Poslovni broj: Usž-1276/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Dom Commerce d.o.o., Podstrana, Gospe u Siti 101, OIB: 68762792716, kojeg zastupa opunomoćenik Petar Bulić, odvjetnik u Omišu, Četvrt kralja Zvonimira 2, OIB: 80429679402, protiv tuženika Državnoga inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Split, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Split, Mike Tripala 6, OIB: 33706439962, radi neprijavljenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2276/2025-10 od 27. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2276/2025-10 od 27. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2276/2025-10 od 27. siječnja 2026. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, klasa: UP/I-116-02/25-01/227, urbroj: 443-02-03-11-25-21 od 22. kolovoza 2025., dok je rješenjem istog broja i datuma odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

2. Pobijanim rješenjem tuženika od 22. kolovoza 2025. naloženo je tužitelju u svojstvu poslodavca da za osam radnika (čiji su osobni podaci navedeni u izreci rješenja), albanskih državljana, podnese Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 3. ožujka 2025. (te za pojedine od njih počevši od 31. ožujka 2025.) te je naloženo tužitelju da u korist državnog proračuna za svakog neprijavljenog radnika uplati iznos od 2.650,00 eura uz ostale prateće odluke kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tuženika.

3. Protiv pobijane presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Tužitelj se poziva i citira mjerodavne odredbe Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, Pravilnika o objavi podataka o poslodavcima kod kojih je proveden nadzor u području prijavljivanja rada te Zakona o strancima. Prigovara što prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu od kojeg datuma su strani radnici počeli obavljati rad za tužitelja te je odbio dokazne prijedloge tužitelja. Tužitelj osporava da su radnici počeli raditi na datum naveden u zapisnicima o provedenom inspekcijskog nadzoru te ističe da su pojedini radnici pristupili gradilištu znatno kasnije te da o tim činjenicama saznanja imaju osobe koje vode evidenciju radnika i poslove zapošljavanja, a koje je prvostupanjski sud odbio saslušati. Prigovara što je sud prihvatio činjenično stanje zasnovano samo na izjavi voditelja gradilišta . Ističe da sud nije utvrdio tko je u konkretnom slučaju vodio evidenciju o dolasku radnika na gradilište, tko je vodio poslove njihovih prijava, zahtjeva i dokumentacije, jesu li svi radnici počeli s radom na datumima navedenima u zapisnicima. Zaključuje da odlučna činjenica, a to je točan početak rada svakog pojedinog radnika nije pravilno utvrđena. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada. Pozivajući se na članak 6. navedenog Zakona ističe da inspekcijsko tijelo mora utvrditi činjenice o stvarnom početku rada i obrazložiti zašto je odabrao određeni datum kao početak rada. Tužitelj osporava i rješenje suda kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe te smatra da sud nije proveo ocjenu svih zakonskih pretpostavki iz članka 42. Zakona o upravnim sporovima. Ističe da predmetno postupanje inspektorata predstavlja veliku ugrozu za poslovanje tužitelja jer neće biti u mogućnosti dovršiti ranije dogovorene poslove za brojne osobe s kojima je sklopio ugovor o gradnji. Ukazuje da kod tužitelja kao poslodavca nikada nije bila utvrđena nepravilnost vezana za kršenje propisa o radu. Predlaže da Sud usvoji žalbu, preinači osporeno rješenje i usvoji prijedlog tužitelja za odgodom izvršenja pobijanog rješenja do okončanja ovog spora i da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da je pogrešna tvrdnja tužitelja da tuženik nije točno utvrdio početak rada stranih državljana jer je navod osobe ovlaštene za zastupanje društva na zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 29. svibnja 2025. jednak kao i na zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 27. svibnja 2025. Ukazuje da tužitelj u žalbi ne osporava da su strani radnici radili bez prijave na obvezna osiguranja prije početka rada. Navodi da suprotno žalbenim navodima tužitelja upravo iz razloga što je izjava TĆ i voditelja gradilišta istovjetna iako izjave na zapisnik nisu dane isti dan potvrđuju stvarni početak rada stranih radnika na predmetnom gradilištu. Navodi da činjenica što je tijekom postupka saslušana samo pojedina odgovorna osoba društva ne predstavlja povredu načela materijalne istine niti načela saslušanja stranke obzirom da Zakon o općem upravnom postupku ne propisuje obvezu saslušanja svih zakonskih zastupnika ili odgovornih osoba u pravnoj osobi. Navodi da je tijekom postupka saslušan TĆ, direktor društva i odgovorna osoba društva koji je dao iskaz u svojstvu stranke te stoga ističe da je neosnovan navod tužitelja o povredi saslušanja stranke iz članka 9. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da je Zakonom o suzbijanju neprijavljenog rada propisana obveza prijave državljanina treće zemlje za kojeg je utvrđen neprijavljeni rad s tim da državljanin treće zemlje koji nije prijavljen ima pravo na retroaktivnu prijavu na mirovinsko osiguranje, ali samo do trenutka kada je nadležni inspektor utvrdio neprijavljeni rad. Ističe da iz članka 6. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada proizlazi da je teret dokazivanja da je neprijavljeni rad radnika za poslodavca trajao kraće od šest mjeseci na poslodavcu. Predlaže da Sud odbije žalbu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden inspekcijski nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa iz područja radnih odnosa, koji je započeo 27. svibnja 2025. na gradilištu apart hotela „Žnjan“ u Splitu, na kojem gradilištu su na radu pri obavljanju poslova pomoćnih građevinskih radova zatečeni strani radnici državljani Albanije, o čemu su sastavljeni zapisnici koji se nalaze u spisu predmeta. Utvrđeno je da su navedeni radnici na gradilištu obavljali poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježje posla za koje se zasniva radi odnos i koji se mora prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje, a da tužitelj kao poslodavac nije radnike prijavio na mirovinsko osiguranje prije početka njihovog rada dana 3. ožujka 2025. i 31. ožujka 2025.

8. Prvostupanjski sud je 8. siječnja 2026. održao raspravu i na taj način sukladno odredi članka 6. Zakona o upravnim sporovima dao strankama mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.

9. Prema odredbi članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“ broj: 151/22., dalje: ZSNR) propisano je da je neprijavljeni rad u užem smislu rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja, između ostalog i obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada.

10. Odredbom članka 7. stavka 2. ZSNR propisano je da će nadležni inspektor u roku 8 dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. ovoga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana kada je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

11. Prema ocjeni ovoga Sud pravilno je prvostupanjski utvrdio da rad osam radnika kod tužitelja, albanskih državljana, u smislu odredbe članka 3. stavka 2. točke 1. ZSNR predstavlja neprijavljeni rad jer navedene radnike tužitelj prije početka rada koji ima obilježje rada za koji se zasniva radni odnos nesporno nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje. Pravilno je s obzirom na navedeno tuženik je primijenio odredbu članka 7. stavka 2. ZSNR i naložio tužitelju da imenovane radnike prijavi na obvezno mirovinsko osiguranje i uplati u državni proračun Republike Hrvatske za svakog od njih zakonom propisani iznos.

12. Prigovor tužitelja koji je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora kako je u postupku pogrešno utvrđen datum početka rada stranih radnika nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Ovo iz razloga jer iz zapisnika od 27. svibnja 2025. proizlazi da je voditelj gradilišta DĆ izjavio da su strani radnici započeli s radom 3. ožujka 2025. te 31. ožujka 2025., a koje navode je potvrdio TĆ, osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja izjavom danom na zapisnik od 29. svibnja 2025., a uvidom u navedene zapisnike proizlazi da su navedene osobe zapisnike potpisale bez primjedbi na utvrđeno činjenično stanje u provedenom inspekcijskom nadzoru.

13. U pogledu žalbenih prigovora da prvostupanjski sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja na okolnosti utvrđivanja datuma početka rada stranih radnika ističe se da u smislu odredbe članka 33. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima Sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, niti dokaza kojima se one mogu utvrditi, pa je i po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je saslušanje predloženih svjedoka suvišno jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti na temelju podataka iz spisa predmeta.

14. Također, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe, osnovano je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 42. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima rješenjem odbio prijedlog tužitelja jer nisu ispunjeni propisani uvjeti iz navedene zakonske odredbe.

15. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza provedenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Slijedom svega navedenoga, prema ocjeni ovoga Suda osporena presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene ni povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano obrazložena pa ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

17. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković