REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-55/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 782/2025-2 od 25. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-861/2024-12 od 14. srpnja 2025., u sjednici 29. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-782/2025-2 od 25. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-861/2024-12 od 14. srpnja 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav).

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje pravna pitanja koja glase:

"1) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; članku 96. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 79/07), odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2) Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita odredba, smatrati cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; članka 99. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 79/07), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva;

3) Ima li utvrđenje nepoštenosti i posljedične ništetnosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbe iz ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu kredita), za izravnu posljedicu i utvrđenje nepoštenosti stjecatelja (sastavljača takve odredbe), u smislu opsega vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe;

odnosno

Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu i to odredbe o naplati naknade za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?".

3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. U odnosu na prvo naznačeno pitanje navodi da nema prakse revizijskog suda dok u odnosu na drugo naznačeno pitanje navodi da praksa drugostupanjskih sudova nije jedinstvena pozivajući se na odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. U odnosu na treće naznačeno pitanje ističe da pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama revizijskog suda broj Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015., kao i da praksa drugostupanjskih sudova nije ujednačena pozivajući se na odluke Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020.

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

6. Prvo naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od netočnih tvrdnji budući da su u nižestupanjskim odlukama, protivno navodima predlagatelja, sadržana utvrđenja da je u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita transparentna u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužiteljica mogla ocijeniti visinu naknade, međutim da tužiteljici nisu bile dane potpune obavijesti temeljem kojih bi mogla suštinski razumjeti značenje te odredbe. Stoga, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova sporna odredba obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja nije poštena, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

6.1. U odnosu na drugo pravno pitanje naznačeno u prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, nije iznesen odgovarajući razlog važnosti postavljenog pitanja. Naime, u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. na koju se je predlagatelj pozvao nije izneseno shvaćanje da bi se odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i trgovca kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, smatrala cijenom ugovora o kreditu u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (od čega polazi naznačeno pitanje).

6.2. Tuženiku se u odnosu na treće naznačeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

6.3. Budući da u odnosu na naznačena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

7.1. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti kako članak 29. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. U odnosu na tvrdnje o navodnoj povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. Konvencije te člankom 18. stavak 1. Ustava, ovaj sud primjećuje da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Nadalje, protivno navodima predlagatelja drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučne navode iz žalbe.

7.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. Ustava i člankom 14. Konvencije odnosno člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena. Naime, tuženik niti ne ističe da bi nekoj stranci u istim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.

8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. i 5. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil