge je prihvatio i prvostupanjski sud. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno prvostupanjski sud ističe da u upravnom sporu ne odlučuje o valjanosti zaključenih pravnih poslova niti o valjanosti pojedinih ugovornih odredbi, već isključivo o tome jesu li navedene isprave vjerodostojni dokazi te sukladno tome jesu li donesena porezna rješenja pravilna i zakonita. Stoga, imajući u vidu da priložena izjava ĆZ ne omogućuje poreznim tijelima niti sudu da nedvojbeno, jasno i potpuno utvrdi pravnu prirodu odnosa tužitelja i ĆZ, sadržaj njihovog sporazuma te datum sklapanja ugovora te činjenicu da nisu ovjereni potpisi na sporazumu navedenih stranaka kao i da nije upisano založno pravo na nekretnini tužitelja, ocjena je suda da takve činjenice u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da je izjava ĆZ i navodi tužitelja o pravnoj prirodi sklopljenog sporazuma među njima nevjerodostojan dokaz, zbog čega se ne može na temelju njega izvući valjan i potpuni zaključak o tom sporazumu. Dakle, sud, budući da to nije niti u njegovoj nadležnosti, nije ulazio u valjanost zaključenog sporazuma o kreditu među strankama, međutim, navodi da bez pisane forme ugovora na kojem su potpisi ugovornih stranaka ovjereni te provedbe uknjižbe založnog prava na nekretnini kao osiguranja naplate daljnjih sredstva, ne može se izvesti cjelovit i provjerljiv zaključak te tako sastavljeni ugovori prihvatiti kao vjerodostojni dokazi.

7. Prema ocjeni i ovoga Suda na drukčiju odluku u ovom sporu nisu od utjecaja kasniji zaključeni aneksi među strankama kao niti eventualni povrati pozajmice, s obzirom da je navedeno učinjeno u 2023. i 2024. godini, dakle u vrijeme nakon provedbe poreznog nadzora, stoga se na temelju tih isprava te na temelju navedenih činjenica ne može utvrditi priroda odnosa među strankama u 2021. godini. Što se tiče dokaznih prijedloga koje je predložio tužitelj valja istaći da je pravilno prvostupanjski sud odbio provođenje dokaza financijskim vještačenjem te saslušanjem svjedoka, budući da je utvrdio da tužitelj tijekom nadzora nije dostavio vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, a vodeći se prvenstveno načelom dokumentarnosti u poreznom postupku te činjenicom da teret dokaza snosi porezni obveznik za činjenice koje umanjuju ili ukidaju porez, a da tužitelj priloženim materijalnim dokazima nije dokazao činjenice koje navodi.

8. U odnosu na prigovore da sud nije proveo predložene dokaze, također treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 2. ZUS-a). Osnovano zapravo prvostupanjski sud ocjenjuje izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio nepotrebnim, budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, zbog čega i po ocjeni ovoga Suda izvođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari. Imajući u vidu podatke spisa predmeta te provođenje dokaz predloženih po tužitelju samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, naime, zahtjev načela pravičnog postupka ne postavlja pravilo o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pri tome se napominje da niti Ustavne niti Konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka odnosno određeni svjedok i izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka o mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da iznose činjenice, podupru ih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čime je ovdje udovoljeno. Tužitelj je i tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora imao mogućnost, koju je iskoristio, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari te mu nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku ni u upravnom sporu.

9. Slijedom svega navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točci I. izreke presude, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan