REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-484/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i dr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d, Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1714/2025-3 od 1. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1606/2021-25 od 27. svibnja 2025., u sjednici održanoj 29. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se tuženici revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž - 1714/2025-3 od 1. listopada 2025., u odnosu na pravna pitanja:

"1) Ima li potrošač valjanu pravnu osnovu da mu se dosudi isplata od strane Banke s osnove možebitno ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, odnosno odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u slučaju kada su potrošač i Banka sukladno glavi “IV.a KONVERZIJA KREDITA DENOMINIRANIH U CHF I DENOMINIRANIH U KUNAMA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF“ iz ZIDZPK/15 zaključili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR;

2) Je li sud temeljem tuženikovog prigovora radi prebijanja (procesnopravnog prigovora radi prebijanja), a u slučaju da utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u (kao prethodno pitanje ili usvajanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva), dužan utvrditi postojanje tražbine tuženika s osnove manje plaćenih iznosa za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, kao i s osnove pozitivnih tečajnih razlika nastalih prilikom isplata iz depozita u razdoblju kada je tečaj CHF bio viši od tečaja CHF po kojem je oročen depozit, te izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja tužitelja i tuženika, a sve uzimajući u obzir odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima?".

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1714/2025-3 od 1. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1606/2021-25 od 27. svibnja 2025., zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na pravično suđenje.

2. U prijedlogu je navela pravna pitanja koja glase:

"1) Ima li potrošač valjanu pravnu osnovu da mu se dosudi isplata od strane Banke s osnove možebitno ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, odnosno odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u slučaju kada su potrošač i Banka sukladno glavi “IV.a KONVERZIJA KREDITA DENOMINIRANIH U CHF I DENOMINIRANIH U KUNAMA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF“ iz ZIDZPK/15 zaključili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR;

2) Je li sud temeljem tuženikovog prigovora radi prebijanja (procesnopravnog prigovora radi prebijanja), a u slučaju da utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u (kao prethodno pitanje ili usvajanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva), dužan utvrditi postojanje tražbine tuženika s osnove manje plaćenih iznosa za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, kao i s osnove pozitivnih tečajnih razlika nastalih prilikom isplata iz depozita u razdoblju kada je tečaj CHF bio viši od tečaja CHF po kojem je oročen depozit, te izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja tužitelja i tuženika, a sve uzimajući u obzir odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima;

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženice.

4. Prijedlog je osnovan.

5. Tuženica smatra da su ta pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a razloge važnosti za naznačena pravna pitanja tužitelj nalazi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u oglednom postupku Gos-1/2019., u odluci Rev 637/2019 od 15. studenoga 2022., Revd-2021/2020-6 od 1. lipnja 2022., Rev-1014/18., Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. Županijskog suda u Varaždinu broja Gž-555/2024-2 od 2. svibnja 2024., Gž-81/2024- 6., Gž-624/2018 od 24. 11. 2020, Gž-1938/19 od 19.05.2020., Županijskog suda u Splitu, Gž-2460/17 od 4. 3. 2020., Gž-2427/18 od 10.06.2020., Županijskog suda u Puli, Gž-9/19 od 16.03.2020., Gž-925/17 od 20. 3. 2020., Gž-136/2018 od 29. 8. 2019., Županijskog suda u Karlovcu, Gž-73/19 od 28. 4. 2020., Županijskog suda u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-706/19 od 29. 4. 2020., Županijskog suda u Zagrebu, Gž-6247/16 od 3. 5. 2018., te VSRH posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.

6. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje po kojem tužitelj ima pravo na obeštećenje s obzirom da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti navedenih odredbi, (u kom pravcu se pozvao na praksu Suda EU, konkretnije presudu Suda EU u predmetu C-118/17 (slučaj T); da nije osnovan prigovor radi prijeboja jer u konkretnom slučaju nije riječ o stjecanju bez osnove s obzirom da tužitelj nije ništa primio niti je išta stekao, a da nije riječ ni o naknadi štete s obzirom da je tuženik taj koji je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim ugovornim odredbama.

7. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženice prema čijem shvaćanju, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK), tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF, a plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno.

8. Prema tome nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj ima pravo na preplaćene tečajne razlike i preplaćene kamate u slučaju kada su tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, dok s druge strane, tuženica nema pravo potraživati razlike koje su nastale u razdoblju kada je tečaj CHF spram HRK bio niži od početno ugovorenog, odnosno u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

9. U odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje praksa revizijskog suda bila je neujednačena (odluke broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), pa je tako neujednačena praksa najvišeg suda bila povod održavanju Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022. koja je zakazana radi zauzimanja pravnog shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača. Na toj je odjelnoj sjednici o spornom pitanju većinom glasova zauzeto pravno shvaćanje što je javno publicirano priopćenjem od 21. prosinca 2022. objavljenim na službenoj web stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske čime je praksa o spornom pravnom pitanju ujednačena. Na tom većinski zauzetom pravnom shvaćanju utemeljena je presuda i rješenje ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Sve tri spomenute odluke otpravljane su strankama u vremenu od listopada do prosinca 2024. godine.

10. U takvim je okolnostima presudom i rješenjem ovog suda broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. koja je također utemeljena na većinski zauzetom pravnom shvaćanju spomenute odjelne sjednice ujedno odstupljeno od pravnih shvaćanja zauzetih u odlukama broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. te su dani razlozi za odstupanje što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje (tako i Ustavni sud RH u odlukama broj U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011., U-III-5154/2012 od 9. siječnja 2014., U-III-1862/2013 od 18. ožujka 2015., U-I-6950/2021 od 12. travnja 2022.). Tako je ocijenjeno da je temeljni razlog (pored ostalih) za odstupanje od manjinskih pravnih shvaćanja, a u skladu s europskim pravnim standardima, činjenica da je pri ujednačavanju sudske prakse na najvišem sudu načelo jedinstva sudske prakse zapravo načelo tumačenja prava jer samo takvo tumačenje vodi prema ostvarenju ustavne uloge najvišeg suda. Pritom je također uzeto u obzir da je uvjet za osiguranje ujednačenosti sudske prakse od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske upravo u ujednačenosti odluka koje on sam donosi jer odlučivanje o pravnom pitanju povodom pravnog lijeka od strane najvišeg suda ne osigurava jedinstvenu primjenu prava ako vijeća tog suda donose suprotne ili drugačije odluke o istim pravnim pitanjima.

11. U odluci broj Rev-925/2023-2 ujedno je detaljno pojašnjeno zbog čega, u izravnoj primjeni odredbe članka 19. stavka 1. podstavka 2. Ugovora o Europskoj uniji (SL EU, C 202/15 od 7. lipnja 2016.), a u skladu s pravnim shvaćanjima Suda Europske unije danim u presudi Hann-Invest od 11. srpnja 2024. (spojeni predmeti broj C-554/21, C- 622/21 i C-727/21 ECLI:EU:V2024:594), pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela, jest u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava kao djelotvoran mehanizam ujednačavanja sudske prakse najvišeg suda, kao što je pojašnjeno i zašto u specifičnim također detaljno opisanim okolnostima konkretnog slučaja, spomenuta odjelna sjednica u svojoj biti ima funkciju zajedničkog proširenog sudskog vijeća. Pritom je posebno uzeto u obzir da je presuda u predmetu Hann-Invest donesena u vezi s drugostupanjskim postupkom, a da je u domaćem pravnom sustavu uloga drugostupanjskih sudova koja se, u bitnom, sastoji u kontroli zakonitosti prvostupanjskih odluka utoliko različita od uloge najvišeg suda jer se ona ogleda u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

12. Pobijana je presuda utemeljena na pravnom shvaćanju da sklopljeni dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR nije od utjecaja na pravo tužitelja zahtijevati od tuženika stečeno bez osnove zbog promjene ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF i to zbog toga što izvršenom konverzijom nije postignuta svrha da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR jer izvršenom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Nastavno na naprijed izneseno, ujednačeno pravno shvaćanje o spornom pravnom pitanju na kojem su utemeljene odluke broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Prema tome, pobijana presuda nije u skladu s ujednačenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

14. U odnosu na drugo naznačeno pitanje, postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavak 1. i članak 387. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da se radi o pravnom pitanju koje je važno za odluku u ovome sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da je riječ o pravnom pitanju o kojem pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-375/2024-2 od 17. rujna 2024., Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.), a praksa viših sudova nije jedinstvena (odluke Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. i Gž-673/2021 od 11. studenog 2021. i dr).

15. Slijedom iznesenog, u ovoj pravnoj stvari su ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, te je na temelju članka 385.a stavak 1. podstavak 2. u vezi s člankom 389.b stavak 3. ZPP riješeno kao u izreci. U odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava smatra se da je prijedlog povučen (članak 389.b. stavak 3. ZPP).

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić