Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1075/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Božica Petak Vujec, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6004/2022-30 od 23. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6004/2022-30 od 23. listopada 2025., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 47.132,77 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

na iznos od 134,91 EUR od 01.02.2008. do plaćanja;

na iznos od 126,66 EUR od 01.03.2008. do plaćanja;

na iznos od 145,22 EUR od 01.04.2008 do plaćanja;

na iznos od 129,03 EUR od 01.05.2008. do plaćanja;

na iznos od 131,54 EUR od 01.06.2008. do plaćanja;

na iznos od 128,42 EUR od 01.07.2008. do plaćanja;

na iznos od 129,85 EUR od 01.08.2008. do plaćanja;

na iznos od 129,51 EUR od 01.09.2008. do plaćanja;

na iznos od 126,25 EUR od 01.10.2008. do plaćanja;

na iznos od 185,25 EUR od 01.11.2008. do plaćanja;

na iznos od 134,70 EUR od 01.12.2008. do plaćanja;

na iznos od 196,44 EUR od 01.01.2009. do plaćanja;

na iznos od 204,69 EUR od 01.02.2009. do plaćanja;

na iznos od 191,68 EUR od 01.03.2009. do plaćanja;

na iznos od 196,91 EUR od 01.04.2009. do plaćanja;

na iznos od 192,96 EUR od 01.05.2009. do plaćanja;

na iznos od 180,99 EUR od 01.06.2009. do plaćanja;

na iznos od 163,22 EUR od 01.07.2009. do plaćanja;

na iznos od 170,80 EUR od 01.08.2009. do plaćanja;

na iznos od 176,72 EUR od 01.09.2009. do plaćanja;

na iznos od 170,61 EUR od 01.10.2009. do plaćanja;

na iznos od 168,49 EUR od 01.11.2009. do plaćanja;

na iznos od 175,10 EUR od 04.12.2009. do plaćanja;

na iznos od 189,31 EUR od 01.01.2010. do plaćanja;

na iznos od 202,57 EUR od 01.02.2010. do plaćanja;

na iznos od 182,74 EUR od 03.03.2010. do plaćanja;

na iznos od 216,87 EUR od 01.04.2010. do plaćanja;

na iznos od 207,09 EUR od 01.05.2010. do plaćanja;

na iznos od 218,90 EUR od 01.06.2010. do plaćanja;

na iznos od 271,11 EUR od 01.07.2010. do plaćanja;

na iznos od 264,78 EUR od 01.08.2010. do plaćanja;

na iznos od 256,58 EUR od 01.09.2010. do plaćanja;

na iznos od 238,21 EUR od 01.10.2010. do plaćanja;

na iznos od 223,25 EUR od 01.11.2010. do plaćanja;

na iznos od 258,43 EUR od 04.12.2010. do plaćanja;

na iznos od 316,21 EUR od 01.01.2011. do plaćanja;

na iznos od 278,13 EUR od 01.02.2011. do plaćanja;

na iznos od 272,01 EUR od 04.03.2011. do plaćanja;

na iznos od 273,14 EUR od 06.04.2011. do plaćanja;

na iznos od 269,50 EUR od 01.05.2011 do plaćanja;

na iznos od 344,62 EUR od 01.06.2011. do plaćanja;

na iznos od 317,84 EUR od 01.07.2011. do plaćanja;

na iznos od 380,03 EUR od 01.08.2011. do plaćanja;

na iznos od 350,05 EUR od 01.09.2011. do plaćanja;

na iznos od 311,35 EUR od 01.10.2011. do plaćanja;

na iznos od 313,28 EUR od 01.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 304,12 EUR od 01.12.2011. do plaćanja;

na iznos od 324,37 EUR od 01.01.2011. do plaćanja;

na iznos od 336,15 EUR od 01.02.2012 do plaćanja;

na iznos od 324,42 EUR od 01.03.2012. do plaćanja;

na iznos od 327,25 EUR od 01.04.2012. do plaćanja;

na iznos od 326,29 EUR od 01.05.2012. do plaćanja;

na iznos od 335,85 EUR od 01.06.2012. do plaćanja;

na iznos od 321,94 EUR od 01.07.2012. do plaćanja;

na iznos od 329,10 EUR od 01.08.2012. do plaćanja;

na iznos od 323,09 EUR od 01.09.2012. do plaćanja;

na iznos od 305,25 EUR od 01.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 322,22 EUR od 01.11.2012. do plaćanja;

na iznos od 321,09 EUR od 01.12.2012. do plaćanja;

na iznos od 322,34 EUR od 01.01.2013. do plaćanja;

na iznos od 299,64 EUR od 01.02.2013. do plaćanja;

na iznos od 300,21 EUR od 01.03.2013. do plaćanja;

na iznos od 318,73 EUR od 01.04.2013. do plaćanja;

na iznos od 304,77 EUR od 01.05.2013. do plaćanja;

na iznos od 1.895,19 EUR od 25.05.2013 do plaćanja;

na iznos od 275,30 EUR od 01.06.2013. do plaćanja;

na iznos od 269,03 EUR od 01.07.2013 do plaćanja;

na iznos od 278,70 EUR od 01.08.2013 do plaćanja;

na iznos od 286,65 EUR od 01.09.2013. do plaćanja;

na iznos od 292,62 EUR od 01.10.2013. do plaćanja;

na iznos od 290,92 EUR od 01.11.2013. do plaćanja;

na iznos od 289,31 EUR od 01.12.2013 do plaćanja;

na iznos od 298,66 EUR od 01.01.2014 do plaćanja;

na iznos od 214,02 EUR od 01.02.2014. do plaćanja;

na iznos od 211,65 EUR od 01.03.2014 do plaćanja;

na iznos od 216,98 EUR od 01.04.2014. do plaćanja;

na iznos od 7.944,18 EUR od 17.04.2014. do plaćanja;

na iznos od 187,08 EUR od 01.05.2014. do plaćanja;

na iznos od 186,66 EUR od 01.06.2014. do plaćanja;

na iznos od 185,40 EUR od 01.07.2014 do plaćanja;

na iznos od 192,89 EUR od 01.08.2014 do plaćanja;

na iznos od 6.755,29 EUR od 09.08.2014. do plaćanja;

na iznos od 178,24 EUR od 01.09.2014 do plaćanja;

na iznos od 175,76 EUR od 01.10.2014 do plaćanja;

na iznos od 180,52 EUR od 01.11.2014 do plaćanja;

na iznos od 181,72 EUR od 01.12.2014. do plaćanja;

na iznos od 180,84 EUR od 01.01.2015. do plaćanja;

na iznos od 182,63 EUR od 01.02.2015 do plaćanja;

na iznos od 178,92 EUR od 01.03.2015. do plaćanja;

na iznos od 181,82 EUR od 01.04.2015. do plaćanja;

na iznos od 180,33 EUR od 01.05.2015. do plaćanja;

na iznos od 181,00 EUR od 01.06.2015. do plaćanja;

na iznos od 179,55 EUR od 01.07.2015. do plaćanja;

na iznos od 180,19 EUR od 01.08.2015. do plaćanja;

na iznos od 8.788,06 EUR od 19.08.2015 do plaćanja;

na iznos od 160,35 EUR od 01.09.2015. do plaćanja;

na iznos od 159,53 EUR od 01.10.2015. do plaćanja po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iznosu od 34.556,07 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate (točka II. Izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12.332,01 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu nadoknade troškova postupka uvećano za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, uključujući troškove žalbe sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno uvažiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu od 29.12.2006., a kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit za kupnju stana u iznosu od 184.358,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 300 mjeseci uz početnu kamatnu stopu od 3,95 % godišnje, promjenjivu, da je tužitelj plaćao ugovorenu kreditnu obvezu u jednakim mjesečnim ratama te da je tuženik tijekom otplate kredita mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost valute CHF;

- da su tužitelj i tuženik 2016. sklopili anekse ugovora o kreditu kojima je predmetni kredit konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da je iz dodataka predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da su ugovorne strane dodatke sklopile sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015. - dalje ZID ZPK).

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu;

- da je nesporno da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa da je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno;

- da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i lako uočljiva, ali da nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke;

- da se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu br. C- 26/13 navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva;

- da u konkretnom slučaju to znači da su tužitelju trebali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.;

- da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, da se stoga zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja ;

- da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, da se konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard);

- da imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja;

- da nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja, da se upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja;

- da s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni suda prvog stupnja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene;

- da je umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- da iz konkretnog ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u CHF , da je tužitelj, naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama , da he u ugovoru i naznačeno kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila HRK , da tuženik za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini švicarski franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim HRK, već je sredstva koja je dao tužitelju (HRK) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao;

- da tuženik švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju , da je tuženik nakon što je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima, a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu;

- da je sam mehanizam ugovora koji je sastavio i ponudio tuženik bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje, rasla, da su se tužitelju usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga;

- da je ključna odredba u samom mehanizmu ugovora pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak;

- da je ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u ugovor tuženik postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO , načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu;

- da je druga nepoštena odredba - odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela , da je time tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu , da se ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a da je ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa ugovorena u čl. 8. ugovora o kreditu;

- da je treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam ugovora ona o anuitetnoj otplati, da odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu , da i ova odredba, iako je sama po sebi dopuštena, dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji se tečaj švicarskog franka povećavao;

- da je, kada se ovaj mehanizam ugovora s nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik suprotno čl. 6. ZOO (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih;

- da je jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povećanja tečaja švicarskog franka dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO, te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO ;

- da predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO, jer se radi o ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani ugovor po principu ''uzmi ili ostavi'';

- da stoga tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja , da su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela;

- da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 N i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud, da u toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morala ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate, te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme ;

- da je istaknuti prigovor tuženika glede zastare neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe , pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13.6.2014. da je donošenjem presude VTS-a br. Pž-7129/13, počeo od toga dana teći zastarni rok od 5 godina, budući je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12.6. 2019. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu zastara je nastupila tek 14.6.2023;

- u odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodataka ugovoru o kreditu, sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po ugovoru o kreditu od 29.12.2006. neovisno o izvršenoj konverziji,

- u odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama ZIDZPK) sud prvog stupnja smatra kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim;

- u odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama ZIDZPK) sud prvog stupnja smatra kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim , jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK kao niti iz odredaba ZZP u pogledu zaštite potrošača, odnosno općih odredbi ZOO, jer ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja, da u postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu, da je međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim, da je pri tome bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope), stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF;

- da takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.), ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. gdje je navedeno da: ''…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…''.

- da naime cilj ZID ZPK iz 2015. nije obeštetio tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti EUR. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.9.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.9.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti EUR i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi" ;

- da je konverzija kredita napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka ;

- da je ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija - to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.9.2015. smatrala početnom glavnicom, da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači da se radi o stabilnoj valuti koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na kredite u eurima, znači da je banka smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.9.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.9.2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu, dakle da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je kredit otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan, da se nastala preplata nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu;

- stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF -u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos;

- dakle da cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku s potrošačima koji su kredite imali denominirane u euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u;

- da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćena kamata, preplaćena valuta i zatezne kamate;

- da je Aneksima /sporazumima/ dodacima kojima je konverzija provođena reguliran samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a da se njima ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti, iako je kredit konvertiran;

- da je pregledom Dodataka ugovora o kreditu sud utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti da se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti da je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom, dapače, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava;

- da je tužitelj saslušan kao stranka u ovom postupku u svom iskazu u bitnom istaknuo da je predmetni kredit podignuo radi kupnje stana u [adresa], da se radilo o stambenom kreditu, da je stan i kupio, te isti koristio isključivo za svoje osobne potrebe, te da ga nikada nije iznajmljivao, da je kredit u cijelosti otplatio, da je ugovor o kreditu pročitao, sjeća se da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da se radilo o tipskom ugovoru, te da on u svakom slučaju nije mogao pregovarati u pogledu pojedinih odredbi ugovora, da njemu nitko posebno nije objasnio pojam promjenjive kamatne stope i valutne klauzulu, da je točno da mu je za vrijeme otplate kredita rata kredita rasla i da je dobivao obavijesti od banke o promjeni kamatne stope, a zbog čega nije išao u banku prigovarati, jer su neki njegove kolege to učinile, bez uspjeha , da je kredit podignuo u RBA banci, jer je bio njihov klijent, a kredit u ''švicarcima'' mu je ponuđen kao najpovoljniji kredit, da je točno da je kredit konvertirao;

- da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i preplate temeljem valutne klauzule i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, a zbog čega je osnova zahtjeva u cijelosti utvrđena, da s druge strane tuženik tijekom postupka suprotno sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP, niti nije dokazao;

- da iz nalaza iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da je ugovorom o kreditu ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 184.358,00 CHF, redovna kamatna stopa od 3,95 %, promjenjiva, rok otplate 300 mjeseci, te da se radi o stambenom kreditu s obročnom otplatom, a prema otplatnom planu. Stranke su sklopile 2 dodatka ugovora o kreditu, da je 17.2.2016. sklopljen dodatak ugovora o kreditu KONV/1 br. 418-50-3860070, a kojim su utvrdile uvjete za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, uz nesporno utvrđenje da je stanje preostalog neotplaćenog duga na dan 30.9.2015.: preostala neotplaćena glavnica 18.787,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a broj preostalih obroka 31; čl. 4. dodatka ugovora utvrđeno je da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 114.125,31 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. prije provedbe konverzije iznosi 17.148,56 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 14.655,64 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. 111.853,01 kn, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. iznosila bi 29.885,57 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da je 18.2.2016. sklopljen dodatak ugovora o kreditu KONV/2 br. 418-50-3860070, a kojim je korisnik kredita prihvatio novi izračun konverzije, a prema kojem je izvršeno smanjenje glavnice kredita u iznosu od 17.184,56 eura;

- da prema mišljenju vještaka ukupna preplata s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije - 30.9.2015. iznosi 47.132,77 eura;

- da nije osnovan niti prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu, budući da je iz ugovora o kreditu razvidno da se radi o stambenom kreditu (članak 6. ugovora), te je time tužitelj dokazao svoj status potrošača, jer kupovina stana nije poslovanje, niti poduzetništvo, da je pri tome tužitelj konvertirao svoj kredit što znači da mu je i banka priznala status potrošača;

- da niti prigovor radi prijeboja nije osnovan, budući da tuženik nema tražbinu prema tužitelju, jer da je za isticanje procesnog prigovora radi prijeboja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele, da u konkretnom slučaju tuženik tvrdi da je tužitelj u tijeku otplate kredita preplatio iznos od 260.362,69 kn, a koji iznos mu je tuženik priznao prilikom konverzije , dakle da se u ovom konkretnom slučaju radi o iznosu kojeg je tužitelj uplatio kao višak u tijeku otplate kredita, pa da se nikako ne može izvršiti prijeboj na način da se potraživanje tužitelja prebije s potraživanjem tuženika te da stoga tuženik nema prema tužitelju tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna, već da novac tužitelja i njegovu preplatu smatra svojim, pa je takav prigovor neosnovan, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji.

5. Slijedom navedenih utvrđenja a polazeći od odredaba članaka 1111. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., - dalje: ZOO),, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 47.132,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te je utvrdio da tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji, odnosno odlučio kako pod točkama I. i II. izreke:

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja , nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP) , niti je tuženiku povrijeđeno konvencijsko i ustavno pravo na pošteno/pravično suđenje.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 190. ZPP , na koju povredu određeno upire žalitelj u žalbi budući da je u konkretnom slučaju riječ o preinaci povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP).

8. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članaka 81. stavka 1. i 87 stavka 1. ZZP/03, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO/05, odnosno članka 104. ZOO/91.

9. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

10. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

11. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, a što je potvrđeno iskazom tužitelja, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

12. Prema odredbi članka 323. ZOO/05 odnosno sadržajno istovjetnoj odredbi članka 104 ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO/05 odnosno 210. stavaka 1. i 2. ZOO/91, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

13. Tuženik u žalbi u suštini upire kako je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

14. Na žalbene navode valja odgovoriti kako tužbeni zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno navedeno (članak 323. stavak 1 ZOO/05, odnosno 104. ZOO/91, u vezi s odredbom članaka 81. stavka 1., i članka 87. stavka 1. ZZP/03).

15. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa - stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodataka (Aneksa) ugovora o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, i kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem tužitelj Dodataka (Aneksa) ugovora o kreditu izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pored navedenog, žalitelju valja reći kako ZID ZPK/15 ne sadrži niti jednu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

16. Svrha ZID ZPK/15 nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

17. Slijedom navedenog, tužitelj i nakon konverzije kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe. Okolnost da su ugovorne strane sklopile Dodatke (Anekse) ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15 kojima su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (tako i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

18. Nadalje, kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članaka 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše način na koji će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

19. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO/05 u vezi s člankom 87. st. 1. ZZP/03), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., toč. 23.).

20. Sklapanjem Dodataka (Aneksa) ugovora o kreditu, tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbeni navodi tuženika koji se tiču navedenog spornog pravnog pitanja, neosnovani.

21. Kako je prethodno navedeno, pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja (kao prethodno pitanje) utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula jednostranom odlukom tuženika te promjenjiva kamatna stopa. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

22. Međutim, odlučujući o restitucijskom tužbenom zahtjevu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije (u konkretnom bi se slučaju prema nalazu i mišljenju vještaka radilo o iznosu od 17.184,56 eura u kojem je iznosu izvršeno smanjenje glavnice kredita).ne može se kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, a kako to sadržajno i suštinski osnovano upire žalitelj u žalbi. Sud prvog stupnja je visinu tražbine utvrđivao bez da je imao u vidu iznos preplate koji je Dodatkom ugovora o kreditu tako da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u pogledu visine tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

23. Slijedom iznesenih razloga, valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP, žalbu tuženika, kao osnovanu uvažiti, i presudu suda prvog stupnja ukinuti, i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

24. S obzirom na to da obveza nadoknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka.

25. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, kao i iznos preplate utvrđen Dodatkom ugovora o kreditu ponovno utvrditi visinu tražbine. U tom smislu sud prvog stupnja će imajući u vidu utvrđenu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu utvrditi je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije (17.184,56 eura), nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija, odnosno je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor