REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-565/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice FEF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Lana Perčić i mr.sc. Nikola Vaić, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti oporuke, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-639/2023-3 od 16. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1306/2021-8 od 18. travnja 2023., u sjednici održanoj 29. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-639/2023-3 od 16. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1306/2021-8 od 18. travnja 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke revizijskog suda broj Rev-1245/1997-2 od 31. kolovoza 1997., Rev- 1592/2011 od 27. travnja 2016., Rev-616/2021-2 od 2. lipnja 2012., Rev-876/2021-3 od 21. rujna 2021. Pored toga, prijedlog je utemeljen i na tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na pristup sudu.

2. Pitanja koja je tužiteljica naznačila u prijedlogu glase:

1) Je li raspolaganje zajedničkim dijelovima nekretnine bez suglasnosti svih zajedničara (suvlasnika) valjano, odnosno je li raspolaganje zajedničkim dijelom nekretnine bez suglasnosti svih zajedničara ništetno;

2) Je li valjano oporučno raspolaganje imovinom koja nije u vlasništvu oporučitelja u situaciji kada je oporučitelj svjestan da stvar kojom oporučno raspolaže nije njegovo vlasništvo i da pripada trećoj osobi koja konzumira i vrši vlasništvo nad imovinom kao svojom vlastitom imovinom (raspolaganje tuđom stvari);

3) Može li se iz sadržaja pravnog posla o načinu raspolaganja imovinom kojim imatelj imovine jasno i nedvosmisleno riječima izražava način raspolaganja (npr. „darujem“, „dajem“…) pridavati drugačiji značaj tih riječi (npr. „ostavljam za slučaj smrti“), u situaciji kada te riječi ne daju nikakvu sumnju u njihovo značenje i volju o načinu raspolaganja imovinom odnosno može li sud tumačenjem sadržaja oporuke dati riječima upotrijebljenim u oporuci značenje koje te riječi nemaju;

4) Mora li pravni posao, da bi predstavljao oporuku (za razliku od drugih oblika raspolaganja) sadržavati jasno izraženu volju, animus testandi, oporučitelja da njegova imovina nakon njegove smrti pripadne određenom nasljedniku odnosno što je to oporuka, za razliku od drugih raspolaganja?

3. Tuženica je odgovorila na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije te ga je predložila odbaciti, podredno odbiti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.

5. Naime, predmet je postupka glavni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništetna i bez učinka "oporuka" od 17. rujna 2010. i "Dodatak oporuke od 17. rujna 2010." od 6. prosinca 2010. koje je kao ostaviteljica sačinila majka stranaka ŽE umrla **.**.2021., a koji su proglašeni u javnobilježničkom uredu ŽEF u [adresa] **.**.2021., kao i podredni tužbeni zahtjev za poništenje sporne oporuke i njezina dodatka. Tužbeni je zahtjev utemeljen na tvrdnjama da su sporna oporuka i dodatak oporuci ništetni zbog toga što je „ostaviteljica istima raspolagala imovinom (nekretninama) koje u vrijeme sastavljanja spornih pismena nisu bile u njezinom vlasništvu…“, kao i zbog toga što se stvarno ne radi o oporuci, već o darovanju kojim pokojna majka stranaka nekretnine opisane u oporuci i njezinu dodatku daruje tuženici, dok tužiteljica smatra da se radi o darovanju nekretnine bez prave predaje u posjed koje nije sačinjeno u propisanoj formi (forma javnobilježničkog akta).

6. Tužbeni je zahtjev odbijen nakon što je u postupku utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o vlastoručno pisanoj oporuci i njezinu dodatku, a ne o ugovoru o darovanju u korist tuženice jer okolnost što ostaviteljica u tekstu oporuke i njezina dodatka navodi riječi "želim darovati" … ili "dajem kćeri" nikako ne ukazuju da se radi o ugovoru o darovanju, već u pravom smislu riječi o oporuci i njezinu dodatku. To stoga što ostaviteljica izričito u oporuci i dodatku navodi da ih piše pri zdravoj pameti i svijesti po vlastitoj želji pri čemu cjeloviti sadržaj oporuke i njezina dodatka ukazuju na namjeru ostaviteljice da njima želi oporučiti svojom ostavinskom imovinom za slučaj svoje smrti u korist tuženice.

6.1. U odnosu na daljnji razlog ništetnosti koji tužiteljica temelji na tvrdnji da je spornom oporukom i njezinim dodatkom ostaviteljica raspolagala imovinom koja nije bila njezina, sudovi su ocijenili da sve i kada bi se radilo o tom slučaju, a ne radi se o raspolaganju tuđom imovinom, to ne bi bio razlog ništetnosti ni oporuke ni njezina dodatka. Pritom je ukazano strankama da ovakav zaključak nije suprotan praksi revizijskog suda na koju se tužiteljica pozivala, a riječ je o odluci revizijskog suda broj Rev-1247/1997-2 od 31. kolovoza 1999., jer je ova odluka donesena u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima zato što se odnosi na raspolaganje stanarskim pravom koje pravo uopće nije bilo bilo u pravnom prometu niti je bilo predmet oporučnog raspolaganja.

7. Sadržaj prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije, kao i priloga tom prijedlogu, ne ukazuju da o odgovorima na ta pitanja uopće ovisi odluka u sporu. Prva dva pitanja počivaju na netočnim tvrdnjama da je ostaviteljica oporučno raspolagala imovinom koja nije bila njezino vlasništvo, a u postupku je utvrđeno suprotno te je ujedno ocijenjeno da ta okolnost nije odlučna za ocjenu nevaljanosti oporuke. O pitanjima koja se činjenično ne naslanjaju na činjenični supstrat pobijane presude ne ovisi odluka u sporu, već se time u osnovi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što u revizijskom postupku ni inače nije dopušteno jer se revizija ne može ni dopustiti zbog činjeničnih, već samo zbog pravnih pitanja (članka 385.a stavak 1. ZPP). Osim toga, razlozi važnosti na koje se tužiteljica u prijedlogu poziva ne ukazuju da pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda po pitanju utjecaja oporučnog raspolaganja tuđom imovinom na (ne)valjanost oporuke.

7.1. Isto se odnosi na treće i četvrto pitanje. Naime, odluka broj Rev -876/2021-3 od 21. rujna 2021. koju je tužiteljica dostavila u prilogu prijedloga , temelji se na pravnom shvaćanju da sud pri tumačenju oporuke ne može riječima upotr ijebljenim u oporuci dati značenje koje te riječi nemaju. Odluka broj Rev-1179/2022-2 od 11. siječnja 2023., također dostavljena u prilogu prijedloga kao razlog važnosti ovih pitanja, temelji se, u bitnom, na pravnom shvaćanju da je ukupni sadržaj oporuke kako to proizlazi iz njez ine pravne naravi ponekad jedini, a uvijek prvenstveni izvor tumačenja volje ostavitelja. Pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda nisu nepodudarna s tim pravnim shvaćanjima jer su sudovi ozbiljnom i temeljitom analizom cjelokupnog sadržaja predmetne oporuke i njezinog dodatka utvrdili njezin sadržaj. Drugo je pitanje što tužiteljica nije zadovoljna zaključkom sudova, ali to nije odlučno kada sudovi za svoja utvrđenja i zaključke daju ozbiljne, razborite, uvjerljive i dostatne razloge kakvi su razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za svoja utvrđenja.

8. Stoga je prijedlog tužiteljice valjalo, na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, odbiti u odnosu na naznačena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke.

9. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagateljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu i prava na obrazloženu odluku.

9.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

9.2. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

9.3. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužiteljice, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koji su sudu prezentirale stranke.

9.4. U odnosu na tvrdnje predlagateljice o povredi prava na pravično suđenje u vezi s ocjenjivanjem dokaza i osporavanju pravilnosti ocjene u postupku izvedenih dokaza, valja odgovoriti da sloboda sudova da ocjenjuju dokaze, u smislu odredbi članka 8. i članka 220. ZPP, izvire iz načela slobodne ocjene dokaza i očituje se u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i zakonitostima logike. Odlučujuća osnova za utvrđivanje istine su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perciptivne sposobnosti te životno iskustvo. Upravo su na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno spriječiti sumnju u pravilnost danih razloga. Pritom valja istaći da sama okolnost što pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog predlagateljice ne upućuje nužno na nepravilnost ocjene dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga kroz uvjerljive, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge koje su nižestupanjski sudovi upravo i dali.

9.5. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagateljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako u aspektu prava na pristup sudu, tako ni u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

10. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tužiteljice je valjalo odbaciti u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil