REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1851/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Darka Milkovića, mr.sc. Senije Ledić i Josipa Turkalja članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. mal. SPS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa posebna skrbnica SP dipl. iur iz Centra za posebno skrbništvo, Podružnica Split, Split, Gundulićeva 26a i 2. ABC iz [adresa], sa boravištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Denis Kulišić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika RP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Markušić, odvjetnik u Zagrebu, u parničnom postupku radi utvrđenja očinstva, odlučivanja o roditeljskoj skrbi, s kojim roditeljem će mal. dijete stanovati, osobnim odnosima mal. djeteta s roditeljem s kojim ne stanuje i radi uzdržavanja mal. djeteta, radi izmjene privremene mjere, odlučujući o prijedlogu II. tužiteljice za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijski sud u Dubrovniku poslovni broj Gž Ob-1/2026-3 od 27. siječnja 2026. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu broj P Ob-590/2022-118 od 5. prosinca 2025., u sjednici održanoj 29. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijski sud u Dubrovniku poslovni broj Gž Ob-1/2026-3 od 27. siječnja 2026. se odbija u odnosu na postavljena pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijski sud u Dubrovniku poslovni broj Gž Ob-1/2026-3 od 27. siječnja 2026. se odbacuje u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predlagateljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijski sud u Dubrovniku poslovni broj Gž Ob-1/2026-3 od 27. siječnja 2026. kojim je odbijena žalba II. tužiteljice kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu broj P Ob-590/2022-118 od 5. prosinca 2025.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije naznačuje dva pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni a koja glase:

"1. Može li se privremenom mjerom u obiteljskom postupku dijete faktično i dugotrajno izdvojiti iz skrbi roditelja s kojim je živjelo od rođenja, čime se stvara novo faktično stanje koje prejudicira konačnu odluku o roditeljskoj skrbi?

2. Može li privremena mjera opstati ako je nakon njezina donošenja proveden ključni dokaz - kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje - koje dovodi u pitanje razloge zbog kojih je mjera donesena, a imajući pritom u vidu pravo na obiteljski život iz članka 8. EKLJP i članka 35. i 62. Ustava Republike Hrvatske?"

3. U opravdanju razloga važnosti postavljenih pitanja predlagateljica se poziva na presude Europskog suda za ljudska prava Kutzner protiv Njemačke, Neuliner i Shuruk protiv Švicarske te Strand Lobben i drugi protiv Norveške uz tvrdnju da je shvaćanje zauzeto u pobijanom rješenju suprotno shvaćanju iz navedenih odluka.

4. Prijedlog, obzirom na drugo postavljeno pitanje, sadržajno podnosi na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) uz tvrdnju da joj je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka u nižestupanjskim postupcima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 35. i 62. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija). Predlaže dopustiti podnošenje revizije protiv pobijanog rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž Ob- 1/2026-3 od 27. siječnja 2026.

5. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik se protivi navodima prijedloga te predlaže da se isti odbaci kao nedopušten, podredno odbije kao neosnovan uz naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

6. Prijedlog je neosnovan u odnosu na postavljeno pitanje i nedopušten u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.

7. Odredbom čl. 387. st. 2. ZPP propisano je da prijedlog za dopuštenje revizije mora sadržavati određeno naznačeno pravno pitanje iz čl. 385.a st. 1. tog zakona i jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da je Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.

8. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, revizijski sud je utvrdio da su u odnosu na postavljena pitanja izneseni neodgovarajući razlozi važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, jer se shvaćanjem iznesenim u odlukama naznačenim kao razlog važnosti ne odgovara na postavljeno pitanje, pa utoliko za postavljeno pitanje nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti. Osim toga iz prijedloga nije moguće nedvojbeno utvrditi zašto bi postavljena pitanja bila važna za odluku u ovom sporu, a osobito zašto bi rješenje istih pitanja bilo važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, iz sadržaja postavljenih pitanja te navoda iznijetih u prijedlogu proizlazi da predlagateljica prijedlog podnosi ne zato jer smatra da bi odluka revizijskog suda bila važna za jedinstvenu primjenu prava ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, već isključivo zato što nije zadovoljna odlukom drugostupanjskog suda koja ne ide u njezinu korist.

10. Tvrdnje predlagateljice kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važno) postavljenih pitanja se u potpunosti svode na preispitivanje vlastitih navoda. Predlagateljica u prijedlogu samo ukazuje na navodnu pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja pobijanih rješenja, a što u vidu ispunjenih zakonskih pretpostavki za dopuštenje revizije nije dovoljno za dopuštenost prijedloga.

11. Za naglasiti je da ovaj sud ocjenjuje da pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer su postavljena pitanja činjenične naravi i ovise o okolnostima svakog pojedinog slučaja, način i vođenja postupka izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a niti o tim pitanjima u odlukama na koje se poziva II. tužiteljica izraženo u suprotno shvaćanje koje bi opravdavalo intervenciju revizijskog suda. Naime, postavljenim pitanjima i pozivanjem na pogrešnu primjenu materijalnog prava II. tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije zapravo samo iznosi svoja pravna shvaćanja o tim pitanjima, čime u biti samo osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava iznoseći svoj shvaćanje o tome kako je u konkretnom slučaju trebalo odlučiti.

11.1. Nadalje, prvim postavljenim pitanjem predlagateljica polazi od pogrešne pretpostavke da se faktično i dugotrajno dijete izdvaja iz skrbi roditelja s kojim je živjelo od rođenja, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o privremenoj mjeri, a ne o konačnoj odluci.

12. Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te je iz navedenih razloga valjalo na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci.

13. Glede navoda predlagateljice, sadržanog u drugom postavljenom pitanju da je donošenjem privremene mjere došlo do povrede prava na obiteljski život, valja reći da predlagateljica nije učinila vjerojatnim da bi joj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnoga prava bilo povrijeđeno to pravo zajamčeno čl. 35. i 62. Ustava i čl. 8. Konvencije.

14. Tvrdnja predlagateljice da privremena mjera stvara "novo faktičko stanje koje prejudicira konačnu odluku o roditeljskoj skrbi" je potpuno neutemeljena . Ovo stoga što svrha privremene mjere nije očuvanje postojećeg stanja pod svaku cijenu, već osiguranje odgovarajuće zaštite djeteta u situacijama kad postoje okolnosti koje upućuju na neadekvatnu skrb. Nižestupanjski sudovi su prije donošenja konačne odluke dužni potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, provesti sve dokaze od odlučnog značaja te donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Suprotno shvaćanje, prema kojem bi se dijete ostavljalo u potencijalno neprimjerenom okruženju isključivo radi izbjegavanja promjene postojećeg stanja, bilo bi protivno temeljnim načelima zaštite najboljeg interesa djeteta. Određivanje i promjena privremene mjere ne predstavlja proizvoljno interveniranje u obiteljski život, već legitimnu opravdanu mjeru koja ima za cilj spriječiti štetne posljedice za dijete uz istodobno poštivanje načela razmjernosti. U takvoj situaciji ne dolazi do povrede prava na obiteljski život iz čl. 8. Konvencije niti čl. 35. i 62. Ustava, jer je riječ o legitimnoj i nužnoj mjeri usmjereno za zaštitu najboljeg interesa djeteta. Pri tome valja dodati da je konkretna privremena mjera samo privremenog karaktera pri čemu će konačno, a nakon provedenog cijelog postupka sudovi odlučiti s kojim roditeljem će dijete stanovati, s tim da predlagateljica uvijek ima mogućnost zatražiti njenu izmjenu ili ukidanje. Pri tome valja još jednom naglasiti da je privremena mjera u konkretnom predmetu donesena isključivo kao sredstvo zaštite najboljeg interesa djeteta.

15. Prema tome za zaključit je da su nižestupanjska rješenja detaljno obrazložena da se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, pa ništa ne upućuje na zaključak da je II. tužiteljici povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na koje ukazuje u prijedlogu.

16. Slijedom navedenog ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

17. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil