REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-109/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Petra Dulčić Kardum, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3146/2022-8 od 9. svibnja 2025., kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu broj Pr-2149/2021-8 od 23. rujna 2022., u sjednici održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.059,66 kn/936,98 EUR na ime neisplaćene bruto plaće za razdoblje od 1. 12. 2015. do 1. 2. 2017. zajedno sa zateznim kamatama, tekućima na pojedinačne iznose. Odlukom o troškovima postupka, sadržanom u prvostupanjskoj presudi u točki II. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.560,00 kn/207,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem je u točki I. izreke potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr - 2149/2021-8 od 23. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke. U točki II. izreke tog rješenja potvrđena je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2149/2021-8 od 23. rujna 2022. u dijelu pod t. II. izreke u kojem zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen, te je u točki III. izreke potvrđena dopunska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2149/2021-13 od 13. veljače 2025.

2.2. Dopunskom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2149/2021-13 od 13. veljače 2025., odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naplatu iznosa od 476,37 eura/3.589,20 kn sa zakonskom kamatom.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3738/2025 od 17. rujna 2025. tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-3146/2022 od 09. svibnja 2025.u odnosu na pravno pitanje:

„Pripada li tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti u slučaju kada je tužitelj u cijelosti uspio u sporu unatoč smanjenju tužbenog zahtjeva, a da pritom za tuženika nisu nastali nikakvi posebni ni nerazmjerni troškovi?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene odluke tužiteljica je podnijela reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. U revizijskoj fazi postupka sporan je obračun parničnih troškova u situaciji kada je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, a kada je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, pri kojem smanjenju za tuženika nisu nastali nikakvi posebni ni nerazmjerni troškovi.

9. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu pozivom na čl. 186.b. st. 2. ZPP (tzv. stupnjevitu tužbu), kod koje tužbe je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev na isplatu određenog iznosa mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a), nego se radi o tužbi od dva stupnja o tzv. manifestacijskog zahtjeva i zahtjeva za ispunjenje činidbe te da prilikom podnošenja stupnjevite tužbe samo manifestacijski zahtjev u tužbi mora biti određen. Tužiteljica je u smislu odredbe čl. 186. b. st. 2. ili st. 3. ZPP-a specificirala novčano potraživanje, podneskom od 26. svibnja 2022. u iznosu od 10,648,86 kn za razdoblje od 1. 12. 2015. do 1. 11. 2017., a podneskom od 6. srpnja 2022. na isplatu iznosa od 7.059,66 kn za razdoblje do 1. 12. 2015. do 1. 2 2017., usklađujući svoj zahtjev sa shvaćanjem revizijskog suda, a tuženik se na ročištu od 11. srpnja 2022. usprotivio smanjenju zahtjeva (djelomičnom povlačenju tužbe) i inzistirao na donošenju dopunske presude.

10. Prvostupanjski sud je odmjerio troškove postupka razmjerno uspjehu u sporu tužiteljice u odnosu na usvojeni dio tuženog zahtjeva, a kako je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, odluku o troškovima postupka donio je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je odbijeni dio tužbenog zahtjeva cijenio kao tužiteljičin neuspjeh u sporu u kojem omjeru mu je umanjen priznati parnični trošak.

11. Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbama prihvatio stavove prvostupanjskog suda u pogledu odmjeravanja troškova postupka primjenom čl. 154. st. 2. ZPP -a, razmjerno ne/uspjehu tužiteljice u sporu, neovisno što tuženik nije sukladno odredbi 164. st. 8. ZPP-a u roku 15 dana od primitka podneska kojim se smanjuje tužbeni zahtjev – djelomično povlači tužba postavio određeni zahtjev za naknadu troškova.

12. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda u predmetnom parničnom postupku trošak postupka treba odmjeriti na temelju čl. 28. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 70/19 - dalje: ZID ZPP/19), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 117. st. 3. ZID ZPP -a, a kojom odredbom je izmijenjena u cijelosti ranija odredba čl. 154. ZPP -a te je određeno da se primjenjuje i na postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019. nije donesena prvostupanjska odluka. Cijeneći da prema odredbi čl. 28. st. 2. ZID ZPP/19, ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem svaka od njih nije uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će se utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva.

13.1. Tužiteljica u reviziji tvrdi da izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno, te ono kao takvo odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike, prema kojoj stranci koja je u cijelosti uspjela u parnici i čiji je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen, pripada pravo na naknadu troškova primjenom odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, odnosno pripada joj naknada troškova postupka u cijelosti pa se tako poziva na odluku Vrhovnog suda Republike broj Rev 551/2022-2 od 17. svibnja 2022, u kojoj je izneseno shvaćanje prema kojem:

„12. Kada je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen u cijelosti, onda je tužiteljica uspjeha u parnici. Odnosno, u toj situaciji tuženik je u cijelosti izgubio parnicu, pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP dužan tužiteljici naknaditi sve potrebne troškove izazvane vođenjem parnice. U situaciji kada je u cijelosti prihvaćen konačno postavljeni tužbeni zahtjev, okolnost da bi sud našao da je određeni prigovor tuženika (dijelom ili u cijelosti) osnovan, nema značaj djelomičnog uspjeha tuženika u parnici u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

13. Stoga, odgovor na predmetno pravno pitanje je slijedeći: "Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u parnici pripada pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP"…“

13.2. Uz navedenu, poziva se i na odluku na odluku broj Rev 1249/2021 od 1. ožujka 2022, u kojoj je navedeno da će „U ponovljenom postupku o uspjehu stranaka u parnici odlučit će se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, dok će se u odnosu na sniženi dio tužbenog zahtjeva odlučiti prema odredbama ZPP-a o povlačenju tužbe, vodeći pri tome računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja….“, na odluku broj Rev 80/2022, u kojoj je navedeno: „…14. Iako se postavljeno pitanje odnosi na primjenu odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 70/19)…u situaciji kada je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, omjer uspjeha stranaka u postupku valja ocijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva, a ne prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.“, te odluku broj Rev 6/2024-2 od 14. svibnja 2025., prema kojoj; „Omjer uspjeha stranaka u parnici i, sukladno tome, naknada troškova parničnog postupka, kod djelomičnog uspjeha u parnici, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a ne prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, odnosno, tužbenom zahtjevu koji je bio viši u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev). (tako i u Rev-80/2022 od 1. travnja 2025. i dr.).

14.1. Mjerodavna odredba za odgovoriti na naznačeno pitanje je čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a, a ona glasi:

''Članak 154.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva."

14.2. Na temelju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a sud može odrediti da tuženiku pripada pravo na dio troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva samo ako ih je tražio i ako navedeno povlačenje nije posljedica udovoljenju zahtjevu tužitelja za koji je tužba povučena, a to i u situaciji kada je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim (smanjenim) tužbenim zahtjevom i kada je tuženik osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva, a tužitelju u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) pripada pravo na trošak prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, odnosno, tužbenom zahtjevu koji je bio viši u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, i kada nije u cijelosti udovoljeno njegovom konačno postavljenom (smanjenom) tužbenom zahtjevu…“

15. Prema tome, iz citiranih odluka (Rev 80/2022 od 1. travnja 2025. i Rev 6/2024 od 14. svibnja 2025., slijedi da postoji dosljedna praksa u pogledu određivanja omjera uspjeha u sporu tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. u odlukama Rev 80/2022 i Rev 6/2024., vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a ne prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, odnosno, tužbenom zahtjevu koji je bio viši u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev).

16. Slijedom navedenog sadržaja naprijed citirane odredbe ZPP -a i iznesenih shvaćanja ovoga suda odgovor na naznačeno pitanje glasi:

„Tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti u slučaju kada je tužitelj u cijelosti uspio u sporu unatoč smanjenju tužbenog zahtjeva, a da pritom za tuženika nisu nastali nikakvi posebni ni nerazmjerni troškovi.

17. U konkretnom slučaju, nakon prvog postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom 26. svibnja 2022. i konačnog postavljenog zahtjeva podneskom od 6. srpnja 2022., održano je ročište 22. svibnja 2022., a poslije toga nije poduzeta niti jedna parnična radnja bilo od strane tužitelja ili tuženika. Međutim, tužiteljica ispušta iz vida da se tuženik na ročištu od 11. srpnja 2022., protivio smanjenju tužbenog zahtjeva, zbog čega nije došlo do djelomičnog smanjenja tužbenog zahtjeva niti do djelomičnog povlačenja tužbe, te je zbog toga prvi postavljeni tužbeni zahtjev ujedno i konačno postavljeni tužbeni zahtjev, pa nije točno da je tužiteljica uspjela u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a što ujedno proizlazi i iz sadržaja predmetne dopunske prvostupanjske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. Stoga, tužiteljičin konačno postavljen tužbeni zahtjev nije usvojen u cijelosti, zbog čega ona neosnovano tvrdi da u ovom slučaju „nema mjesta primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a već je pravilno bilo primijeniti odredbu st. 1. i 5. istog članka te priznati tužiteljici zatražene troškove postupka u cijelosti.“

18. Stoga, se neosnovano tužiteljica u reviziji poziva na „smanjenja tužbenog zahtjeva, zbog kojeg tuženiku nisu nastali nikakvo posebni troškovi“, i da se radi o tzv. stupnjevitoj tužbi, kao što ujedno pogrešno smatra „da se ne može vrednovati tuženikov ne/uspjeh u sporu“, kada je tužiteljica u konačnici odbijena sa zahtjevom za isplatu 476,37 eura/3.589,20 kuna, a uspjela sa zahtjevom za isplatu 936,98 eura/7.059,66 kuna.

19. Činjenica da u trenutku podnošenja tužbe tužiteljica nije znala za pravna shvaćanja VSRH te se radi o primjeni prava koja okolnost ne bi trebala ići na njezinu štetu, ističe se da je kriterij za odmjeravanje troškova parničnog postupka prema naprijed citiranoj odredbi čl. 154. ZPP-a, uspjeh u sporu, a prema kojem kriteriju su i odmjereni troškovi postupka. Stoga nije odlučno u ovom konkretnom slučaju što je nakon postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica potom isti potom smanjila, i da nije bilo nikakvih procesnih radnji u međuvremenu, jer, suprotno tvrdni tužiteljice ona nije, s obzirom na protivljenje tuženika smanjenju njezinog tužbenog zahtjeva, uspješno utužila svoju novčanu tražbinu. Slijedom iznesenog u konkretnom slučaju je prilikom odmjeravanja troškova postupka pravilno primijenjena odredba čl. 154. st. 2. ZPP -a, prema kojoj su sudovi osnovano umanjili omjer uspjeha tužiteljice u sporu za uspjeh u sporu tuženika i tužiteljici dosudili trošak srazmjerno njezinom konačnom uspjehu, neovisno od toga što je stvarno nastali trošak koji je imala prema poduzetim parničnim radnjama, objektivno viši.

20. Neosnovano stoga tužiteljica u reviziji navodi da je drugostupanjski sud (točka 16. i 19. obrazloženja), pogrešno zaključio da „tuženiku nisu dosuđeni nikakvi troškovi, da pobijane odluke ne predstavljaju prekomjeran teret za tužiteljicu jer joj nije naloženo plaćanje troškova tuženiku“, neovisno od toga što njezina tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužiteljica da će ostvariti pravo na isplatu plaće bilo potpuno neopravdano, i što je tuženik je dao povoda parnici u kojoj je tužiteljica uspjela. To stoga što se, suprotno tvrdnji tužiteljice, u naprijed navedenim okolnostima ovog slučaja ne može reći da je odluka o troškovima postupka rezultirala ograničenjem koje bi umanjilo samu bit prava pristupa na sudu i temeljni smisao koji odredbe o naknadni parničnih troškova trebaju postići u parnici. Točno je da je legitimni cilj kojem stremi odredba čl. 154. ZPP-a je zaštita svake one konkretne parnične stranke koja je u cijelosti uspjela u parnici odnosno njenog partikularnog materijalnog interesa istaknutog u postupku, a time i zaštita njenog zakonskog prava da joj protustranka koja je parnicu u cijelosti izgubila naknadi cjelokupni iznos troškova postupka koji su bili nužni i neophodni za njegovo vođenje odnosno participaciju u njemu po toj stranci.

Međutim, ponavlja se, u ovom slučaju tužiteljica nije uspjela u cijelosti sa svojim zahtjevom (početnim, a ujedno i konačnim), a u cijelom revizijskom postupku tužiteljica nameće tezu po kojoj je u cijelosti uspjela sa „konačno postavljenim tužbenim zahtjevom“, te zaobilazi činjenicu da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev onaj početni tužbeni zahtjev, a ne smanjeni, s obzirom da se tuženik protivio smanjenju njezinog tužbenog zahtjeva Upravo sagledavanjem tijeka postupka na ovaj način slijedi da je u svemu opravdano o troškovima postupka odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2., a ne čl. 154. st. 1. ZPP-a i dosuditi troškove postupka razmjerno njezinom uspjehu u sporu, a ne kao da je uspjela u cijelosti.

21. Sudovi su dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo u okolnostima svakog konkretnog slučaja pri čemu se moraju imati u vidu sva postupovna i materijalnopravna jamstva pravičnog suđenja. U tom smislu se tužiteljica neosnovano poziva na nerazmjeran teret i zaključke Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, Čolić protiv Hrvatske (zahtjev br. 49083/18), presuda od 18. studenoga 2021. u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebno imajući u vidu sve konkretne okolnosti ovog spora i ishod spora, i činjenicu da tužiteljica u sporu nije uspjela u cijelosti sa svojim (početnim, ujedno i konačnim) tužbenim zahtjevom.

22. U ovom slučaju nije se radilo „o vrlo visokim troškovima postupka“ koji bi mogli „potrošiti“ velik dio ili čak cjelokupnu financijsku korist koju stranka u postupku ostvari“, niti se radi o primjeni pravila da “gubitnik plaća”, po kojem bi u okolnostima ovog predmeta, pravo tužiteljice na pristup sudu u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije, bilo onemogućeno, niti o troškovima „zastupanja države“ koji bi se mogli tumačiti kao ograničenje koje narušava pravo na pristup sudu, i koji „značajno smanjuju dodijeljenu naknadu“. Naprotiv, nižestupanjski sudovi su pri donošenju pobijane odluke o troškovima postupka obratili dovoljno pozornosti na sve okolnosti predmeta, te se u predmetnom slučaju ne radi o nerazumno visokim troškovima parničenja, niti su citirane odluke ESLJP bile izravno primjenjive.

23. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić