REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-847/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Damira Kontreca, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica dr.sc. Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1294/2025-2 od 2. rujna 2025., ispravljena rješenjem tog suda broj Gž-1294/2025-5 od 2. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2730/2022-109 od 23. prosinca 2024., u sjednici održanoj 29. travnja 2026.
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1294/2025-2 od 2. rujna 2025., ispravljena rješenjem tog suda broj Gž-1294/2025-5 od 2. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2730/2022-109 od 23. prosinca 2024.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj naznačio tri pravna pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlagatelj je istaknuo i da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje.
4. Predlagatelj je naznačio sljedeća pitanja:
1. Je li sud vezan nalazom i mišljenjem vještaka iz kojeg proizlazi da je došlo do pogoršanja tužiteljeva zdravlja u odnosu na zdravstveno stanje prije izdržavanja kazne u omjeru od 50%, a da je navedeno pogoršanje u 100% uzročno-posljedičnoj vezi s izdržavanjem kazne zatvora te može li odbiti tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete ukoliko nije odredio drugo vještačenje koje bi bilo suprotno prethodnom vještačenju?
2. Predstavlja li činjenica da je tužitelju tijekom boravka u zatvoru došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja zbog neadekvatnih uvjeta tijekom izdržavanja kazne te neadekvatnih poslova na kojima je radio po nalogu Kaznionice/Zatvora, u omjeru od 50% u odnosu na zdravstveno stanje prije izdržavanja kazne, povredu čl. 3. Konvencije?
3. Predstavlja li primjena pravila iz čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku prema kojem se odluka o troškovima postupka donosi u skladu s pravilom o uspjehu u sporu povredu prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na pristup sudu i povredu prava na mirno uživanje vlasništva u slučajevima kada je tužitelj imao legitimno očekivanje uspjeha u postupcima radi naknade štete zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pokrenutima protiv Republike Hrvatske zastupane po državnom odvjetništvu?“
5. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelju prilikom izdržavanja kazne bila pružena redovita zdravstvena skrb i da je redovito provodio liječničke kontrole, uz utvrđenje da iz povijesti bolesti od 4. prosinca 2013. proizlazi da je tužitelj na kontrolom pregledu izjavio da su mu leđa dobro te nije ukazivao na probleme s leđima. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravlja u odnosu na stanje prije izdržavanja kazne u omjeru od 50% zbog degenerativnih promjena na oba koljena na kojima je operacije tužitelj imao prije izdržavanja kazne i zbog čega je i prije izdržavanja kazne liječen te zbog lumbalno sakralnog sindroma koji ima svaka druga osoba koja navrši trideset godina, a u odnosu na koje se tegobe tužitelj, tijekom izdržavanja kazne u zatvoru, nije obraćao liječniku, niti se tijekom izdržavanja kazne žalio na te specifične bolove. Znači, u postupku je utvrđeno da je došlo do pogoršanja zdravlja tužitelja, ali ne zbog neadekvatne zdravstvene skrbi u zatvoru, jer su sudovi utvrdili da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne zatvora pružana odgovarajuća zdravstvena skrb. Stoga su sudovi odbili zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog pogoršanja zdravlja zbog nepružanja odgovarajuće zdravstvene skrbi u zatvoru.
6. U prvom naznačenom pitanju predlagatelj polazi od pogrešne činjenične i procesne pretpostavke jer je sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka, a iz nalaza i mišljenja vještaka ne proizlaze tvrdnje od kojih predlagatelj polazi u prvom naznačenom pitanju. Stoga prvo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U odnosu na drugo naznačeno pitanje tužitelj osporava činjenična utvrđenja što nije dopušteno u ovom stadiju postupku, naime u postupku nije utvrđeno da je tužitelju zbog neadekvatnih uvjeta u zatvoru došlo do pogoršanja zdravstveno stanja već suprotno, utvrđeno je da tužitelju tijekom izdržavanja kazne zatvora pružena adekvatna liječnička skrb, čak je i sam tužitelj izjavio da su mu leđa dobro, odnosno nije se žalio na zdravstvene probleme zbog kojih u ovom postupku potražuje naknadu štete. Stoga niti drugo naznačeno pitanje nije važno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U odnosu na treće naznačeno pitanje treba odgovoriti da primjena čl. 154. st. 2. ZPP ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje, poštivanje te odredbe nije niti proizvoljno, niti nezakonito, niti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP predlagatelj snosi nerazmjeran i prekomjeran teret. Stoga niti treće naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
7. Slijedom iznesenog, u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP te je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja trebalo odbiti sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke.
8. Predlagatelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija). Predlagatelj je istaknuo da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer da mu je ograničen pristup sudu.
9. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).
10. Osim toga, odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i Ustava Republike Hrvatske sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne navode tužitelja što je učinio ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom je smislu presuda drugostupanjskog suda detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje i pravo na pristup sudu. Osim toga, pravo na obrazloženu sudsku odluku, sadržano u čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali se isto ne može tumačiti na način da su sudovi dužni dati detaljan odgovor na svaku tvrdnju (García Ruiz protiv Španjolske, 1999., st. 26.; Perez protiv Francuske, 2004., st. 81.; Van de Hurk protiv Nizozemske, 1994., st. 61.; Jahnke i Lenoble protiv Francuske, 2000.). Ovaj sud je ocijenio da je u pobijanoj presudi sud odgovorio na sve navode od odlučnog značaja kako to propisuje odredba čl. 375. st. 1. ZPP. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje odnosno predlagatelj nije učinio vjerojatnim mu je u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. Slijedom iznesenog tužitelju nije povrijeđeno pravo pristup sudu, pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a valjalo odbaciti i taj dio prijedloga.
12. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
13. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a. st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 29. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
