Poslovni broj: Usž-1851/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3335/24-20 od 11. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda Zagrebu, poslovni broj: Us I-3335/24-20 od 11. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/24- 03/03499683623, URBROJ: 341-99-06/2-24-2986 od 28. lipnja 2024. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA:

UP/I-141-02/19-03/03499683623, URBROJ: 341-25-06/2-19-19413 od 8. travnja 2024. (točka I. izreke) te je tužitelju, počevši od 20. studenoga 2020., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, čiji je uzrok 20% bolest zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, 30% ranjavanje za vrijeme pripadnosti tužitelja borbenom sektoru Hrvatskog vijeća obrane i 50% bolest (točka II. izreke), a od 1. siječnja 2024. pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, čiji je uzrok 20% bolest zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, 30% ranjavanje za vrijeme pripadnosti tužitelja borbenom sektoru Hrvatskog vijeća obrane, 10% bolest za vrijeme pripadnosti tužitelja borbenom sektoru Hrvatskog vijeća obrane i 40% bolest (točka III. izreke). Točkom IV. izreke presude naloženo je prvostupanjskom javnopravnom tijelu da u roku od 30 dana donese odluku o određivanju visine tužiteljeve invalidske mirovine. Točkom V. izreke presude naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 4.250,00 eura.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 8. travnja 2024., kojim je tužitelju, pripadniku Hrvatskog vijeća obrane, kod kojeg je nastao djelomični gubitak radne sposobnosti dijelom kao posljedica 20% ranjavanja zadobivenog u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom kao posljedica 80% bolesti nastale izvan ratnih okolnosti, priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 20. studenoga 2020. u svoti od 190,67 eura mjesečno (točka 1. izreke), umjesto te mirovine određena je najniža mirovina u svoti od 371,04 eura mjesečno (točka 2. izreke) te je određeno da tužitelju mirovina pripada od 20. studenoga 2020. i da će ju isplaćivati Zavod na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, mjesečno unatrag, uz obračun isplaćenih iznosa (točka 3. izreke).

3. Tuženik žalbom pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka i upravnog spora i pozivajući se na članak 30. i članak 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23. – dalje: ZHBDR), navodi da se radi o dva prava na invalidsku mirovinu koja se ostvaruju po različitim osnovama i različitim uvjetima. S obzirom na navedeno, ističe da se u slučaju stjecanja prava na obje mirovine može koristiti samo jedna u skladu s člankom 98. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZOMO). Iz navedenog razloga smatra pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nepravilnim. Ističe da je na raspravno ročište pozvana samo sudska vještakinja, a nije pozvan viši vještak Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom , kako bi mu se omogućila jednaka mogućnost izjašnjavanja o medicinskim pitanjima kao i tužitelju. Iz navedenog razloga smatra da na raspravi njegov opunomoćenik nije bio u jednakoj pravnoj situaciji kao tužitelj. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te ispitati i odluku o troškovima upravnog spora.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu smatra da pravni stav tuženika ne proizlazi iz namjere zakonodavca niti iz zakonskih normi na koje se poziva. Napominje da se prema članku 18. ZOMO-a može ostvariti samo jedno pravo na invalidsku mirovinu jer ne postoje dvije različite invalidske mirovine. Citira članak 53. i članak 142. stavak 1. ZHBDR-a i daje svoje teleološko tumačenje istih, pri čemu ističe da postoji samo pravo na invalidsku mirovinu koje se, prema ZHBDR-u, može ostvariti na temelju dvije osnove, a ZHBDR ni eksplicitno ni implicitno ne ograničava mogućnost kumulacije tih osnova. Ističe da sud nije obvezan pozvati osobu vještaka iz upravnog postupka na ročište, već da je njegovo saslušanje dužan predložiti tuženik, a što je propustio učiniti. Navodi da sud nije imao dužnost podučavati tuženika o njegovim procesnim pravima, a kako u očitovanju na nalaz i mišljenje sudske vještakinje nije bilo relevantnih medicinskih prigovora, već samo onih koji se odnose na primjenu prava, to nije bilo niti osnove da se vještaci iz upravnog postupka pozivaju jer zadaća vještaka nije tumačenje i primjena prava. Predlaže odbiti žalbu i naložiti tuženiku da mu nadoknadi trošak za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Prema podacima spisa tužitelj je podnio 4. veljače 2019. zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu na temelju članka 142. ZHBDR-a.

8. U upravnom postupku i upravnom sporu utvrđeno je, i to prema uvjerenju o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata od 13. prosinca 2018., da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 18. rujna 1991. do 31. ožujka 1996. Nadalje, rješenjem Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za civilnu zaštitu i branitelje Domovinskog rata, broj: 05-41-41-1/16 od 29. travnja 2016. (na koje je dana revizijska suglasnost 29. svibnja 2018.) tužitelju je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII. grupe s 40% tjelesnog oštećenja trajno (30% s osnove ranjavanja i 30% s osnove PTSP-a) koje je zadobio kao pripadnik HVO-a.

9. Tužitelj je sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 18. siječnja 1992. do 20. srpnja 1992. (potvrda Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske resurse, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Trešnjevka od 22. veljače 2005.). Prema rješenju Grada Zagreba, Gradskog ureda za zdravstvo i branitelje, KLASA: UP/I-564-01/12-31/7, URBROJ: 251-11-21/1-12-6 od 7. svibnja 2012, tužitelju je, kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata X. skupine s 20% oštećenja organizma s osnove bolesti PTSP, priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata X. skupine s 20% oštećenja organizma po istoj osnovi za stalno, s pravom na osobnu invalidninu od 1. travnja 2012.

10. Postupajući po zahtjevu tužitelja, u upravnom postupku je vijeće vještaka u svom nalazu i mišljenju od 9. svibnja 2023., nakon što na raniji nalaz i mišljenje od 6. travnja 2023. nije dana suglasnost, na temelju uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju zaključilo da je kod tužitelja 20. studenoga 2020. nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, dijelom kao posljedica 20% ranjavanja zadobivenog u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom kao posljedica 80% bolesti nastale izvan okolnosti vezanih uz rat u Bosni i Hercegovini. Povjerenstvo za reviziju ocjene invalidnosti je 24. svibnja 2023. dalo suglasnost na nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2023.

11. U postupku donošenja rješenja tuženika pribavljen je nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka od 19. lipnja 2024. u kojem nije nađeno osnove za promjenu ranije ocjene jer zdravstveno stanje tužitelja uvjetuje djelomičan gubitak radne sposobnosti od 20. studenoga 2020., kojem je uzrok manjim dijelom (20%) ranjavanje u meke česti lijeve natkoljenice bez neurovaskularnih lezija s tek diskretnim oštećenjem niti n. femoralisa i n. tibijalisa, bez utjecaja na funkcionalni status lijeve noge, a većim dijelom (80%) bolest koja nije u vezi s člankom 142. stavkom 1. ZHBDR-a (teške degenerativne promjene kralježnice s posljedičnim vertebralnim sindromima, promjene psihičkog stanja zdravlja, arterijska hipertenzija, bolest srca).

12. U upravnom sporu provedeno je medicinsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji prim. dr. sc. Mariji Zavalić, specijalistici medicine rada. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje od 30. siječnja 2025., koji je izrađen nakon iscrpnog pregleda medicinske i druge dokumentacije u spisu te kliničkog pregleda tužitelja, i njegove pisane dopune od 5. ožujka 2025., proizlazi da se kod tužitelja radi o potpunom gubitku radne sposobnosti od 20. studenoga 2020. koja je uzrokovana 20% bolešću (PTSP) koja je nastala sudjelovanjem tužitelja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, 30% ranjavanjem u ratu u Bosni i Hercegovini sa svim direktnim i neposrednim posljedicama tog ranjavanja (ubrzani razvoj degenerativnih promjena u LS kralježnici i bolovi u lijevom koljenu, PTSP) i 50% ostale bolesti koje nisu vezane ni uz sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik Hrvatske vojske ni uz sudjelovanje u Bosni i Hercegovini kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Sudska vještakinja je ocijenila da od tog uzroka 20% otpada na degenerativne bolesti lokomotornog sustava u dijelu koji nije vezan uz promjene uzrokovane smetnjama statike kao posljedice ranjavanja u Bosni i Hercegovini, 20% otpada na srčanu bolest koja nije u vezi sa sudjelovanjem u ratu i 10% na PTSP koji je kao bolest djelomična posljedica dugotrajnog sudjelovanja u postrojbama HVO-a, ali ne i ranjavanja. Pri tome je napomenula da bi tužitelju zbog izmjena ZHBDR-a od 1. siječnja 2024. trebalo u posljedice sudjelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini kao pripadniku HVO-a ubrojiti i 10 % uzroka opće nesposobnosti za rad zbog bolesti PTSP-a nastalog dugotrajnim sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini. Otklonivši sve prigovore tuženika na pisani nalaz i mišljenje od 30. siječnja 2025. i njegove dopune od 5. ožujka 2025., sudska vještakinja je prilikom usmenog saslušanja na ročištu održanom 7. travnja 2025. u cijelosti ostala kod danog nalaza i mišljenja.

13. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz sadržaja spisa upravnog postupka, kao i činjenice utvrđene u upravnom sporu, a nakon održane rasprave, te je iznio valjane i dostatne razloge zbog kojih prihvaća nalaz i mišljenje sudske vještakinje, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Naime, iz navedenog nalaza i mišljenja sudske vještakinje razvidno je da je isti utemeljen na spisu priloženoj medicinskoj dokumentaciji te je dan u skladu s pravilima struke, valjano i potpuno obrazložen, pa je mogao poslužiti sudu kao valjana osnova za donošenje odluke. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 30. i članka 142. ZHBDR-a kod priznanja tužitelju prava na invalidsku mirovinu.

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da zdravstveno stanje tužitelja nije pravilno ocijenjeno, da se presuda nije mogla temeljiti na nalazu i mišljenju sudske vještakinje i da nije imao jednak procesni položaj na ročištu kao i tužitelj. Naime, tuženik je uredno 31. siječnja 2025. zaprimio nalaz i mišljenje sudske vještakinje od 30. siječnja 2025., odnosno 11. ožujka 2025. njegovu pisanu dopunu od 5. ožujka 2025. te se u odnosu na isti očitovao podneskom od 4. travnja 2025. uz koji je dostavio očitovanje vijeća viših vještaka od 31. ožujka 2025. Pri tome se prigovori odnose na pravno tumačenje mjerodavnih odredbi zakona u okviru ocjene da kod tužitelja postoji djelomičan gubitak radne sposobnosti, zbog čega je tuženik u podnesku naveo da nije potrebno saslušati sudsku vještakinju na raspravi. Tužiteljeve prigovore na nalaz i mišljenje sudska vještakinja je otklonila na ročištu održanom 7. travnja 2025.

15. Kako je, dakle, tuženik u skladu s člankom 51. ZUS-a tijekom prvostupanjskog upravnog spora mogao predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje činjenica na kojima temelji svoju ocjenu iz upravnog postupka, prvenstveno saslušanje članova vijeća vještaka, a koje dokaze nije predložio, iako mu je prvostupanjski sud dao mogućnost da se tijekom upravnog spora očituje o svim činjenicama i okolnostima u skladu s člankom 6. ZUS-a, Sud cijeni da prigovori koje tuženik u pogledu procesne ravnopravnosti na ročištu iznosi u žalbi protiv pobijane presude ne mogu biti od utjecaja na njezinu zakonitost. S obzirom na to da se činjenice koje su odlučne s medicinskog stajališta utvrđuju na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a medicinska dokumentacija predstavlja činjenični supstrat na temelju kojega vještak daje nalaz i mišljenje, vještačenje u upravnom sporu predstavlja stručnu pomoć sudu za donošenje odluke te sudski vještak nije na procesnoj strani tužitelja, iako mu njegova ocjena ide u prilog. Stoga tuženiku, koji je smatrao nepotrebnim saslušavati sudsku vještakinju i nije predložio saslušanje vještaka Zavoda, a kojega je na ročištu zastupao opunomoćenik, nisu povrijeđena procesna prava na ravnopravno sudjelovanje u upravnom sporu.

16. U prosuđivanju dokaza izvedenih u sudskom sporu, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju činjeničnu i pravnu osnovu od one koju je utvrdio prvostupanjski sud. Naime, nalaz i mišljenje sudske vještakinje je, i prema ocjeni ovoga Suda, potpun i uvjerljiv te je dan u skladu sa zadaćom vještačenja, pravilima znanosti i vještine te odredbama propisa na temelju koj ih je riješena predmetna upravna stvar. Promatran u cjelini otklanja sve dvojbe na koje ukazuje tuženik te jasno i valjano iznosi sve činjenice koje su relevantne za rješavanje ove upravne stvari.

17. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje proizlazi da je u skladu s nalogom suda detaljno analizirala medicinsku (od 14. prosinca 1994. do 22. svibnja 2024.) i drugu dokumentaciju u spisu (sudjelovanje u ratu u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sva medicinska vještačenja iz upravnih postupaka vezano za status HRVI-a i RVI-a) te je istu ocijenila u smislu članka 39. ZOMO-a. Pri tome proizlazi da je sudska vještakinja svoju ocjenu uzroka tužiteljevog potpunog gubitka radne sposobnosti i datuma nastanka iste dala na osnovi tijeka liječenja i zabilježenih promjena u njegovom zdravstvenom stanju, odnosno činjenice pogoršanja zdravstvenog stanja. Kako je u nalazu i mišljenju dana medicinska ocjena zdravstvenog stanja tužitelja u skladu s pravilima medicinske struke, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tužitelja da je sudska vještakinja, uz medicinsku, dala i pravnu ocjenu u odnosu na njegovu invalidnost.

18. Pri tome je bitno napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o priznanju prava na invalidsku mirovinu, a koje pravo se priznaje s obzirom na utvrđeno smanjenje ili gubitak radne sposobnosti. Nakon utvrđenja te odlučne medicinske činjenice, ocjenjuje se ispunjenje zakonskih pretpostavki za priznanje prava, odnosno na temelju cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja utvrđuje se osnova po kojoj će se to pravo priznati. Dakle, ne radi se o više različitih prava na invalidsku mirovinu nego o različitim osnovama po kojima se ista može priznati, a drugačije tumačenje ne proizlazi ni iz ZOMO-a ni iz ZHBDR-a.

19. Imajući na umu da ne postoji više radnih sposobnosti, ne može se prihvatiti niti prigovor tuženika da se pojedini uzroci njezina smanjenja ili gubitka ne mogu vrednovati u njihovoj sveukupnosti. Stoga ovaj Sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da se uzroci integralno utvrđene invalidnosti međusobno ne isključuju, odnosno da se kod razmatranja uzroka gubitka radne sposobnosti tužitelja istovremeno trebaju uzeti u obzir svi uzroci u vezi sa sudjelovanjem u ratu i uzroci izvan rata jer se jedino na taj način može s medicinskog aspekta pravilno ocijeniti ukupna invalidnost tužitelja.

20. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da su rješenja javnopravnih tijela nezakonita te je sam riješio stvar na način naveden u izreci pobijane presude. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u sudskom postupku te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise naveo razloge zašto je tako postupio, odgovorivši pri tome na sve navode tužitelja. Time je sud postupio u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS -a.

21. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja.

22. Imajući na umu žalbene navode i sve podatke spisa predmeta, tuženik razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.

23. S obzirom na to da je sud presudom poništio osporena rješenja javnopravnih tijela i meritorno tužitelju priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, tužitelj je uspio u sporu. Stoga ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 144. stavka 1. i stavka 2. te članka 147. stavka 1. ZUS-a. Prvostupanjski sud je obrazložio što smatra opravdanim troškovima u konkretnom upravnom sporu te je utvrdio obvezu tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora i to zatraženi trošak sastava tužbe i pristup na ročišta od 2. prosinca 2024. i 7. travnja 2025., u skladu s Tbr. 27/1. alinejom 2., Tbr. 27/2. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23.) u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura s uključenim PDV-om, uz trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura, a što sveukupno iznosi 4.250,00 eura.

24. Tužitelj potražuje u odgovoru na žalbu i trošak sastava tog podneska u ukupnom iznosu od 1.562,50 eura. Trošak sastava odgovora na žalbu nije priznat jer se ne radi o podnesku koji je od utjecaja na rješenje spora, pa taj izdatak nije opravdan u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a.

25. Slijedom iznesenog, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 144. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan